Aleksandar Isajevič Solženjicin je rođen 11. prosinca 1918. godine u obitelji carskog časnika. Sovjetska vlast mu je obitelji oduzela zemlju za vrijeme kolektivizacije, a mladi je Aleksandar otišao u Moskvu na studij. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je služio kao topnički satnik u Crvenoj armiji i sudjelovao u pohodu na Istočnu Prusku gdje je svjedočio brojnim zvjerstvima nad tamošnjim njemačkim stanovništvom.

Pismo prijatelju, gdje pogrdnim riječima spominje Staljina, bilo je dovoljno da završi osam godina u zatvoru, a potom u tzv. unutarnjem egzilu. Njegova iskustva u gulazima su bila temelj romana “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča” i “Odjel za rak”. Prvi od tih romana je, zahvaljujući liberalnijoj atmosferi za vrijeme vladavine Nikite Hruščova, objavljen u SSSR-u te izazvao senzaciju. Ostali su, pak, objavljeni na Zapadu, a Solženjicin je stekao status disidenta.

Godine 1970. je dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali je nije mogao preuzeti sve dok 1974. godine nije bio prognan od strane sovjetskih vlasti na Zapadu. Tada je Solženjicin postao medijska zvijezda i vrhunski književni autoritet, pogotovo nakon intenziviranja Hladnog rata. Godine 1990. mu je vraćeno sovjetsko državljanstvo, a u Rusiju se vratio 1994. godine poslije dva desetljeća progonstva.