Najstarija nagrada na Motovun Film Festivalu ove godine odlazi u ruke dvojice bardova hrvatskog glumišta i kinematografije – Mustafe Nadarevića i Rade Šerbedžije. Poklopilo se da ove godine obojica obilježavaju 50. obljetnicu filmske karijere, za što je, osim talenta, ljubavi i strasti prema filmu bila potrebna „maratonska izdržljivost u uvjetima naše kinematografije koja nikada nije mazila svoju djecu“, piše u obrazloženju nagrade.

Mustafa Nadarević je glumac koji je svojim opusom obilježio cijelu jednu epohu, za sebe je znao reći da se uvijek izvlačio na talent i da je tek iza tridesete počeo ozbiljno raditi. Odigrao je više od 150 kazališnih uloga i snimio više od 60 filmova, drama i TV-serija s najvećim redateljima jugoslavenskog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog filma, ali je uvijek nastojao izbjegavati intervjue i fotografiranja.

Glumačku karijeru započeo je u prvom osnovne, kada ga je učiteljica odabrala da glumi Crvenkapicu. Rođen u Banjaluci, djetinjstvo je proveo između Banjaluke, Zagreba – gdje su mu živjeli baka i djed – i Rijeke, gdje je završio gimnaziju i počeo glumiti u amaterskom kazalištu Viktor Car Emin. U Zagrebu je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti i učio kod najboljih profesora, a kazališni put započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, da bi već 1969. prešao u Dramu HNK gdje je ostao do odlaska u mirovinu 2011. Odlukom Ministarstva kulture 2006. dobio je status nacionalnog prvaka.

Svoj režiserski debi imao je s predstavom „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ 1992., nakon čega su uslijedile i druge proslavljene predstave, poput „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“, „Balkanski špijun“ i „Hasanaginica“ u Zagrebu, Puli, Tuzli i Sarajevu. Kao profesor predavao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i u Sarajevu.

Ostvario je zavidnu filmsku karijeru, a mnogi ga i danas najviše pamte po ulozi Leonea u filmu „Gospoda Glembajevi“ Antuna Vrdoljaka. Glumio je i u filmovima „Otac na službenom putu“, „Kiklop“, „Mala pljačka vlaka“, „Isprani“, „Ničija zemlja“, „Duga mračna noć“, „Priča iz Hrvatske“, „Puška za uspavljivanje“… Igrao je u kultnim TV serijama, poput „Velog mista“, „Nikole Tesle“, „Mačka pod šljemom“, „Prosjaka i sinova“, a mlađim generacijama poznat je po ulozi Izeta Fazlinovća u seriji „Lud, zbunjen, normalan“ koja je igrala od 2007. do 2016.Tijekom glumačke i režiserske karijere osvojio je gotovo sva najznačajnija priznanja: nagradu Marul, Orlando, Sterijinu nagradu, Nagradu grada Zagreba, Zlatni smijeh, Dubravko Dujšin, Nagradu hrvatskog glumišta, dvije Ćele kule i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 2017. Uz to je i trostruki dobitnik Zlatne arene, Zlatne klape i Zlatnog lovor-vijenca, a prestižni Grand Prix osvojio je i u Moskvi. Iako ga život nije štedio te je posljednjih nekoliko godina doživio i osobnu tragediju – smrt supruge Slavice Radović, slovenske kostimografkinje koja je preminula od karcinoma 2012 – a imao je i ozbiljnih problema sa zdravljem, Mustafa Nadarević ne odustaje od glume i ima planove o kojima još ne želi govoriti.

NACIONAL: Što vam znači nagrada 50 godina koju dobivate zajedno s Radom Šerbedžijom? Je li vam krivo što je dijelite, što je baš tako ispalo?

 Da 50 godina dijelim s bilo kojom kolegicom ili kolegom bio bih presretan, a kad je to s Radom tim je veća radost i zadovoljstvo!

NACIONAL: Legenda kaže da ste sa Šerbedžijom počeli studirati, da ste čak bili i cimeri…

Počeci nisu bili zajednički, ja sam primljen na studij glume s Jasnom Malec i Vinkom Viskićem. Samo nas troje! Najmanja glumačka klasa u povijesti Akademije. Bar se time možemo pohvaliti, da smo nas troje ušli u povijest. Rade je upisao nešto kasnije i tako smo iznajmili stanu u Derenčinovoj ulici jer se u domu na Staroj Savi nisi mogao harno naspavati. Ako bi došao malo kasnije u sobu, već ti je krevet, a i pod bio zalegnut ilegalcima. I ne samo što ti ne daju spavati, nego ti sve živo pojedu, nose tvoju obleku i još se hvale kako im dobro stoji. Morate znati da je u to doba, početkom šezdesetih, među siromašnim studentima vladala glad i neimaština. Ponekad nađeš na svom krevetu nekog nepoznatog stvora, tko zna je li uopće student i kad mu kažeš, “halo, ti spavaš u mom krevetu“, on mirno odgovori “odjebi, pusti me da spavam“. Stvarno, morao sam pobjeći iz doma. Baš nekako u to vrijeme dobili smo uloge kod Joška Juvančića u Dubrovniku na Igrama u predstavi “Grižula“. Tamo su bile neke slatke i lijepe plesačice-vile i normalno da se Rade zaljubio u Ivanku i oženio se. A i ne bi bilo normalno da oženjen čovjek i dalje živi sa mnom.                        

NACIONAL: Koliko ste Rade i vi igrali zajedno, a koliko su vas život i politika kasnije razdvojili?

Nažalost, kasnije smo vrlo malo bili direktni partneri na filmu, a i u teatru. Rade je na svu sreću imao, između ostalih, predivnog partnera, našeg dragog Ivicu Vidovića. Možda bi se Rade i ja družili i stvarali zajedno u teatru i na filmu da on nije bio primoran otići iz Hrvatske. Ali na njegovu sreću taj odlazak pružio mu je priliku da igra s velikim svjetskim zvijezdama. Dobro je da je opet s nama, podijelit će radost i uspjehe naše sjajne nogometne reprezentacije. Ima neka pjesma “Hrvatska je prvak svijeta“ za koju sam se nadao da će prošlu nedjelju postati istina. No i ovako su nam Vatreni pružili bar nakratko malo radosti, veselja, euforije, “ludila“ u zemlji u kojoj starost i nemoć kopa po kontejnerima, a mladost nas bezglavo napušta.  

NACIONAL: Radili ste s najboljim hrvatskim i jugoslavenskim režiserima. Koliko je hrvatskoj kinematografiji naštetio gubitak jugoslavenskog tržišta, kao i koprodukcija među bivšim republikama? Vraća li se suradnja među glumcima i filmašima posljednjih godina?

Nisam siguran da nam je naštetio gubitak jugo-tržišta jer ljudi idu u kino sve manje i manje, tako da od filma nema neke posebne zarade. S druge strane, ta samostalnost izrodila je velik broj mladih glumaca i režisera, a s njima nova zapažanja i nagrade na stranim festivalima. Pa vidite da se vraća suradnja, i to jako plodno. U našim filmovima igraju sjajni glumci iz regije: pokojni Nebojša Glogovac, Voja Brajović, Emir Hadžihafizbegović, Bogdan Diklić, Mira Banjac, Mirjana Karanović, Jasna Žalica i neka mi drugi ne zamjere kojih se nisam sjetio, ali nažalost vraćaju se glumci koji imaju direktnu potporu od Vučića i njegovih naprednjaka, Laza Ristovski u filmovima i Miki Manojlović u filmovima, pa čak i kao kralj Lear u HNK-u. Pa imamo mi svoga briljantnog Leara u Radi Šerbedžiji, čini mi se, sedamnaest godina.

NACIONAL: Nedavno ste završili snimanje filma „General“ s Antunom Vrdoljakom, u kojem glumite generala Janka Bobetka. Vrdoljak najavljuje da će film na Pulu sljedeće godine. Kako je bilo raditi s Vrdoljakom nakon toliko godina?

Ne znam kad će na Pulu, vjerojatno kad će mu, kako kažu, HTV dati ostatak novca da može dovršiti film i seriju. S Tončijem surađujem sjajno već dug niz godina, od mojih mladih glumačkih dana u “Prosjacima i sinovima“, preko “Kiklopa“, “Glembajevih“, “Duge mračne noći“, sve do “Generala“. Znam da je oduvijek imao sjajnu energiju, kondiciju s puno strpljenja, ali da u ovim godinama ima toliko snage, elana  i strpljenja, to prosto ne mogu vjerovati.

NACIONAL Kako ste se spremali za ulogu generala Bobetka? Jeste li ga poznavali?

Ha, spremao sam se više i teže nego prijašnjih godina jer pomalo godine zamućuju elastičnost i svježinu. Vjerujte da sam u nekim trenucima htio odustati. Za to što nisam odustao zaslužan je Tonči i cijela glumačka, pa i ekipa iza kamere koja me podržavala i pomagala mi, slobodno mogu reći, iz petnih žila, “eto, Mujo vidiš možeš ti to“! Nažalost, nisam poznavao generala Bobetka, a i da sam ga poznavao, ništa mi ne bi pomoglo jer ja nisam imitator nego glumac. Neki prigovaraju kako to da se za mene odlučio Vrdoljak, kad nemamo nikakvih sličnosti. Pa stvarno ne znam kolika je sličnost između Višnjića i generala Gotovine. Ne znam odgovor, moraju pitati Vrdoljaka što ga je navelo na takav suludi čin. No šalu na stranu, upoznao sam na golfu generalova sina Bobetka juniora, a i junior ima već ohoho godina, nazivao me tata… Jako, jako simpatična i komunikativna momčina, ali je nažalost izgubio u beli od mene i moje partnerice Snježane.  

NACIONAL: Igrali ste u mnogim popularnim TV-serijama u zlatno doba TV Zagreba, poput „Velog Mista“ ili „Prosjaka i sinova“. Takve serije HTV više ne snima. Zašto je to tako, zašto javni servis ne ulaže već dvadeset godina u kvalitetan dramski program?

 I ja sam ih to pitao, a odgovor je bio da im je puno jeftinije kupiti gotovu seriju negoli raditi sa snagama unutar kuće. Eeeeee, to ih stvarno morate pitati na HTV-u kako je to moguće.

NACIONAL: Iako ste snimili 60-ak filmova i televizijskih serija, koje su vam uloge ostale u sjećanju?

Snimao sam tih filmova, TV-filmova i TV-serija previše, tako da ih nikad nisam stigao prebrojati. Evo primjera, nedavno, iako se u mojim godinama ne zna što je to nedavno, dakle nedavno vidim kako na nekom televizijskom kanalu emitiraju “Kuda idu divlje svinje“ i vidim sjajnoga kolegu Ličinu i Enesa Kiševića, a onda odjednom kažem, “joj, pa evo i mene“! Nigdje ne piše da sam igrao u toj seriji, ali ni ja se ne bih mogao sjetiti da me ubiješ. A eto, u Rajkovom filmu “U raljama života“ piše da igram, a nisam ni prismrdio setu. Te naše glumačke biografije su prava zbrka. Negdje piše da sam visok 165 cm, a ja sam visok 175 cm. No dobro je kad se radi o centimetrima, tu se uvijek može lagati! Na koncu ja s tim centimetrima mogu baratati na sve moguće načine. Stalno neke netočne informacije, a najnetočnija je, iako ja nisam daleko od toga, da sam preminuo. Svejedno hvala i tim vijestima, neka ih, jer kad nam stvarno taj 21 gram ode među zvijezde svi će misliti da je opet laž i tako ću ja i dalje biti među vama. Uvijek će se naći netko i poslije 30 godina s golemom maštom koji će reći, “ma kakvi umro, ja sam ga baš neki dan vidjela u Končarovoj ulici“. Malo sam odlutao od pitanja, ali tako je to kada puno glumite.

NACIONAL: Za moju ste generaciju utjelovljenje Leonea iz filma „Gospoda Glembajevi“ Antuna Vrdoljaka. Kako gledate na taj film iz današnje perspektive, kada se obilježava 125. godišnjica Krležinog rođenja?

Zapravo, rad na filmu “Gospoda Glembajevi“ za mene je bilo pravo krvarenje. Ne znam jesam li ikad o tome govorio, ali znam da sam bio na vražjim mukama! Jednoga dana sretnem ispred HNK Enu Begović i ona mi kaže, “čujem, Mujo, da igraš Leonea, ako možeš prenijeti Vrdoljaku, bila bih presretna da igram ulogu sestre Angelike“. Ja joj kažem da je uloge već podijelio. No Ena mi kaže, “svejedno ti njemu reci“. Odem do Tončija kako je red i prenesem Eninu želju. Tonči mi na to kaže, “pa ti znaš da je podjela završena, da smo već petnaest  dana u probama i da mi sestru Angeliku sjajno igra Bernarda Oman“. I bili smo u probama i svi su mi se glumci činili sjajni, a posebno briljantna Mira Furlan kao barunica Castelli. Mira je ubrzo znala ulogu napamet i igrala je sjajno! Ali jedno dvadesetak dana prije početka snimanja Furlanica mi kaže da mora ubrzo ići u Argentinu gdje mora snimati nekoliko dana i da bi to iskoristila sa svojim Goranom da malo bolje upoznaju Južnu Ameriku, te bih li ja pristao da snimanje odgodimo za mjesec dana. Stvarno je na probama sjajno interpretirala barunicu, tako da sam joj obećao da ću je čekati, iako gubim jedan film u Bosni. Kad je Mira o tome obavijestila Vrdoljaka njemu samo što nije pozlilo i rekao je da ne smijemo ni dana kasniti jer je to bilo vrijeme Markovića i galopirajuće inflacije. Dinar je vrtoglavo padao. Kao primjer navodim da mi je gospar Tonko Lonza, stari Glembaj, izračunao da sam sa svim inflacijama bio plaćen za film i TV-seriju nekih 6.500 maraka! Mogu si misliti kako je bilo drugima. I što dalje? Tonči traži drugu glumicu i, prirodno, odluka pada na Enu. Ena je poslije dva, tri dana došla s naučenim tekstom i na jedan drugačiji, svoj način sjajno odigrala barunicu. Sretan sam što sam sudjelovao u “Glembajevima“. Što sam upoznao nove kolege, što sam sjajno surađivao s Tonkom Lonzom i Enom, ako ništa, što sam igrao s papa Rogozom koji je tada već imao preko sto godina. Kad smo neke scene snimali u Ljubljani, papa Rogoz izrazio je želju da ga odvedemo u ljubljansku dramu, tamo je stao na pozornicu, duboko uzdahnuo i rekao, “vidite, ja sam na ovim daskama glumio tisuću osamsto i neke, i sve su moje partnerice i partneri umrli“, a onda napravio dramsku pauzu i dodao, “i sva je moja publika pomrla!“

‘Dubravka Vrgoč je nepristojna i neodgojena. Al’ samo da znaš Dubravka, ja sam usprkos tome na tvojoj strani i protiv svih Hasanbegovića, Ledererica i njima sličnih’

NACIONAL: Koliko je Krleža aktualan danas?

Ha, što ja mali mogu reći o velikom piscu i vizionaru Krleži?

NACIONAL: Velik dio vašeg glumačkog opusa ostvaren je u kazalištu. Počeli ste u Zagrebačkom kazalištu mladih, a najveći dio karijere proveli u HNK, kao prvak drame i nacionalni prvak. Koje uloge najviše pamtite?

Kazališne uloge polako nestaju jedna po jedna s odlaskom zadnje publike koja ih je gledala baš kako je papa Rogoz rekao.

NACIONAL: Pratite li predstave u svojoj matičnoj kući? Je li HNK na čelu s Dubravkom Vrgoč uspješan?

 Ne, ne pratim. Ne znam je li uspješno to što Dubravka nudi, to neka ocjenjuju drugi, samo znam da je nepristojna i neodgojena, jer mi je uskratila pozdrav samo zbog toga što sam odbio sudjelovati u jednom njenom projektu. Ipak sam ja u tom teatru debelo preko četrdeset godina plamtio, dogorijevao i teatarski se ugasio! Aferim, Vrgočica! Al’ samo da znaš, ja sam usprkos tome na tvojoj strani i protiv svih Hasanbegovića, Ledererica i njima sličnih.

NACIONAL: Je li vam malo žao što vas nakon toliko velikih kazališnih i filmskih uloga mlade generacije najviše prepoznaju po komičnoj ulozi Izeta Fazlinovića iz popularne serije „Lud,zbunjen, normalan“?

Kako bi mi bilo žao, pa ja sam glumac i pošteno zarađujem glumački kruh. Sretan sam i ponosan što sam radio u toj seriji baš zbog toga što fanovi, a nije ih mali broj, pregledavaju i druga naša ostvarenja.

NACIONAL: Prestali ste snimati nakon devet godina, a onda zajedno s kolegama iz serije napravili predstavu „Sjajni momci“, koja je bila popularna i u Srbiji i BiH. Igrate li je još uvijek?

Da, bila je popularna u cijeloj regiji. Ali ne igramo od prosinca, dok od producenta predstave ne dobijemo financijski izvještaj.

NACIONAL: Proveli ste dosta vremena u Sarajevu posljednjih godina. Kako biste opisali atmosferu u tom nekad doista multikulturalnom gradu?

Nema više graje od one stare raje.

NACIONAL: Gdje se više osjećate doma, jer cijeli život, od djetinjstva, podijeljeni ste između dvije zemlje, između Zagreba, Banjaluke, Rijeke, Sarajeva?

 Po rođenju sam Bosanac, po življenju sam Hrvat, a po smrti ću biti prosut po slovenskom moru.

NACIONAL: Posljednjih pet godina hrvatski film doživio je renesansu, mnogi su naši autori dobili nagrade na prestižnim međunarodnim festivalima. Mislite li da će HAVC s novim vodstvom nastaviti taj trend?

 Za one kojima daju novac za film rade dobro, a za one koji nisu dobili novac ne rade dobro. Bilo je i uvijek će biti nezadovoljnih.

‘Vatreni su naš spas! Ali što će biti kad se oni vrate u klubove, a mi u našu svakodnevicu, našu muku, našu besparicu, dugovanja, naše nesreće, neimaštinu i naše lopovluke’

NACIONAL: Rekli ste da su političari loši glumci. Tko danas glumi najgore na političkoj sceni?

Moram pod hitno promijeniti moj sud i priznati pogrešku, jer sad sam siguran da su ovi političari koji nas vode žedne preko vode i kreiraju naše življenje, da su odreda sjajni glumci! Nije lako sastaviti momčad polit-glumaca. Kome dati koju ulogu u predstavi “Hamleta iz Mrduše Donje“! Jer svi su oni nacionalni prvaci. No stvari se pomalo počinju kristalizirati. Premijer Plenković isplivao je s onim svojim trbuhom i raskopčanom jaketom od odijela u idealnog Bukaru. Priznajem, noćima ne spavam zbog predsjednice Kolinde, jedni mi je nameću za kraljicu Gertrudu, a drugi zlobnici odmeću. No kad sam vidio predsjediničino grljenje u svlačionici, gdje je veći dio naših sjajnih momaka bio svučen, da ne kažem, polugol, i gdje sam doslovno vidio kako se dostojanstvo predsjednice naše države uspinje do nesuđenih visina i još k tome kao šlag na tortu čuđenje prisutnih u počasnoj loži vidjevši predsjednicu u dresu naše momčadi kako skakuće kao neka djevojčica, umjesto da bude predsjednica napaćenog naroda, skladno i dostojanstveno obučena sa šalom nacionalne momčadi, odlučio sam joj dati ulogu kraljice Gertrude. Podjelu uloga u “Hamleta iz Mrduše donje“ pravim isključivo od članova velike koalicije.

NACIONAL: Pratite li nogomet i kako komentirate ludilo koje je zahvatilo Hrvatsku? Je li to jedino veselje koje nam je preostalo?

Vatreni su naš spas! Ali što će biti kad se oni vrate u svoje klubove, a mi u našu svakodnevicu, našu muku, našu besparicu, naša dugovanja, naše nesreće, našu neimaštinu i naše lopovluke. Pa tko će od vas dočekati, jer ja zasigurno neću, ponovno zbližavanje, ponovnu ljubav, zajedništvo, sreću, prijateljstvo, drugarstvo bez spomena o tome tko je koje vjere i opredjeljenja. Dobro ste rekli, to je jedino veselje koje nam je preostalo. Zato, hvala vam, Vatreni. Mi, narod, ne možemo ni blizu vas jer su sva mjesta oko vas zauzeli, uz časne iznimke, karijeristi, kriminalci, ljudi upitnog morala i sav ostali ološ.

NACIONAL: Kakvi su vam poslovni planovi, budući da od glume ne odustajete?

Spremamo neka iznenađenja!

NACIONAL: Zašto ne volite davati intervjue i fotografirati se?

Kad se moram fotografirati jednostavno mi se na lice navuče neki grč. Po mome licu šeta neki izbezumljeni Nadarević. A zašto nerado dajem intervjue, vidljivo je iz ovoga intervjua.