Ni dan nakon što je buknula informacija o lošoj poslijeratnoj obnovi kuća, društvenim mrežama počela je kružiti snimka priloga kojeg je 1998. godine napravio novinar HTV-a Ivo Lončar.  On i kolega snimatelj Ante Jakša prije pune 23 godine posjetili su Strašnik, naselje u sastavu Grada Petrinje u Sisačko-moslavačkoj županiji i razgovarali s ljudima o obnovi kuća, koja je
obavljena 1996. godine. Novinar Lončar svoj je prilog nazvao “Povratak u ponor”.

Obnova sela u koje su se prognanici počeli vraćati nakon Domovinskog rata počela je u proljeće 1996., no nije sve išlo glatko. Obnova je počela u proljeće 1996 godine i  od samog je početka krenula naopako, govori novinar u prilogu. Obnovu je, nastavlja, izvodila zagrebačka tvrtka KRS, a nadzor je obavljala osječka tvrtka Siran.

Kakvoća radova iznimno je loša, tumači novinar, dosad je obnovljeno 70 posto sela, a od toga je više od 20 posto nedovršenih kuća. Tridesetak posto kuća uopće se nije obnavljalo. Odmah na početku priloga novinar kaže da je struja u selo stigla tek u lipnju 1998. godine, a da su obnovu kuća pratili mito i korupcija.

“Osobito je bio korumpiran glavni inženjer, kažu mještani Strašnika”, iznosi novinar u prilogu.

Njegov prvi sugovornik je Stjepan Prašnjak, tadašnji predsjednik Mjesnog odbora Strašnik.

“Odmah smo stupili u kontakt, kao Odbor, s glavnim inženjerom na terenu, čim su počeli izvoditi prve radove. Rekli smo mu da se na terenu događaju čudne stvari, u vezi kvalitete izvođenja radova.
Ne možeš s pet vreća napraviti temelj za kuću. Ljudi koji su se vratili, doživjeli su da preko noći spavaju, i čovjek čuje da se nešto lomi, da se ruši.  Mislio je da se cijela kuća ruši. Međutim, kad je izjurio van, onako bos i gol u gaćama, vidio je da se dimnjak ruši. Mislio je da se ruši cijela kuća”, opisuje Stjepan Prašnjak.

Nastavlja da su se žalili Odjelu za obnovu i razvitak na nivou županije, ondašnjem pročelniku.

“Žalili smo se Ministartsvu obnove i razvitka, odgovor je manje više glasio, to će se riješiti na terenu o trošku same firme. Firma mora to učiniti,  popraviti nedostatke koji su se pojavili. A evo, do dan danas, to je tako, kako je”, kaže Prašnjak.

Novinar nabraja kako je za obnovu korišten nekvalitetan materijal: Beton, crijep, cigla, željezo i drugo.

Radovi su iznimno loše napravljeni, nastavlja Prašnjak, inače 70-postotni ratni vojni invalid.

Koliko se slabo radilo, govori i podatak da se odmah, čim je pao prvi snijeg 1996. godine, srušilo pet, šest dimnjaka, tumači novinar Lončar. Počela je opadati žbuka i tako redom.  Stolarija je, kažu, vrlo loša, kao i sve vodovodne i električne instalacije. Ukratko, obnovu je pratio šverc građevinskog materijala.

Stjepan Prašnjak otvoreno proziva da su postojala mita.

“Osoba koja je ovdje bila kao inženjer, ispred same firme ubirao je mito. Svjedoci potoje. I sama obnova je krenula obrnutim redom. Dakle, nije onako kako je trebalo biti putem prava i  zakona o Hrvatskim braniteljima. Znači, onaj koji je izvojevao ovu našu slobodu i povratak, da se najprije njemu kuća napravi, to nije doživio. Evo, dan danas neki nisu doživjeli,  ili tek ove 1998. godine. Dio tih ljudi i dan danas još neobuhvaćen obnovom”, kaže Prašnjak.

Većinu kuća i gospodarskih zgrada obnovili su sami mještani vlastitim novcem, nastavlja dalje novinar. Stoga je veliko ogorčenje pučana što u tome nisu,  kao područje od posebne državne skrbi, imali veću potporu. U cijelome selu, kaže, postoji samo jedan traktor, koji je kupljen na kredit.

Usto, nitko u selu nije dobio nikakvu potporu, odnosno, kredit, ni za proljetnu ni sad za jesensku sjetvu. Samo je nekoliko ljudi dobilo kredit, za stočarsku proizvodnju, tumači Lončar strahovit nedostatak, neznanje i letargiju  države za vlastita područja, na koja je zaboravila.

Njegov sugovornik Ivica Perković kaže da je 1996. počela obnova njegove kuće, a ni dvije godine kasnije nije dovršena. Žalio se, kaže, direktno Ministarstvu obnove, dobivao prazne pismene odgovore da će biti obnovljeno i ništa.

Nikola Starešinović također je sugovornik u snimanom prilogu. Kaže da se vratio u selo konačno 1997. godine, ali da je čak prvi put spavao i 1995. odmah poslije Oluje u ostatku porušene kuće.

“Kuća je obnovljena, što se tiče obnove, ali što se tiče mene, nije. Kad su je napravili i dovršili posao, tek su onda vidjeli da temelji kuće ne valjaju. Oni su sada sporni.  Jednostavno, temelji se ruše, odronjavaju se. Žalio sam se. Ovi iz nadzora iz Osijeka su rekli što treba sve napraviti, ovi dfrugi nisu izvršili, što su bili u obnovi, to je tako ostalo.  Ne znam više kome da se obratim, i kome da se žalim”, kaže Starešinović u prilogu iz 1998. godine.

I mještanin Josip Šubić ispričao je svoju nevolju novinaru.

“Dat ću samo jedan mali primjer, imam bojler i odvod i dovod, ali na kuhinji ne postoje vrata i prozor. Koja to kuhinja može biti bez prozora i vrata?! Onda sam nasuo to nekako, kad bi samo vi to vidjeli, skoro da se i jedan manji mačak može tu zavući ispod vrata. A ta komisija kad dođe i malo nešto pogleda, kažu da je to jako dobro.  Nemam vam što bolje reći o obnovi, nego tako kako je, a gore ne može. Tako sam i na dvorišnoj zgradi našao samo nešto malo zidova.  Nitko do današnjeg dana nije za jednu kunu upitao je li to treba pokriti, ili ne treba pokriti. Sam sam svoja sredstva uložio u taj krov i tako sada držim neke dvije krmačice u tome. Držao bi ih daleko više, da mi pomognu da osiguram uvjete”, opisuje Šubić.

Novinar zaključuje kako je izostala i adekvatna poljoprivredna i gospodarska strategija te kako su se samo stariji ljudi vratili u selo, za mladost nema uvjeta ni posla.

Podsjetimo, USKOK je nedavno najavio da će otvoriti istragu o sumnjivim rabotama i propustima u poslijeratnoj obnovi kuća, a odvjetnica Jadranka Sloković komentirala je da je moguće, da u cijeloj priči postoji više elemenata kaznenog djela.

Cijeli video možete pogledati ovdje: