‘Krvava nedjelja’ je jedan od najmračnijih dana u Sjevernoj Irskoj. Dana 30. siječnja 1972. u gradu Derryju pripadnici britanskog 1. padobranskog bataljuna pod zapovjedništvom potpukovnika Derecka Wilforda i kapetana Mikea Jacksona ubili su 26 demonstranata tijekom marša koji je organizirala Udruga za građanska prava Sjeverne Irske u predgrađu Bogside. Među ubijenima 13 njih, od kojih šestorica maloljetnika, umrli su odmah, dok je još jedan umro četiri mjeseca kasnije od ozljeda. Dva su demonstranta pregažena vojnim vozilima. Mnogi svjedoci događaja tvrdili su da demonstranti nisu bili naoružani, a petorica su ubijeni s leđa, dok su bježali.

Pucnjava je dovela do sveopćeg bijesa u Derryju i šire. Istog dana kad su sahranili 11 žrtava Krvave nedjelje, bijesna gomila spalila je britansku ambasadu u Dublinu. Bivši vojni padobranac koji je optužen da je ubio dvojicu i pokušao ubiti četvoricu, za javnost je od tada poznat samo pod kodnim imenom Vojnik F jer su svi ostali svjedoci, koji su bili također vojnici, dobili garancije da će ostati anonimni zbog okolnosti ovog događaja.

‘Krvava nedjelja’ je imala velik utjecaj na irsku kolektivnu svijest i uzrokovala je brojne društvene i političke promjene. Događaj je inspirirao brojne umjetnike i kulturne radnike, ali je najviše pogodovao frakcijama Irske republikanske armije i protenstantskim paravojnim organizacijama. Naime, u mjesecima nakon Krvave nedjelje sjevernoirski su katolici sve masovnije pristupali paravojnim organizacijama što je automatski značilo i sve veće militariziranje protestantskog stanovništva. Velik broj mladih Iraca, i protestanata i katolika, koji do siječnja 1972. nisu pokazivali veće zanimanje za politiku i događaje u Sjevernoj Irskoj odjednom su postali nacionalno i politički osvješteni dodatno pridonoseći sjevernoirskom društvenom, političkom, nacionalnom i vjerskom razdoru.