Velikog košarkaškog majstora iz vojske sjeća se i Goran Radman:

“Došao je u Pulu u proljetnoj smjeni nakon osvojenog naslova sa Šibenkom. Jedinica je bila poznata kao Plave beretke. Ideja je bila da pulski garnizon napravi jaku košarkašku momčad i zato je došao Dražen. Prije njegova dolaska mi vojnici smo vlastoručno od raspoloživoga kamena i cementa iz nekih rezervi izgradili po dva košarkaška i odbojkaška igrališta. Beretka mu nikako nije pasala jer je imao vrlo oštru kosu kad su ga ošišali, pa mu je stajala nekako šlampavo. Ali bio je vrlo uredan, nije glumio zvijezdu niti izbjegavao vojničke obveze poput čišćenja zahoda”, prisjetio se Radman.

U vojsci je imao puno slobodnog vremena, a uglavnom ga je provodio na igralištu. U Šibenci su ga zvali Kamenko jer mu vanjski šut tad još nije bio za svaku pohvalu, ali baš ga je na tom igralištu “izbrusio” do savršenstva.

“Osim toga, puno je čitao, uglavnom lektire. Imao sam dojam da želi pročitati nešto što je već trebao, a nije stigao. Kratko je bio volonter na internoj radijskoj postaji u vojarni”,  pričao je Radman, koji je i sam kao klinac igrao košarku u Industromontaži, odnosno današnjem Zrinjevcu.

“Sjećam se da je puno jeo. Pored redovite hrane, nabavljali smo mu raznim kanalima ono što mu je kao sportašu trebalo, velike doze voća… Nije volio tešku vojničku hranu ‘žlicom’, preferirao je slatko, trusio napolitanke. Često sam mu ostavljao svoj kolač, a znali smo odlaziti u grad u slastičarnicu jer je imao potrebu za slatkišima. No držao se podalje od alkohola, napio bi se od jednog piva. Jedanput nam je pobjegao zadnji autobus pa smo ga morali nositi u vojarnu, a to nije bilo nimalo lako jer je imao veliku mišićnu masu”,  nasmijao se Radman, koji je tri godine poslije bio vođa puta kad je Cibona 1986. išla u Budimpeštu osvojiti drugi uzastopni naslov prvaka Europe. Nakon toga rijetko su se viđali…