Bio je hrvatski vibrafonist, skladatelj, vođa sastava, producent, promotor, diskograf i jazz edukator. Osnovao je popularni jazz sastav “Zagreb Jazz Quartet”. Bio je vlasnik B.P. kluba u Zagrebu, u kojemu su nastupali brojni svjetski glazbenici. Vodio je mnoge radijske i televizijske emisije, organizirao brojne glazbene festivale, sve dok je u isto vrijeme djelovao kao producent i pedagog.

Kada je preminuo, glumica i jazz pjevačica Jasna Bilušić napisala je pismo: “S osamnaest sam izgubila svog oca. Teško. Sigurnost, oslonac, toplina, autoritet, sve je nestalo u trenu. I sve što sam činila od tada u svom životu na neki način bilo je upućeno njemu… Niti punu godinu kasnije upoznala sam Boška. Imala sam nepunih dvadeset. Ludo zaljubljena u jazz, neiskusna i željna znanja. Polako me puštao u svoj svijet. Usputne lekcije, diskretne upute i direktne kritike, novi zadaci, iskušenja, i uvijek budno oko i uho. Učila sam ono što ne piše ni u jednom priručniku. Ubrzo je B.P. Club postao moj drugi dom. A Boško moj glazbeni otac. Beskompromisan, zahtjevan, konkretan, kritičan. I kada se u sebi nisam slagala sa stvarima koje mi je govorio, pamtila sam ih. I ubrzo uvidjela da je imao pravo. Polako sam stasala u željenom zanatu, zaštićena od tvrde ulične škole, jalovih pokušaja i skupih pogrešaka…. Boško je znao slušati, neprocjenjiva i rijetka vrlina u mentora. I jako dobro me je poznavao. Znao je moje mogućnosti i limite bolje od mene same. Imali smo odnos pun povjerenja i znala sam, osjećala, da moram čuvati tu dragocjenost poput talismana; također jedna od možda najvažnijih stvari u životu koju me je naučio. A ispod tvrde, ironične vanjštine bio je nježan, baš poput oca. Učila sam od Boška glazbu i sve ono oko nje, njezin sastavni i jednako vrijedan dio. Učila sam život. Naučila neizmjerno. Nenaplativo. Nenadoknadivo.
Džentlmen. I frajer. Nepatvoren, autentičan, ‘one of a kind’… Beskrajno mi nedostaje. Znam da ću u sebi i dalje tražiti njegov savjet, pitati se što bi Boško rekao… Po drugi put u životu izgubila sam oca. U svemu potpuno različit od mog starog Bilušića, a opet… Nikad neću zaboraviti njegove ruke. Imao je ruke mojega oca.”