Objavljeno u Nacionalu br. 935, 02. travanj 2016.

Bosanskohercegovački književnik i novinar govori o europskoj perspektivi BiH, neriješenom problemu vehabija, komentira presudu Radovanu Karadžiću i osvrće se na različite interpretacije prošlosti Jugoslavije i tretman ratnih zločina

Kad se nakon odmora na Jadranu zaustavi u Mostaru, fakultetski profesor Muharem u novinama pročita šokantnu vijest – u Sarajevu je ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis Duraković. Niz potencijalnih ubojica dugačak je – od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, odnosno svih onih čije je opačine prokazao u tekstovima. Muharem se odlučuje pod svaku cijenu pronaći ubojicu. U napetom trileru “Mali prozor” koji je upravo objavljen i u Hrvatskoj, Muharem Bazdulj priča o poratnom tranzicijskom društvu u kojem ubojstvo novinara ne izaziva ništa više od nekoliko prigodnih tekstova.

Muharem Bazdulj rođen je u Travniku 1977. Pisac je, novinar i prevoditelj, a objavio je petnaestak knjiga proze i esejistike, među kojima su zbirke priča “Druga knjiga” iz 2000., “Čarolija” iz 2008. i “Jeres nominalizma” iz 2014. te romani “Sjetva soli” iz 2010. i “April na Vlašiću” iz 2011. Za “Drugu knjigu” dobio je nagradu Soros fondacije za najbolju knjigu priča u Bosni i Hercegovini. Radi kao novinar za beogradski tjednik Vreme te je redoviti kolumnist sarajevskog Oslobođenja i beogradske Politike. Godine 2013. dobio je nagradu Društva novinara BiH za najboljeg novinara u kategoriji tiskanih medija, a 2014. nagradu Stanislav Staša Marinković dnevnika Danas za istraživačko novinarstvo. Prevodi s engleskog jezika, a između ostalog preveo je knjigu izabranih pjesama Williama Butlera Yeatsa i biografsku knjigu Marka Thompsona o Danilu Kišu “Izvod iz knjige rođenih”. Živi u Beogradu.

U intervjuu za Nacional Muharem Bazdulj pojašnjava ima li ubojstvo Denisa Durakovića u njegovu romanu sličnosti s ubojstvom Ive Pukanića te priča kakva je situacija u Srbiji i Bosni i Hercegovini, i zašto smatra da se ta država još nije dovoljno pozabavila ozbiljnošću problema vehabija i onoga što njihov pokret potencijalno može značiti za radikalizaciju, poglavito mladih, u Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: U “Malom prozoru” pišete o ubojstvu novinara početkom 2000-ih, a ta priča neodoljivo podsjeća na ubojstvo Ive Pukanića, što je izazvalo pomutnju na Balkanu. Što vas je potaknulo, inspiriralo za roman?

Da, ta je paralela zanimljiva, iako sam ja prvu verziju romana napisao još 2002., dakle šest godina prije Pukanićeva ubojstva, tako da ono nije moglo biti direktno nadahnuće. Ipak, još 1999. godine u Beogradu je ubijen Slavko Ćuruvija, tako da na našim prostorima, nažalost, postoje primjeri ubojstava novinara zbog kojih i takav romaneskni zaplet ne djeluje nerealno. Moja namjera bila je, između ostalog, ispisati roman noir senzibiliteta, a u takvom je ubojstvo nužan sastojak, po mogućnosti ubojstvo za koje mnogi imaju motiv, a figura kontroverznog novinara dobro se uklapa u taj okvir.

NACIONAL: Vrlo vješto, osim glavne priče, pletete i onu u kojoj opisujete društvenu situaciju, ne dotičete se političke iako je zapravo sve i politika. Pišete o prošlosti, o novim generacijama studenata koje su plitke i slabo obrazovane, za razliku od onih koji su imali sreće školovati se u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je vrlo aktualna rasprava o promjeni kurikuluma i također imamo problem slabo obrazovanih, po mnogima plitkih generacija. Kakva je situacija po tom pitanju u BiH?

A znate, to je sve dosta relativno. S jedne strane, da, zasigurno, prosječna razina općeg znanja današnjih tinejdžera niža je nego dvadeset ili trideset godina ranije, ali s druge strane, današnje mlade generacije zbog tehnološkog napretka imaju mogućnosti kakve nikad ranije nisu postojale. Pratim, koliko stignem, rasprave o promjeni kurikuluma u Hrvatskoj i čini mi se da u novim prijedlozima ima racionalnih i umjesnih ideja. Nemoguće je vratiti se u Krležinu epohu, u vrijeme kad je gimnazija davala šire humanističko obrazovanje nego što danas daje bolonjski master ili kako se već to zove, ali može se pokušati obrazovati generaciju koja će se obrazovanjem moći nositi s vršnjacima iz drugih zemalja.

NACIONAL: Pišete i o novim “kriminalcima pripravnicima”, o tome kako su vehabije dobile sve više pristaša i sve veći utjecaj te posebno o tome koliko se Sarajevo promijenilo jer je došlo puno stranaca i ljudi sa sela. Kako je danas u Sarajevu?

Radnja mog romana događa se zapravo 2002. tako da romaneskne reference na Sarajevo ciljaju prvenstveno na to vrijeme. I mada posljednje tri godine ne živim u Sarajevu, dovoljno često odlazim tamo i dovoljno redovito pratim situaciju da mislim da mogu govoriti i o trenutačnoj situaciji. Sve te tendencije koje ste primijetili u romanu, postoje i dalje, samo su se dodatno kristalizirale. Sarajevo je mnogo manje multietničko i mnogo više muslimansko nego što je bilo prije rata, pa čak i neposredno nakon rata. Geneza toga je vrlo komplicirana i ne bi bilo pošteno za to optuživati isključivo vlast u poratnom razdoblju, ali činjenice su nesporne. Ipak, Sarajevo je žilav i vitalan grad i uspijeva sačuvati “urbanu dušu”. Ona je, istini za volju, drukčija nego ranije, ali je, s druge strane, jedina koju nove generacije poznaju.

‘PROBLEM VEHABIJA je stvaran, što se vidi po zločinima koje su pojedinci indoktrinirani tim učenjima počinili, poput ubojstva hrvatske obitelji Anđelić kod Konjica 2002. godine’

NACIONAL: Što možete reći o problemu vehabija? Koliko je on stvaran, dubok, posebno u svjetlu radikalnog ekstremizma kojeg smo svjedoci svakodnevno?

Taj fenomen posljedica je prvenstveno utjecaja onih islamskih dobrovoljaca koji su devedesetih došli u Bosnu s namjerom da brane islam i muslimane. Njihov doživljaj vjere bio je dosta različit od u Bosni stoljećima uobičajenog načina ispovijedanja islama, ali su s vremenom uspjeli značajan dio mlađe populacije privući na svoju stranu. Taj problem je stvaran, što se vidi po konkretnim zločinima koje su pojedinci indoktrinirani takvim učenjima počinili, od kojih je možda i najpoznatije ubojstvo hrvatske obitelji Anđelić u blizini Konjica 2002.

NACIONAL: Kako komentirate sve češće napise da je islamski radikalizam sve prisutniji, a da se na to u Bosni i Hercegovini nekako ne gleda dovoljno ozbiljno?

Iako ima dosta dokaza takvog radikalizma, u što spadaju i napadi na američku ambasadu u Sarajevu te na policijske postaje u Bugojnu i Zvorniku, reakcije su prilično neozbiljne i nespretne. Čovjek se može samo nadati da neće biti potreban neki još radikalniji i krvaviji napad da bi se netko uozbiljio.

NACIONAL: U Haagu je izrečena presuda Radovanu Karadžiću, 40 godina zatvora za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima i Hrvatima. Koliko su takve stvari važne, mislite li da će se išta promijeniti?

Naravno da je dobro i da je važno što je Radovan Karadžić, kao jedan od ključnih protagonista te zločinačke politike, osuđen. S druge strane, prošlo je jako puno vremena, više od 20 godina otkad je rat završen, a tek je okončan prvostupanjski postupak. Čini mi se da bi mnogo važnije bilo da je osuđen još krajem devedesetih i da je time ta presuda mogla ranije imati neki širi društveni utjecaj. Ovako ona žrtvama možda i daje neku satisfakciju, ali i to je upitno. Koliko sam dosad mogao vidjeti, većina bosanskih Srba tu presudu doživljava isključivo kao političku, dok među Bošnjacima, i u manjoj mjeri Hrvatima, postoji nezadovoljstvo što Karadžić nije dobio doživotnu robiju i što se kvalifikacija genocida zadržava samo za općinu Srebrenicu u srpnju 1995., a ne za još sedam općina 1992.

NACIONAL: Iako živite u Beogradu, sigurno pratite situaciju u BiH. Što biste rekli, u moru problema koje država očito ima, što je najveći izazov?

Najveći izazov za Bosnu i Hercegovinu danas je “konsenzus o budućnosti”, ideja da se barem u ograničenom spektru progovori jednim glasom. Tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno njihove nadmoćne većine, imaju dijametralno suprotne interpretacije prošlosti, i to ne samo one najskorije, nego praktično deset stoljeća unazad, otkad uopće postoji Bosna kao pojam. Meni se čini da je jalovo tu i pokušavati postići neki konsenzus, za razliku od “konsenzusa o budućnosti”. Na tom planu, mislim, uz samo malo talenta za kompromis, može se doći do neke točke susreta.

NACIONAL: BiH je predao zahtjev za početkom pregovora za pristup u EU, kakva su očekivanja? S obzirom na migrantsku krizu ili sigurnosnu situaciju koja se opet pokazala lošom u svjetlu napada na Bruxelles, iako je njih teško predvidjeti, kako vam se čini ta EU?

To je užasno teško pitanje jer nužno upliće poziciju onoga koji daje odgovor. Meni se ponekad čini da je EU zapravo mrtva, samo što joj to nitko nije javio. A opet, ne smijem ni pomisliti na što bi sličila Europa bez EU i na što bi sličio ovaj komad Balkana od Velike Kladuše do Đevđelije kad ne bi bilo kakve-takve EU perspektive. Budući da je Bosna i Hercegovina uvijek najbolje funkcionirala kad je bila dio neke šire imperijalne strukture, u BiH postoji nada da je EU nešto što može donijeti stabilnost.

NACIONAL: Kakva je situacija u Srbiji? Kako se gleda na, primjerice, presudu Karadžiću?

Situacija u Srbiji je kompleksna. Meni se čini da je srpsko društvo na toj klackalici između Zapada i Rusije definitivno prelomilo da ide na Zapad, ali je taj lom traumatičniji i teži nego drugdje, zbog različitih iskustava, a prvenstveno zbog NATO bombardiranja 1999. Također, liberalnu srpsku elitu tišti to što transfer Srbije na Zapad operativno vodi Aleksandar Vučić koji je devedesetih godina bio prononsirani nacionalist. Presuda Karadžiću uglavnom se dočekuje kao kontinuitet onoga što se doživljava antisrpskim djelovanjem Haaškog tribunala, s obzirom na to da su u Srbiji jako negativan tretman dobile oslobađajuće presude, primjerice, Gotovini, Oriću i Haradinaju. Osim ekstremne desnice, gotovo nitko ne poriče da su snage pod komandom Radovana Karadžića počinile gnusne ratne zločine, ali postoji dojam u srpskoj javnosti da se srpski zločini drastičnije osuđuju nego zločini nad Srbima. Postoji također snažan otpor tome da se srebrenički zločin iz srpnja 1995. nazove genocidom.

NACIONAL: U “Malom prozoru” pišete o Jugoslaviji, kroz neke anegdote, priče. Kako doživljavate to razdoblje svog života? Nedostaje li vam Jugoslavija?

Da, nedostaje mi Jugoslavija, i na nivou nostalgije za djetinjstvom i ranim tinejdžerskim godinama, ali i na jednom mnogo važnijem nivou. Naime, kako je vrijeme prolazilo i kako sam odrastao i postajao intelektualno zreliji, sve mi je više postajalo jasno da je Jugoslavija zaista optimalan politički okvir za sve južnoslavenske narode. U naše vrijeme, dok nam se bliže stogodišnjice Krfske deklaracije i formiranja prve Jugoslavije, svi bismo trebali hladno i racionalno podvući crtu i izračunati što nam je donijela Jugoslavija – i dobrog i lošeg. Ja sam se već bavio time i mislim da je svaka alternativa zapravo bila pogubna i da je ta generacija starija od nas deset ili dvadeset godina, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća definitivno pala na povijesnom ispitu. Ako su njima ličnost Slobodana Miloševića i njegova politika bili dovoljni da odustanu od Jugoslavije i da svaku Jugoslaviju izjednače s Velikom Srbijom, oni nisu bili dostojni jedne ideje. Čudno mi je to i čini mi se da je to vidio, recimo, Miljenko Smoje i da to vidimo mi, na način na koji djedovi i unučad često imaju blisku perspektivu, a da oni koji su u ključnim trenucima vodili politiku, tada kad su imali dvadeset, trideset ili deset godina, nisu to vidjeli.