Mile Mrvalj, predsjednik udruge Fajter, govori o teškom stanju dvije tisuće beskućnika u Zagrebu zbog zakonskih regulativa u pandemiji

Uobičajeno je u ovo doba godine, kada temperature odlaze u minus, upaliti grijanje ili zapaliti kamin i sjesti u naslonjač uz šalicu toplog čaja. Pojedinci koje zastupa Humanitarna udruga Fajter to ne mogu. Oni su beskućnici. Mile Mrvalj, predsjednik „fajtera“, bio je na ulici tri i pol godine, a 2014. godine postao je prvi čovjek u Hrvatskoj, uz puno pomoći i ljubavi, koji je preko centra za socijalnu skrb dobio osobnu iskaznicu. Iste godine je s volonterkom Antonellom Šantek osnovao udrugu.

Aktivnosti Fajtera obuhvaća sve što je potrebno beskućnicima, od financijske pomoći do senzibiliziranja javnosti. Pogotovo se ističe časopis Ulični fajter koji beskućnici prodaju kako bi si priskrbili nešto novca za preživljavanje na ulici. Međutim, glavni cilj udruge i čemu je Mrvalj najviše posvećen jest pomaganje beskućnicima kod podizanja osobnih dokumenata preko centra za socijalnu skrb. Kada osoba izgubi prebivalište i postane beskućnik, izgubi i osobnu iskaznicu. Kada izgubi osobnu iskaznicu, pojedinac ostaje bez prava na socijalnu pomoć, bez zdravstvene zaštite i bez prava glasa – on je sjena „normalnog“ građanina. Nedavnim uvođenjem obveznih covid-potvrda u javnim službama, poput centara za socijalnu skrb, ovaj je postupak vraćanja prava za beskućnike potpuno onemogućen.

„I kada se beskućnici cijepe, oni ne mogu dobiti covid-potvrdu jer nemaju osobne dokumente. Zakon kaže da osobne dokumente beskućnici mogu dobiti preko centra, ali oni više ne mogu u centar jer su im potrebni dokumenti bez kojih ne mogu dobiti covid-potvrde. Beskućniku je sada sustav onemogućio da dobije svoje dokumente. Ja sam razgovarao s Romanom Galić, pročelnicom Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, i rekla mi je da će poslije Božića otvoriti jedan punkt gdje će se beskućnici moći besplatno testirati. Ali kako će dobiti tu potvrdu ako ne može dokazati svoj identitet, pitam je, a ona mi govori da je to samo jedna od mogućih ideja. Sve je zapravo na odluci Ministarstva. Zamislimo sada da netko od beskućnika ima pozitivan test. Što ćeš s njim? Kamo će on u samoizolaciju? Vlada ne radi ništa. Samo znaju zabranjivati i donositi odluke o epidemiološkim mjerama. Što to vrijedi jednom čovjeku koji živi od kante do kante? Što je za njega distanca ili sredstvo za dezinfekciju?“ objasnio je Mrvalj.

U Hrvatskoj je trenutno ugroženo 50.000 ljudi na ovaj način, smatra Mrvalj, „kada se sagleda šira slika“. Nažalost, to nije sve. Postoje brojna kućanstva, preciznije raspadajuće kuće i stanovi, u kojima žive stare i vrlo često bolesne osobe, a zbog posjedovanja nekretnine ne mogu primati socijalnu pomoć. To su tisuće i tisuće ljudi kojima nije ništa bolje od beskućnika.

Iako ove brojke ni prije nisu bile lijepe i ugodne, u posljednje dvije godine, zbog utjecaja pandemije i potresa, pučke kuhinje su skoro za 50 posto povećale broj obroka, a broj beskućnika i ljudi u ekstremnom siromaštvu raste iz dana u dan. Mi smo „luda država“, kaže Mrvalj, jer postavljamo mjesto stanovanja kao nužni uvjet za dobivanje osobne iskaznice i kraj toliko ugroženih života mi kupujemo borbene avione.

„Situacija je ove godine bila teška. Pored toga što je i inače teška jer su te ljude odbacili sustav, obitelj i prijatelji, kako se razvija pandemija njima su nedostupne bilo kakve informacije, samo odjedanput vide kako na mjesta gdje su do sada dolazili više ne mogu doći. To je potpuno pogubljena kategorija ljudi. Nekad su mogli jesti jedan obrok u pučkoj kuhinji, sada ni to ne mogu jer hranu dobiju za van. Puno njih ima fiktivne adrese na kojima zapravo ne žive jer tako mogu dobivati socijalnu pomoć. Njima poštar sve donosi na poštu jer adresa ne postoji, a sada ne mogu ni na poštu. Ako moraju platiti račune, FINA im je nedostupna. Stanodavci nisu javne službe, tako da beskućnici koji su prije i imali sobicu, sada su ostali bez nje – izbačeni su. Svi koji primaju socijalnu pomoć imaju i pravo na jednokratnu socijalnu naknadu, sada ne mogu ni to. To je domino-efekt koji šamara sa svih strana“, žalosno je naglasio Mrvalj.

Novi broj časopisa Ulični fajter je u pripremi, a Mrvalj je u sklopu Projekta Ilica postavio i štand na kojem dijeli letke i časopise te je nedavno glumio Svetog Nikolu za djecu na adventu u Ilici. Njegov dugogodišnji rad ove je godine National Geographic Hrvatska nagradio nagradom „Žuti okvir“. To je jedan od rijetkih televizijskih programa koji Mrvalj prati i kaže da je „sretan i ponosan“, ali iza nagrade stoje brojne muke i borba s birokratskim sustavom.

„Dat ću primjer kako sam pomogao jednom čovjeku iz Gline da dobije dokumente. Otišao sam s njim u Glinu, u Centar za socijalnu skrb. Rekli smo socijalnoj radnici da se želi prijaviti na adresu Centra da bi dobio osobnu iskaznicu. Nakon te procedure prošla su dva, tri mjeseca. Onda je potrebno čekati još tri, četiri mjeseca kako bi se dobilo rješenje za dobivanje socijalne pomoći. Oni koji do uvođenja covid-potvrda nisu imali osobne još ih nisu dobili, tako da se nisu ni mogli cijepiti i tako dobiti potvrde. Zašto se ne može taj postupak ubrzati? Koji je problem da, ako imaš OIB, ne možeš dobiti osobnu iskaznicu? Hrvatska je jedina država u Europi koja insistira na mjestu prebivališta. U Njemačkoj možeš spavati ispod mosta ili u parku, ali imaš osobnu“, zaključio je Mile Mrvalj za Zagreb News.