Nacional.hr u četvrtak nastavlja objavljivati odabrane dijelove predstavke koju je čelnicima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti nedavno poslao Zdravko Mustač, bivši čelnik jugoslavenske tajne službe i hrvatskog sigurnog sustava, osuđen na kaznu dugogodišnjeg zatvora zbog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića.

Mustač: “Vrhovni sud prepustio je članicama EU da odlučuju o progonu hrvatskih državljana”

Nakon što smo u srijedu objavili uvodne pasuse toga opsežnog dokumenta na više od 150 stranica, danas ćemo objaviti Mustačevu temeljnu tezu: da su hrvatski sudovi, s Vrhovnim sudom kao ključnim tumačem i predvodnikom, uveli pogrešnu, čak protuzakonitu, praksu primjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS). Na temelju toga zakona Hrvatska svoje državljane izručuje članicama EU ako one protiv njih, osumnjiči li ih za kaznena djela, izdaju Europski uhidbeni nalog (EUN). Štoviše, Mustač u svojoj predstavci tvrdi da su i suci koji su tu praksu provodili počinili kaznena djela, pa detaljno, slučaj po slučaj, uz navođenje imena svih sudaca uključenih u predmete, analizira te slučajeve, i iznosi svoju interpretaciju tih presuda.

Na temelju takve prakse u provedbi ZPS-a, Njemačkoj su 2014. izručeni i Mustač te Josip Perković, bivši šef hrvatskog ogranka jugoslavenske Službe državne sigurnosti. Obojica danas služe zatvorske kazne u Hrvatskoj, nakon što su iz njemačkog zatvora prebačeni u Hrvatsku, gdje im je kazna doživotnog zatvora zamijenjena odgovarajućom kaznom iz hrvatskoga zakonskog sustava.

Mustačeva je predstavka prvo njegovo pojavljivanje u javnosti uopće. Poslao ju je predsjedniku Republike, predsjedniku Ustavnog suda, ministru pravosuđa i uprave, Državnom sudbenom vijeću, predsjednici Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, saborskim klubovima zastupnika, glavnoj državnoj odvjetnici i pučkoj pravobraniteljici. Nacional.hr će u nekoliko nastavaka predstaviti taj opsežni dokument, koji nosi naslov “Rehabilitirajte Zakon o pravosudnoj suradnji, uspostavite vladavinu prava u Hrvatskoj”.

Danas prenosimo dio u kojem Mustač postavlja svoju temeljnu tezu, te počinje iznositi argumentaciju. Naslov tog poglavlja otkriva još jednu osobitost teksta koji je bivši čelnik sigurnosnih službi Jugoslavije i neovisne Hrvatske, a današnji osuđenik za ubojstvo, poslao čelnicima države: da Mustač često nije birao riječi. Naslov odlomka glasi ovako: “Dokaz o istini članka 20. Zakona o pravosudnoj suradnji i o devetom krugu blesavosti sudaca Kaznenog odjela Vrhovnog suda RH”.

“Članak 20. ZPS-a – Razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga:

(1) Osim za djela iz članka 10. ovog Zakona, nadležni sud će izvršiti europski uhidbeni nalog za djelo za koje je u državi izdavanja propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od barem jedne godine zatvora ili više ili je donesena pravomoćna presuda kojom je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od najmanje četiri mjeseca, pod uvjetom da to djelo sadrži bitna obilježja kaznenog djela i prema domaćem pravu, neovisno o zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kažnjive radnje navedenim u zaprimljenom nalogu.

(2) Sud će odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga: 1) ako je europski uhidbeni nalog izdan za djelo koje je u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom, a na temelju zakona postoji nadležnost domaćeg suda; 2. ako je sud obaviješten da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda; 3. ako tražena osoba u trenutku počinjenja kaznenog djela nije navršila 14 godina života; 4. ako djelo iz članka 17. stavka 1. ovog Zakona na koje se odnosi europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo prema domaćem zakonu. Za fiskalna djela izvršenje europskog uhidbenog naloga ne može se odbiti samo iz razloga što domaće pravo ne propisuje istu vrstu poreza ili pristojbi ili što ne sadrži iste odredbe o porezima, pristojbama, carinama ili mijenjanju valute kao i pravo države izdavanja; 5. ako se u Republici Hrvatskoj protiv osobe za kojom je izdan europski uhidbeni nalog vodi kazneni postupak zbog istog djela zbog kojeg je nalog izdan, osim ako su se državni odvjetnik i nadležno tijelo države izdavanja sporazumjeli da postupak vodi pravosudno tijelo države izdavanja, 6. ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog jer je osumnjičenik ispunio obveze koje su mu naložene kao uvjet za nepokretanje postupka; 7. ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava; 8. ako je sud zaprimio obavijest da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u trećoj državi zbog istog djela, a sankcija je izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda.

Riječ „osim“ u rečeničnoj konstrukciji ‘Osim za djela iz članka 10. ovog Zakona…’ ima očito inkluzivno značenje. Ako, možda, neki čitatelj ipak zaključi da riječ ‘osim’ u toj nomotehničkoj konstrukciji ima značenje ekskluzije, kao: isključujući djela iz članka 10., to bi značilo da su suci bili u pravu kada su riječ ‘osim’ protumačili u smislu da su djela iz članka 10. izuzeta od razloga za odbijanje europskog uhidbenog naloga, a samim tim i od primjene domaćeg prava. To bi nadalje značilo da je mala riječ ‘osim’ otkinula Republici Hrvatskoj dio njenog pravosudnog suvereniteta ne dopuštajući da sudovi primjenjuju domaće pravo na osam razloga iz stavka 2. članka 20. ZPS-a kad god se radi o djelima iz članka 10.

Pravničkim gigantima koji zauzimaju mjesta sudaca Vrhovnog suda RH odgovaralo je da formulaciju iz stavka 1. članka 20. ZPS-a primjenjuju u značenju ekskluzije, dakle pogrešno. Jer jedino tako ona ‘paše’ na njihovo, također pogrešno, pravno shvaćanje da odredbe članka 10. ZPS-a o isključenju provjeravanja dvostruke kažnjivosti kaznenog djela (in abstracto) istovremeno isključuju i provjeravanje kažnjivosti konkretne osobe za konkretno kažnjivo ponašanje ili radnju (in concreto). Pritom nema dvojbe da su sve odredbe stavka 2. članka 20. vezane na konkretnu traženu osobu za konkretno kazneno djelo iz konkretnog naloga.

Riječ je o tragikomičnoj nekompetentnosti sudaca koji zauzimaju ključna mjesta u hrvatskoj sudbenoj vlasti. (Ili se radi o namjeri. No, o tome neka misle nadležni.) Dakako, nekompetentnost u sudačkoj profesiji, više nego u bilo kojoj, kao i kompetentnost, osim stručne ima (i) etičku komponentu. (Slučajno se i ovdje zgodio isti, kritični, rečenički obrazac – ali nitko normalan neće shvatiti da je stručna komponenta isključena.)”