Povjesničar umjetnosti i kustos Branko Franceschi upravo obilježava prvu godinu ravnateljskog mandata na čelu splitske Galerije umjetnina. Do sada je bio ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, naslijedio je kolegu Darka Glavana na mjestu predsjednika hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (AICA), a 2013. godine bio je hrvatski izbornik na 55. venecijanskom bijenalu.

Franceschi tvrdi da umjetnost nije stalno u raljama politike, govori kako s pametnim ljudima u lokalnom okruženju umjetnička struka može postići dogovore te objašnjava zašto upravo najviše pasivnost i oportunizam umjetničkih institucija i zaposlenika, štete promociji suvremene hrvatske umjetnosti u svijetu.

U samo godinu dana Franceschi je program Galerije umjetnina koncepcijski osuvremenio te više prilagodio mlađim generacijama posjetitelja. “Vidim da su pomaci u djelatnosti muzeja primijećeni i to mi je drago. U programu Galerije umjetnina više nema praznog hoda. To je, uz otvaranje institucije prema posjetiteljima, međuinstitucionalnoj suradnji i njezinom pozicioniranju na međunarodnoj sceni, bio jedan od ključnih argumenata programskog koncepta s kojim sam se javio na natječaj za ravnateljsku poziciju. Riječ je o dugotrajnom procesu, ali prvi koraci već su napravljeni novom i funkcionalnom internetskom stranicom, objedinjenim elektronskim imenikom, diseminacijom informacija na društvenim mrežama i tjednom radijskom emisijom na Jadranskom radiju, što je novost na širem području. Potom, povećali smo broj izložbi, izmijenili način postava suvremene umjetnosti iz zbirke, uveli umjetničke radionice za građanstvo i produženo ljetno radno vrijeme”, pojasnio je Franceschi.

Galerija ima bogat izložbeni program tijekom ljeta, u vrijeme kad je Split pun turista. Franceschi je ovog ljeta uspio ostvariti suradnju sa splitskim HNK i ući u program 51. splitskog ljeta te smatra da će kvalitetna izložba vizualne umjetnosti postati uhodana suradnja dviju krovnih gradskih institucija. “Da bismo to ostvarili, trebalo je uvjeriti direktora manifestacije i gradsku upravu. Zahvalan sam im na razumijevanju i podršci. Smatramo da splitska publika i posjetitelji zaslužuju atraktivnu izložbu koja objedinjuje domaće i strane umjetnike, mnoštvo medija te velik geografski i vremenski raspon nastanka radova. To je najbolji način da naše umjetnike predstavimo mnogobrojnim turistima privučenim zvučnim stranim imenima poput Billa Viole, Ane Mendiete i Yvesa Kleina, čije radove prvi put upravo ima priliku vidjeti i domaća publika. Lokalna i međunarodna publika jednako su nam važne. No nećemo zapostaviti ni jesensko-zimsku sezonu, izložbama koje će sigurno zainteresirati lokalnu publiku”, ističe Franceschi.

On navodi da je financiranje jedan od najvećih problema s kojima se sve hrvatske kulturne institucije susreću, pa tako i Galerija umjetnina. “S obzirom na odobrena sredstva, ostvarujemo čuda. Naravno, apliciramo na sve dostupne fondove, a ambiciozne koncepcije osnova su uspješne realizacije sredstava. Planiramo prijave na EU programe, iako europska sredstva, nažalost, nisu namijenjena izložbenim projektima, nego umrežavanju institucija, programima digitalizacije i slično. Dakako da je to izuzetno korisno, ali mi kustosi najviše volimo realizirati izložbe”, tvrdi Franceschi.

Kao nekadašnji nezavisni kustos s dugogodišnjim iskustvom i mnogobrojnim izložbama po svijetu, Franceschi je dobro upućen u to koja karika nedostaje u optimalnoj promociji hrvatskih modernih i suvremenih umjetnika u svjetskim razmjerima. “Naše institucije na tom području uradile su koliko su mogle i naši vizualni umjetnici, razmjerno veličini države, dobro su zastupljeni na međunarodnoj sceni. Nema međunarodne manifestacije na kojoj nisu predstavljeni, a njihov doprinos je redovito odlično ocijenjen. Vizualna umjetnost je možda naš jedini međunarodno konkurentni proizvod. Uzimajući u obzir način funkcioniranja suvremene umjetničke scene, ono što izrazito nedostaje da bi se ta reputacija konkretizirala u bolju egzistenciju, uspješni su i utjecajni privatni galeristi ili agenti. Naše najuspješnije umjetnike danas predstavljaju strani galeristi”, pojašnjava Franceschi.

On ima malo drugačiji pogled i na prijedlog novog Zakona o muzejima, koji je izazvao puno negodovanja u struci, no smatra da postoji granica do koje muzejsko-galerijska institucija može biti na tržištu, a da ne izgubi institucionalno “dostojanstvo”. “Mislim da je zakon bio loše predstavljen korisnicima i da je stoga pobudio veliki strah. Većina mojih kolega koji su se formirali radeći isključivo u javnim kulturnim institucijama, osjetila se ugrožena promjenama koje bi u pitanje dovele njihovu umišljenu poziciju moći i ekskluzivnog prava medijacije kulture. Zakon u svojim dobrim aspektima nastoji obuhvatiti sve fenomene koji danas obilježavaju područje njegove regulacije – od privatnih inicijativa do ostvarivanja vlastitih prihoda ili fenomena poput projekta Marinka Sudca. Naše institucije već godinama imaju kafiće i dućane, pa ne znam čemu se svi čude. Institucionalno dostojanstvo stječe se dobrim programima, utjecajem na umjetničkoj sceni i umreženošću. Naravno da iznajmljene prostore treba programski regulirati, da to nije uvijek lako, ali dobrim ugovorom, sve se može. Mene je razočaralo što zakon nije osnažio poziciju ravnatelja, a ne razumijem ni potrebu da se uvode poslovi marketinga i PR-a u muzejska zvanja”, tvrdi Franceschi.

Mnoge krovne galerijsko-muzejske institucije u Hrvatskoj legitimno iznajmljuju svoje prostore za razna događanja kako bi se popunio budžet ne samo za izložbeni program, nego i za hladni pogon. Franceschi smatra da se mogu primijeniti neka svjetska iskustva, gdje nije stradao dignitet institucije, te pojašnjava specifičnost splitske galerije, s obzirom na atraktivnost prostora i lokacije. “Muzejski kafić, restoran i dućan danas se upravo zato smatraju nezaobilaznim dijelom muzejske ponude. Galerija umjetnina je nedavno zbog svog kafića koji radi već godinama i ima status jednog od najsofisticiranijih splitskih kafića, u Slobodnoj Dalmaciji i na društvenim mrežama istaknuta kao primjer svega lošeg što u tom području donosi novi zakon. Riječ je o tendencioznom članku koji pod egidom istraživačkog novinarstva, skrbi o javnom prostoru, ali je promašio metu. U njemu su jedna ekscesna situacija i nespretnost zakupca na Facebooku iskorišteni da difamiraju sve što je u godinu dana postignuto u poboljšanju rada institucije. Težište članka bilo je na pogodovanju zakupniku koji je uz moju dozvolu o svom trošku i bespovratno uredio zapušteni dio dvorišta – zapuštenost galerijskog dvorišta, à propos, nikad nije bila nikomu dovoljan povod za pisanje – a da mu muzej pritom u ime investicije nije povećao iznos najma do isteka ugovora, što je još godinu dana. Dobiven je krasan prostor koji se odmah počeo koristiti za različite kulturne programe i to besplatno, osim konzumacije”, kaže Franceschi.

On tvrdi da je, uz rijetke iznimke, veliki problem dugovječna klijentelistička i politikantska kadrovska politika kulturnih institucija koje su napučene pasivnim oportunistima.

“Naravno da se još uvijek nije ništa promijenilo. Institucije su često potpuno neinspirativna mjesta u kojima ljudi odrađuju svoj posao više-manje korektno, bez energije, vizije i osjećaja svrhe. I to im nimalo ne smeta. Institucije su prostor zaborava smisla vlastitog postojanja, izgledaju kao zatvori izvana i odjekuju grobljanskim mirom iznutra: muzeji i koncepcije stalnog postava. Koji put imam osjećaj da kolege misle da je njihov koncept jedina pouzdana točka u inače dinamičnom, nesigurnom i opasnom univerzumu. Jedini problem je što tamo slabo tko želi ići i sav taj rad i društvena investicija, uzaludni su. Tu paradigmu treba promijeniti i mijenjati sve dok se ne otkrije ona kojom će se u suštini jednostavna uloga muzeja otvorenog i istinski posvećenog posjetiteljima, muzeja koji će pridonositi razvitku vizualne kulture, slobodnog promišljanja i dokidanju mentalnih barijera, konačno realizirati. Do tada će to samo biti zaštićena mjesta na kojima je ugodno čekati mirovinu, jer iako svi gunđaju o radu u svojim muzejima, rijetki ih napuštaju”, ističe Franceschi.

Kao predsjednik Hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara, AICA-e, Franceschi je svjestan da je likovna kritika kod nas u medijima – pa čak i strukovnim časopisima – prognana na marginu i lišena skoro bilo kakvog utjecaja, što ne reflektira poziciju likovne kritike u svijetu.

“Riječ je o globalnom trendu koji se odražava na svim područjima. Očit je cilj da ljudi prestanu razmišljati i prosuđivati. Plasira im se gotova informacija koja se više bavi opisom i kvantitetom, nego smislom i kvalitetom. Medijski prostor generira čudnu kombinaciju duhovnog konformizma i nesigurnosti. Vjerojatno zato da se ne pitamo o razlozima. I cijela konstelacija unutar strukture umjetnosti se promijenila. Utjecajni kustosi i intelektualci stvar su prošlosti, galeristi i kolekcionari dominiraju tržištem, štuju se komercijalna vrijednost i njezino stvaranje, a ne smisao. Intelektualci ponovno postaju tek činovnici bogate klijentele koji svoje kapacitete upošljavaju da zrcale i uljepšavaju koncepte vođene nemilosrdnom logikom kapitala. Javne institucije u kulturi mogle su zaustaviti i usporiti taj proces da nisu krahirale pod vlastitim slabostima”, kaže Franceschi.

Ističe da su ga kroz život mnogi umjetnici intelektualno i kustoski oblikovali i mijenjali njegov svjetonazor i senzibilitet te da bi učenje i razmjena ideja uvijek trebali ići dvosmjerno. “Gotovo bih rekao da svaki umjetnik u pravoj suradnji ostavi komadić sebe. Jedna od velikih ljepota mog posla jesu susreti s nekima od najnevjerojatnijih ljudskih bića. Koga izdvojiti? Milenu Lah – sretan sam što sam joj se mogao odužiti retrospektivnom izložbom. Znate, ona mi je otkrila cijelu umjetničku stvarnost skrivenu ispod oblatne službene povijesti umjetnosti. Obitelj Pogačnik i cijeli krug umjetnika oko OHO-a, Braco i Nena Dimitrijević, ali i moje kolege Želimir Koščević, Dunja Blažević, Ješa Denegri, Alanna Heiss… I svi ostali”, rekao je Franceschi.

Tvrdi da se ne mogu pojednostavljeno vući paralele o tome da se, u njegovu slučaju, Split pokazao kao mnogo slobodnija, kreativnija i fleksibilnija sredina za suvremenu likovnu umjetnost od, primjerice, liberalno razvikane Rijeke, gdje je također obnašao ravnateljski mandat.

“Svaka naša sredina ima nevjerojatnih ljudi, otvorenih, spremnih na suradnju, spremnih prihvatiti ili primijeniti ono što je jedinstveno u vašem pristupu profesiji. I dakako, onih drugih, kočničara svega drugačijeg, koji svoju destruktivnost odrađuju kao po zadatku. Naravno, koncentrirate se na najbolje i radite što bolje možete. Istina je da Split i Rijeka imaju drugačiju energiju, drugačiji mentalitet, ali što se tiče umjetničke scene i njezina okruženja, nema razlika u liberalnosti svjetonazora i odnosa prema zbilji. U Rijeci sam doživio da me se vrijeđa i naziva fašistom jer sam ikoničku skulpturu Romola Venuccija, jednog od njihovih najvećih međuratnih umjetnika, dao odliti u bronci. U Splitu sam godinu dana, dajmo kočničarima vremena da se iskažu. Mislim da upravo počinju djelovati”, otvoreno je rekao za kraj Franceschi.