Objavljeno u Nacionalu br. 389, 2003-04-29

Nacional otkriva koliko je poreznog novca RH preko Šuškova ministarstva utrošeno za financiranje Herceg Bosne

Nacional posjeduje više dokumenata Ministarstva obrane Republike Hrvatske u kojima se precizno po godinama navode i otkrivaju stvarni razmjeri MORH-ova financiranja hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini, tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne u vremenu od 1992. do 1999. Također, Nacional raspolaže službenom dokumentacijom o tvrtki “Monitor-M” iz Gruda, u hrvatskoj javnosti poznatijoj kao 66. pukovniji za izgradnju cesta, rekonstrukcijom njezina poslovanja s prijedlogom rješenja bivšeg ministra obrane Joze Radoša iz 2000., te elaboratom o procjeni sredstava koja se ulaže u osnivačku glavnicu poduzeća “Monitor-M”, a koju su napravili sudski vještaci u studenome 1996. procijenivši vrijednost građevinske mehanizacije na 46 milijuna DEM i pobrojavši sveukupno 864 vozila i građevinskih strojeva. Osim toga, iz službenog dokumenta generala Ljube Ćesića Rojsa od 17. siječnja 2000., do kojeg je Nacional uspio doći, uredu pomoćnika ministra vidljivo je da general Ljubo Ćesić po slobodnoj procjeni bez ikakve specifikacije računa navodi troškove za pojedine dionice radova na autocestama u visini 820 milijuna kuna, te potražuje od MORH-a još 545 milijuna.

U MORH-u tvrde: ‘Dvostruko više novca iz Hrvatske u Herceg Bosnu transferirano je kroz Ministarstvo financija’ Prema raspoloživoj dokumentaciji i knjigovodstveno-financijskoj evidenciji MORH-a u razdoblju od 1992. do 1999. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske je na račun tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne, odnosno hrvatskoj komponenti Federacije BiH na teret svojih proračunskih sredstava doznačilo sredstva u ukupnom iznosu od 5.893.852.236,59 kuna.

Transferiranje novčanih sredstava iz MORH-a prema Hercegovini nije bilo popraćeno nikakvom posebnom specifikacijom troškova niti aranžmanima, ili pak ugovorima s institucijama tzv. Herceg-Bosne nego je novac uvijek doznačivan jednostavnom transakcijom na račun.

Procjenjuje se da je dvostruko više financijskih sredstava iz Hrvatske u tzv. Herceg Bosnu transferirano kroz Ministarstvo financija, i to za potrebe zdravstva, infrastrukturnih projekata, prosvjete, te socijalne skrbi, tvrde u MORH-u.

Spomenuta sredstva MORH-a punila su proračun institucija hrvatske paradržave za nekoliko namjena: plaće pripadnika HVO-a, ratni dodatak pripadnika HVO-a, skrb o stradalnicima rata (pomoć obiteljima poginulih branitelja i ratnim vojnim invalidima), te dotacije za materijalne izdatke institucija i javnih ustanova Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Ovo posljednje, termin dotacija hrvatskih poreznih obveznika u korist institucija hercegovačke paradržave tamošnji su politički prvaci doslovno shvatili, pa su se njime koristili, među ostalim, i za vlastito bogaćenje na račun hrvatskih građana.

Proteklih se mjeseci međunarodna zajednica u BiH intenzivno bavi putovima cirkuliranja novca hrvatskih poreznih obveznika po Herceg Bosni, koji je jednim dijelom utrošen za bogaćenje desetak hercegovačkih tajkuna, bivših političara i generala okupljenih oko “Hercegovačkog holdinga” koji čine tvrtke Hercegovina osiguranje, Croherc, Hercegovina gradnja, odnosno Monitor, te Hercegovačka banka.

Međunarodni istražitelji intenzivno se bave osobama iz političkog i vojnog života tzv. Herceg Bosne od sredine devedesetih, kada se novac iz Hrvatske počeo uplaćivati preko Hercegovačke banke, a na popisu su bivši ministar obrane iz tog doba Ante Jelavić, član upravnog odbora Hercegovačke banke i Monitora general Ljubo Ćesić Rojs, bivši direktor HPT-a Mostar Marinko Gilja, članovi upravnog odbora Hercegovačke banke Vladimir Šoljić, general Stanko Sopta Baja i mnogi drugi.

Vjerojatno jedan od najmutnijih poslova krajem devedesetih i obrazac po kojem su se odvijale sve sumnjive transakcije novca hrvatskih poreznih obveznika je bio ustupanje 51 posto vlasničkog udjela HPT Mostar u “Eronetu” privatnim tvrtkama na području Hercegovine i to: Hercegovina osiguranju u vrijednosti udjela 1.700.000 eura, Alpina Commercu iz Širokog Brijega u visini 500.000 eura i Crohercu Mostar dionice vrijedne 210.000 eura.

Naime, Ministarstvo obrane Herceg Bosne dotirano novcem iz Hrvatske potpisalo je u srpnju 1995. s Javnim poduzećem pošte i telekomunikacije Hrvatske Republike Herceg Bosne ugovor o postavljanju svjetlovodnih kabela na području Hercegovine. Ugovor su potpisali tadašnji ministar obrane HR HB Vladimir Šoljić i direktor HPT-a Marinko Gilja. U prosincu 1998. MO HRHB ispostavio je račun HPT-u Mostar za obavljene radove u visini 3,5 milijuna eura. S obzirom na to da je MO HR HB već bio dužan pojedinim hercegovačkim tvrtkama, ugovorom iz lipnja 1999. svoja potraživanja prema HPT-u Mostar ustupio je cesijom Crohercu i Hercegovina osiguranju, a u rujnu to isto je učinio i s tvrtkom Alpina commerce iz Širokog Brijega.

Odmah potom, sve tri spomenute tvrtke zatražile su u srpnju 1999. naplatu svog potraživanja od HPT Mostar, a direktor poduzeća Marinko Gilja ih je obavijestio da HPT Mostar ne može izmiriti dugovanja, te predlaže da se to učini ustupanjem vlasničkog udjela mobilnog operatera Eronet. Čudnovata je žurba u odgovoru Hercegovina osiguranju samo dan nakon zahtjeva, a četiri dana nakon zahtjeva Croherca, jer je dospijeće duga prema ugovoru bilo tek krajem 2000.

Nevjerojatnom brzinom, na sjednici Upravnog odbora poduzeća HPT Mostar donesena je odluka da se početkom kolovoza nastali dug u visini 3,5 milijuna eura izmiri ustupanjem 51 posto udjela poduzeća HPT Mostar u Eronetu na sljedeći način: Hercegovina osiguranju 35,61posto, Alpini Commerc 10,91 posto, te Crohercu 4,48 posto. Predsjednik Upravnog odbora HPT-a Mostar i potpredsjednik Federacije BiH Dragan Čović tada je rekao kako je to dobar potez da HPT d.o.o. Mostar ne bi ostao privatizacijom bez svojih sredstava u Eronetu. HPT je tako “spasio” sredstva u “interesu hrvatskog naroda”, jer je sve ostalo u vlasništvu “hrvatskih ljudi”. Zahvaljujući poziciji ministra financija i potpredsjednika u federalnoj vladi, Čović je bio dobro informiran kako bi se izbjegao Zakon o privatizaciji.

Tko je došao do velikog vlasničkog udjela u “Eronetu” postaje sasvim vidljivo ako se zna da su u obje tvrtke, Hercegovina osiguranju te naftnoj kompaniji Croherc, dioničari građevinski hercegovački div Monitor, čiji su vlasnici građevinskih strojeva u to vrijeme Mario Ćesić, mlađi brat Ljube Ćesića Rojsa, i Ivica Nosić, rođak supruge bivšeg predsjednika HDZ-a Ante Jelavića, te Hercegovačka banka u kojoj su pronađeni brojni dokazi o višemilijunskom nenamjenskom trošenju financijskih sredstava koja su doznačivana iz proračuna Republike Hrvatske za potrebe HVO-a.

Ideja o formiranju građevinske tvrtke Monitor, u Hrvatskoj poznatija kao 66. pukovnija za izgradnju cesta, nastala je 1992., kada su se pod patronatom bivšega logističkog centra HVO-a u Grudama i Ljube Ćesića Rojsa oprema, strojevi i radnici više hercegovačkih tvrtki: Rudnika boksita iz Posušja i Širokog Brijega te Energoinvesta, udružili i započeli probijanje prometnica za potrebe HVO-a. Rojs je ustrojio inženjerijsku bojnu koja je do 1995. radila u Hercegovini, a potom kupujući strojeve i ustrojavajući nove dvije bojne popunjene hercegovačkom sirotinjom prebacivala svoje poslove u Hrvatsku. Kako bi se izbjeglo da nakon Daytona pravni sljednik mehanizacije u sklopu inženjerijske bojne postane Ministarstvo obrane Federacije BiH, registrirano je poduzeće Monitor M d.o.o. iz Gruda 17. listopada 1995. na Višem sudu u Mostaru pod brojem U/I-1282/95. Monitor M je registrirala udruga građana kulturnog društva Hrvatska zajednica Herceg Bosna, te većinu sredstava darovala poduzeću. Nacional je u posjedu dokumenta iz tog vremena pod nazivom “Elaborat procjene sredstava koja se ulažu u osnivačku glavnicu poduzeća”, a koji su u studenome 1996. sastavili sudski vještaci Ante Mišković i Milenko Obad. Procijenjena vrijednost strojeva i tehnike tada je iznosila 46.519.432 DEM, a gotovo pola procijenjene vrijednosti tvrtke obuhvatili su jedan damper, šest dozera, 10 bagera, 19 utovarivača, 71 kiper, 23 valjka, 17 bušilica, 58 tegljača itd., odnosno, sveukupno 864 vozila.

Poslije potpisivanja Daytona, te oslobodilačkih akcija “Oluja” i “Bljesak”, Monitor se uglavnom bavio asfaltiranjem hercegovačkih zabiti, izgradio je put od hrvatske granice do Podprologa, rodnog sela Ante Jelavića, a betonirao je i puteljak u mjestu Zmijavci, koji vodi do rodne kuće Ivana Milasa, bivšeg čuvara državnog pečata Republike Hrvatske. Do 1996. direktor tvrtke bio je Ante Jelavić, a u svibnju te godine zamijenio ga je Ignjac Rakić.

Tvrtka Monitor je deklarirala da su pripadnici “66. pukovnije za izgradnju cesta” djelatnici te tvrtke i u svom je izvješću navela da je riječ o 2312 zaposlenika, te je u više navrata pokušavala pokrenuti inicijativu za njihov prijem u djelatnu vojnu službu. Međutim, Nacionalov izvor, visoki dužnosnik MORH-a, ističe kako je tadašnji ministar obrane Gojko Šušak inzistirao da se zaposlenici ne prevedu u djelatni sastav HV-a jer bi to mogao biti signal i ostalim hercegovačkim Hrvatima da dođu u Hrvatsku. Time bi Hercegovina ostala bez Hrvata, razmišljao je Šušak.

Rojsova pukovnija nikad nije bila ustrojena niti je bila sastavni dio MORH-a i HV-a, niti pravno registrirana u Republici Hrvatskoj. Međutim, nabava dijela građevinske opreme i strojeva pokazuje da ju je nabavio tadašnji MO HR HB, a iz financijskih sredstava MORH-a. Dolaskom u Hrvatsku, tvrtka Monitor i njezina 66. pukovnija nabavile su 44 nova građevinska stroja.

U dva su navrata izdana garantna pisma za otvorene akreditive Zagrebačke banke, i to: 11. prosinca 1995. na iznos 9.800.000 DEM, te 24. srpnja 1996. na iznos 9.446.152. Bez poznate osnove obveze plaćanja MORH je u cijelosti, u razdoblju od 28. veljače 1996. do 1. srpnja 1998., isplatio u više obroka oba akreditiva, ukupno 69.673.074,95 kuna.

Ministarstvo financija sredinom lipnja 1996. dalo je Hrvatskim cestama izravnu pogodbu s tvrtkom RH-Alan za izvođenje radova na tri dionice, u kolovozu 1996. za dvije i u lipnju 1999. odobrenje za dogovaranje izgradnje donjeg stroja autoceste Zagreb – Goričan, dionica Varaždin – Čakovec.

U razdoblju od svibnja 1996. do kraja 1999. zaključeno je osam ugovora za izvođenje radova. U izvješću Ljube Ćesića Rojsa od 17. siječnja 2000. navedeno je stotinjak lokacija na kojima su radovi obavljani, a Ćesić Rojs daje ukupnu vrijednost od 656.367.007 kuna. Međutim, ta vrijednost nije ničim potvrđena niti je poznat učinak pa se smatra slobodnom procjenom.

Ono što je poznato odnosi se na rekapitulaciju izdataka 66. pukovniji od MORH-a i poduzeća RH Alan, koja iznosi 840.275.466,32 kune. No osim toga znatan dio sredstava koja su transferirana na teret proračunske obveze Hrvatske u potpori hrvatskoj komponenti Vojske FBIH iskorišten je za nabavu velikog voznog i strojnog parka 66. pukovnije. Uz to, u spomenuta sredstva nisu ubrajana ona koja se odnose na smještaj i prehranu Monitorovih građevinaca u hrvatskim vojarnama.

Prema izvješću ministra obrane Joze Radoša potpredsjedniku Vlade Goranu Graniću 18. travnja 2000. u 66. pukovniji privremeno je bilo registrirano u MORH-u 243 motorna vozila, 52 građevinska stroja angažirana na dionici Kupjak – Vrbovsko, te 39 neangažiranih strojeva koji su trunuli u krugu zagrebačke vojarne Croatia. Sve ostalo, dakle nekoliko stotina vozila i građevinskih strojeva s početka priče ostalo je u BiH. Radoš je Vladi predložio dva prijedloga rješenja problema 66. pukovnije i tvrtke Monitor iz Gruda. Jedno je polazilo od toga da se preuzme pokretna imovina i mehanizacija na temelju darovnog ugovora uz uvjet da se od 2312 zaposlenika pukovnije njih 629 razmjesti u inženjerijske postrojbe HV-a. Plan je bio da se od tog broja 329 pripadnika zaposli u 33. inženjerijsku brigadu za razminiranje, ali samo na dobrovoljnoj osnovi zbog opasnosti posla. Potom je trebalo uključiti dio strojeva, ali samo inženjerijskih, u postrojbe HV-a. Drugi prijedlog bio je osnovati trgovačko društvo u vlasništvu Vlade RH, a o budućnosti tvrtke skrbio bi se Hrvatski fond za privatizaciju. Potom bi trebalo prijaviti zaposlenika u novoosnovanu tvrtku, razmjerno količini preuzete opreme, ugovorno regulirati odnose s investitorima objekata na kojima je 66. pukovnija bila angažirana, te u kontaktima s Ministarstvom za javne radove, obnovu i graditeljstvo pronaći mogućnost upošljavanja građevinskih kapaciteta. Srećom, to se nije dogodilo jer je prihvaćanjem takvih prijedloga moglo doći do međunarodnog skandala. Naime, Hrvatska bi bila optužena za pljačku imovine BiH zbog činjenice da su strojevi i građevinska oprema tvrtke Monitor u najvećem dijelu vlasništvo bivših bosanskohercegovačkih tvrtki: Rudnika boksita iz Posušja i Širokog Brijega, te Energoinvesta iz Mostara.

Nakon što je shvatio da gubi tlo pod nogama i da mu se ruše milijunski vrijedni poslovi u izgradnji cesta, te zbog dugova prema dobavljačima i strahu da će SFOR krenuti u utvrđivanje pravnog statusa mehanizacije tvrtke Monitor, Ljubo Ćesić Rojs je još 2000. počeo rasprodaju mehanizacije građevinskog poduzeća.

Prodani bageri otišli su u Vojvodinu, a veći dio mehanizacije prodan je Ljubiši Buhi Čumetu, srbijanskom mafijašu i ključnom svjedoku protiv zemunskog klana, kojeg srbijanska vlada optužuje za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića i niz drugih političkih ubojstava, atentata i otmica u Srbiji.

Prema troškovniku fantomske 66. pukovnije kojom je zapovijedao Ljubo Ćesić Rojs, Ministarstvo obrane platilo je 2,3 milijuna kuna za radove što ih je vojna inženjerija obavljala za privatnu tvrtku Prigorka. Riječ je o poduzeću Vlade Kolaka, HDZ-ova tajkuna koji je u svađi oko zemljišta 1995. ubio 70-godišnjeg Vjekoslava Puđaka, a nakon toga je za Ministarstvo obrane izgradio “divlji” vojni stambeni blok u Sesvetama koji nije imao građevinsku dozvolu. Vojna inženjerija 66. pukovnije, kako stoji u troškovniku, za Kolaka je iskopala 30.000 m3 kamena u kamenolomu. No umjesto da račun isporuči Kolaku, radovi za njegovu privatnu tvrtku plaćeni su iz MORH-ova proračuna.

Koliko je novčanih sredstava potpuno bespotrebno i nenamjenski utrošeno na teret hrvatskih poreznih obveznika koje je MORH morao platiti 66. pukovniji najbolji prikaz daje general Ljubo Ćesić Rojs u svom financijskom izvješću o radu pukovnije na izgradnji hrvatskih cesta od 17. travnja 2000. Naime, prema istom netransparentnom izvješću bez ikakve specifikacije računa MORH-u vidljivo je da je trećina svih radova pukovnije od 1996. do 2000. bila vezana uz enormno visoke troškove čišćenja šiblja, grmlja makija, smetišta, okoliša te nogometnih igrališta. Nije jasno ni zašto je MORH plaćao pukovniji za radove na crkvenim objektima i kakve veze MORH, a time i svi ostali hrvatski građani imaju s plaćanjem radova na nogometnom stadionu zagrebačkog Dinama.

Primjerice skidanje šiblja i visoke trave u pojasu 30 metara oko aerodroma Zemunik stajalo je 147.000 kuna, radovi na vojnom aerodromu Zemunik u povodu samo jednog posjeta pokojnog predsjednika Tuđmana cijenjeni su na 500 tisuća kuna. Izgradnje igrališta po selima Dalmatinske zagore u prosjeku su stajale 250 tisuća kuna.

Temelji crkve u Kninu stajali su MORH ukupno 242 tisuće kuna, iskop materijala i odvoz za dominikanski samostan u Zagrebu 350 tisuća kuna, uređenje parkirališta u svetištu Marija Bistrica 600 tisuća kuna, a Trg crkve Sv. Nikole u Rijeci 669 tisuća kuna.

Troškovi koje MORH mora platiti pukovniji za radove na stadionu u Maksimiru iznose 1.137.330 kuna. Jedno od najnetransparentnijih golemih troškova bez ikakve specifikacije su radovi na lokalitetu granice Republike Hrvatske i BiH u iznosu od 49 milijuna kuna.