Književnik i autor više romana, novela, zbirki pripovijedaka, eseja, televizijskih drama i filmskih scenarija, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike. U njegovim dnevnicima postoji zapis iz 1974. kada je posjetio Ivu Andrića:

“Nisam kanio jadati se Andriću, niti ga u svoje nedaće uvlačiti, ali sam imao potrebu još jednom vidjeti pisca čiju sam literaturu toliko volio, a umu i umijeću trajno se divio. Iako sam ga malo poznavao i s njim se vidio tek nekoliko puta, doživljavao sam ga kao blisku osobu, premda je i on sam mnogo učinio da se taj osjećaj prisnosti sačuva. Govorilo se da je bolestan i sve slabiji, pa je i to bio razlog ovome posjetu s tjeskobnim osjećajem da je posljednji.
Kada sam pozvonio, vrata mi je otvorila domaćica, a Andrić me čekao u dnevnom boravku, pokazao je rukom divan na koji sam sjeo i obratio se slabašnim i malko promuklim glasom:  ‘Godine prođoše, a vas ni u pleću. Čuli ste za tu uzrečicu?’
‘Ako se ne varam, to je crnogorska uzrečica, jer se kod njih gatalo u kost od ovčje plećke.’
‘Njegoš veli da nam je u tom gledanju u plećku pô vijeka prošlo. Toliko gledanje, a ništa ne pogodismo. Dobro je Njegoš rekao: što će znati mrtve kosturine kako će se kome dogoditi.’ “