Dana 27. prosinca 1977. izašao je album Ibrice Jusića pod nazivom “Emina”. Balade “Dušo moja” i “Mačka”, obje na stihove Zvonimira Goloba, te obrada tradicionalne sevdalinke “Emina” za koju je stihove napisao mostarski pjesnik Aleksa Šantić, najpoznatiji su naslovi ovog izdanja i općenito među najslavnijima u karijeri dubrovačkog kantautora. Emina je najpoznatija Šantićeva pjesma toga tipa u kojoj lirski subjekt iz prikrajka sa čežnjom promatra djevojku koja se na njega ne obazire pa njegova čežnja prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

‘Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina.’

Ibrica Jusić se sjeća svojih roditelja: “Moji su roditelji begova djeca i još dvadesetih godina došli su u Dubrovnik na bračno putovanje, zaljubili se u ovaj kamen i tu ostali. Što znači begovska obitelj? To je jedna vrsta plemstva kod muslimana. Ljudi su po zaslugama od turskih vezira dobivali imanja, povlastice. Moja je begovina od majke u Blagaju, tzv. Velagićevina. Još dan-danas stari Mostarci ne kažu da idu u Blagaj, nego u Velagićevinu. I ona je pod zaštitom države kao spomenik kulture, datira iz 17. stoljeća i jako je lijepo znati gdje su vam korijeni.”