Kipar Ivan Meštrović stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju u Slavoniji 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog njegovoga antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj (kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlinu), ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca osudivši ga na smrt. Meštrović je iz zatvora pušten 1942. godine a nakon toga bio je i u kućnome pritvoru. Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu u lipnju 1942. godine, zatim opet odlazi u Rim gdje mu se za Božić iste godine pridružila obitelj, supruga Olga i djeca. Iduće godine odlaze u Švicarsku, a tri godine kasnije u Ameriku. Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji.

O tome je njegov sin Mate pričao: “Otac je bio jedanput u Jugoslaviji nakon uspostave komunističkog režima. Te 1959. godine obećana mu je puna sloboda kretanja i nesmetan posjet kardinalu Stepincu, koji je bio interniran u Krašiću. Imao je susrete s hrvatskim komunističkim dužnosnicima, kolegama, starim prijateljima… Bio je i nekih tjedan dana na Brijunima i Tito je s njim u četiri oka tri puta razgovarao. Tito mu je tada rekao: ‘Vjerujte mi, ja nisam ništa manji Hrvat nego vi. Sa Srbima je jako teško, oni su nemogući. Ja sam tu na Brijunima jer se osjećam sigurnije nego u Beogradu.’ Inače, moj otac je smatrao da je Tito najznačajniji političar s ovog prostora, da je bio izvanredno sposoban i uspio zaigrati svjetsku ulogu kao šef jedne nevažne države. Oca nije smetalo što su mu oni oduzeli privatnu imovinu. On je imao izreku da je znao da nikad ne može biti siromašniji nego što je bio na početku svoga života. Bio je protiv komunizma jer nije bilo slobode, što su progonili Crkvu i ljude koji su drukčije mislili.”