Tuberkulozni alkoholičar, ovisnik o ženama i hašišu, nepriznat, siromašan i mrtav već u 36. godini života, bio je romantičarski izuzetak u sve apstraktnijoj umjetnosti 20. stoljeća. Neobrijan, guste, crne, neuredne kose, u prljavom sakou i s noktima požutjelim od nikotina i uljanih boja, bio je oličenje pariškog umjetnika koji jedva sastavlja kraj s krajem.

Najradije je boravio u barovima i kavanama u boemskoj četvrti Montparnasse, gdje je pio svoje omiljeno piće apsint sve dok ne bi potrošio sav novac. Nakon toga je razbacivao svoj talenat kako bi zaradio za još nekoliko čašica pića koje ga je vuklo u ovisnost. Iako je bilo ljeto 1917-e i Prvi svjetski rat na vrhuncu, Pariz je bio prepun imućnih turista. Kad god bi netko od tih posjetitelja sjeo pored njega u njegovom omiljenom Café de la Rotonde, Modigliani bi na brzinu skicirao njegov portret, a zatim mu ga pripitim i nametljivim glasom ponudio na prodaju: “Ja sam Modigliani. Židov. Pet franaka.”

Dan nakon što je umro, njegova se žena bacila kroz prozor u osmom mjesecu trudnoće. Zajedno leže na groblju Pere Lachaise u Parizu.