Washington Mail

Neki članovi njemačke vlade i dalje se obmanjuju iluzijama o stvaranju trajnih nagodbi s kremljom, dok je ruska propaganda na Krimu prije aneksije trubila o skorašnjem povratku njemačkih fašista.

Krize u Grčkoj i Ukrajini pružaju Njemačkoj priliku da učvrsti svoju vodeću ulogu u Europi. Ipak, vrlo je dvojbeno je li Berlin sposoban postići dva cilja, i kontinentalnu sigurnost i institucionalni razvoj. Kod svih vlada u Berlinu prevagnula je bojazan od oživljavanja njemačkog nacionalizma. Ali europski integritet i stabilnost ugroženi su pojačanom financijskom krizom u Grčkoj i napadom Moskve na Ukrajinu pa se Njemačka približila presudnom trenutku svoje povijesti nakon II. svjetskog rata.

Njemačka je postala djelomice predodređenom za vodeću ulogu u Europi otkad se SAD pod predsjednikom Barackom Obamom tu uvelike dezangažirao, zaokupljen drugim dijelovima svijeta, dok je Francuska preslaba, a Britanija usredotočena na vlastitu neizvjesnu budućnost unutar Europske unije.

S najjačom privredom u Europi, Njemačka uvelike određuje ekonomsku politiku Unije. Ali budući da se kontinent sada suočava s najozbiljnijim pitanjima od završetka hladnog rata, porasla su očekivanja da Berlin bude avangarda i u unutarnjoj i u vanjskoj politici EU. I po tome što je nova hrvatska predsjednica posjetila Berlin prije nego što je otputovala u Bruxelles očito je da se Njemačka doživljava kao predvodnica Europe i da svaka članica EU teži za dobrim bilateralnim odnosima s Berlinom radi vlastitih nacionalnih interesa.

Kancelarka Angela Merkel odigrala je prije pet godina ključnu ulogu u spašavanju Grčke, sprečavajući da ta zemlja iziđe iz eurozone i onemogućujući potencijalni raspad monetarne unije. Ali otpor ultraljevičarske vlade u Ateni da otplati svoje dugove bit će novi težak test za Angelu Merkel, osobito kad se pojačaju zahtjevi iz nekoliko metropola unutar Europske unije za isključenjem Grčke iz eurozone.

Pitanja za Berlin oštro su suprotstavljena: može li Grčka preživjeti u eurozoni ili može li eurozona preživjeti grčki izlazak? Odlazak Grčke bio bi presedan za Uniju i druge bi se zemlje suočile s još strožim nadzorom nad svojim javnim financijama. To će sigurno potaknuti protunjemačke osjećaje diljem siromašnijeg južnog dijela Europe. Ako Merkel uspije obuzdati oluju i eurozona preživi, uloga Njemačke u EU će ojačati. Ipak, Berlin se suočava s još opasnijim izazovom – Rusijom kao sve većom prijetnjom europskoj sigurnosti. U žarištu unutarnjemačke debate o Rusiji prije su upravljanje krizom i gospodarski troškovi negoli dublje sigurnosne implikacije za Europu. Istinski lider uzima privredu u obzir kad se bavi fundamentalnijim izazovom i Njemačka tek mora položiti taj ispit.

Kad je njemački ministar financija Wolfgang Schäuble ustvrdio da je Putinova okupacija Krima nalik na Hitlerovu aneksiju Sudeta u Čehoslovačkoj 1938., Merkel ga je ukorila. Ako EU hoće imati presudan glas u borbi za istok Europe, Berlin mora govoriti složnim glasom. Ali Merkeličin socijaldemokratski koalicijski partner djeluje protiv realističnijeg pristupa Putinu. SPD je ušao u koalicijsku vladu s demokršćanima sa zadatkom da poboljša odnose s Rusijom. Dužnosnici su sami sebe uvjerili da je Putin pragmatik i da Zapad jednostavno treba iznaći kompromise s Moskvom kako bi postao uvažavanim partnerom. A zapravo je pretpostavljeno partnerstvo s Moskvom propalo zbog napada na Ukrajinu i njenog komadanja, kao i ponovne uspostave policijske diktature u Rusiji. Ali unatoč očitim dokazima da Putin ne poštuje sporazume, granice ni nacionalne interese bilo koje europske države, neki članovi njemačke vlade i dalje se obmanjuju iluzijama o stvaranju trajnih nagodbi s Kremljom. Ruski pak dužnosnici lukavo zloupotrebljavaju njemački kompleks krivnje zbog nacističkih zvjerstava za vrijeme II. svjetskog rata kako bi potkopali samopouzdanje Berlina. Bilo kakvi znakovi njemačke samosvijesti osuđuju se kao oživljavanje ekspanzionističkog nacionalizma.

Doista, glavni neprijatelj o kojem je ruska državna propaganda trubila na Krimu prije njegove aneksije bio je skorašnji povratak njemačkih fašista.

Kako bi potkopala političku samosvijest Berlina, Moskva je namamila velike njemačke kompanije u unosne poslove i povećala njemačku ovisnost o opskrbi prirodnim plinom kroz plinovod Sjeverni tok. Zbog toga se njemački poslovni lobi suprotstavio oštrijim ekonomskim sankcijama Europske unije protiv Moskve. Njemačka pacifistička averzija prema bilo kakvoj vrsti sile, uključujući čak i naoružavanje Ukrajinaca za obranu, šalje deprimantan signal slabosti diljem te regije. Ona pojačava Putinovu samouvjerenost da može komadati Ukrajinu sve dok je to komadanje postupno i kamuflirano kao građanski rat.

Kremlj računa da će, ako postoje njemački politički i poslovni interesi, sankcije na kraju biti ukinute, a Moskva će moći usredotočiti pozornost na neku drugu državu kao novu metu. I ostaje nejasno koliko je Njemačka voljna podržavati prozapadne aspiracije Ukrajine, Moldavije i Gruzije zbog bojazni da ne izazove neprijateljstvo Kremlja.

Još veću zabrinutost izaziva to što se Merkel, unatoč stalnim Putinovim prijetnjama Poljskoj i baltičkim državama, suprotstavila potpunoj zaštiti njemačkih susjeda premještanjem NATO-ovih baza na istok. Stalna antiamerička strujanja u njemačkoj politici i berlinska popustljivost prema moskovskom imperijalizmu ostaju izvor velike zabrinutosti za najnovije članice NATO-a. Zemlje NATO-a koje graniče s Rusijom mogu respektirati Njemačku kao ekonomsku silu, ali nemaju povjerenja u nju kao u nekoga na koga se mogu osloniti kad je riječ o brizi za sigurnost, pogotovo ako bi Moskva izravno napala te zemlje.

Rat između Rusije i Ukrajine trebao je Berlinu pružiti više nego dovoljno prilika da preuzme vodstvo u promoviranju vrijednosti za koje se često izjašnjavao, kao što su demokracija, suverenitet i sigurnost diljem Europe. Umjesto toga, on još podilazi autoritarnoj Moskvi, koja ugrožava nacionalne interese brojnih obližnjih država.

Politička i vojna snaga Berlina zacijelo se ne može mjeriti s njegovom ekonomskom snagom. Neuspjeh da se očuva eurozona potkopao bi načela europske integracije na kojima je izgrađena nova Njemačka. A neuspjeh da se održi integritet Ukrajine ili da se zaustave daljnje ofenzive Rusije diljem te regije neće samo razotkriti Njemačku kao politički beznačajnu, nego će ugroziti i sam europski projekt.