MONS. ŽELIMIR PULJIĆ, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup, za Nacional je komentirao događaje iz Knina te progovorio o tome kakva će biti uloga svećenstva u predstojećoj predizbornoj kampanji.

O tome kako službena Crkva gleda na događaje iz Knina, ali i kakva će biti uloga svećenstva u predstojećoj predizbornoj kampanji, Nacional je potražio odgovore kod mons. Želimira Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zadarskog nadbiskupa.

NACIONAL: Uvaženi nadbiskupe, mons. dr. Puljiću, kako komentirate događaje na svečanoj misi u kninskoj crkvi 5. kolovoza, kada su se na početku mise čitala imena visokih uzvanika te se tom prigodom pljeskalo predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac i pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, dok su se istovremeno mogli čuti zvižduci na račun predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke?

Nisam čuo zvižduke u crkvi, već selektivno pljeskanje. Ali moram reći da nije uopće prikladno ni liturgijski opravdano pljeskati u crkvi. To smo pomalo baštinili od karizmatskog pape Ivana Pavla II. Njegove mise, kao što znate, uvijek su bile osobiti spektakli i često su se mogli čuti pljeskanje i uzvici okupljenih vjernika.

No ako ste u posljednje vrijeme pratili svete mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka svete mise, voditelj programa najavljuje: “Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i izvikivanja.” To je uveo papa u miru Benedikt XVI. U tom vidu velim kako nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom svete mise.

NACIONAL: Jesu li crkva i sveta misa prilična prigoda za veličanje pojedinih političara?

Euharistija je sveta služba u kojoj okupljena zajednica moli i pjeva. I svećenik, koji je predvoditelj slavlja, u određenom trenutku povlači se u pozadinu i prepušta riječ Kristu koji dolazi na oltar da nas pouči, ohrabri i nahrani svojim tijelom. I potakne da živimo kao Božja djeca. Nigdje tako kao oko oltara, Crkva se ne osjeća jedno i zajedno, bez obzira na starost, podrijetlo, službu, narodnost i rasu. Euharistijski skup, dakle, nije nikakav “miting”, nego slavlje zajednice u kojoj se svi osjećaju ukućanima Božjim. I tamo se ne veličaju pojedinci, već svi zajedno, kao spašeni i nedostojni “sugrađani svetih”, veličaju Onoga koji je svojim životom, smrću i uskrsnućem pomilovao ljude i učinio ih dostojnima da mu hvalu pjevaju.

NACIONAL: Što o tome kaže Sveto pismo?

U Svetom pismu ima puno poticaja i pouka gledom na euharistijsko slavlje, posebice u Poslanicama apostola Pavla. Možda je dovoljno ovdje citirati ono što “Nauk dvanaest apostola – Didahe” sažeto i kratko veli u svezi sa slavljem euharistije: “U dan Gospodnji (u nedjelju) sabirite se zajedno i slavite euharistiju, ispovijedajući svoje prijestupe kako bi vaša žrtva bila čista. Nijedan pak koji ima neki spor sa svojim drugom neka ne dolazi na sastanak, dok se ne pomiri kako se ne bi okaljala žrtva.” I završava s preporukom da vjernici “budu spremni, bdiju i ne gase svjetiljke” jer “ne zna se sat u koji Gospodin dolazi”.

NACIONAL: Može li se reći da su se najviši crkveni dužnosnici stavili u funkciju kampanje jedne političke stranke, odnosno HDZ-a?

Ne znam po čemu ste to zaključili i na čemu temeljite svoju tvrdnju da su se “najviši crkveni dužnosnici stavili u funkciju kampanje jedne političke stranke”. Istina, Crkva je osobita zajednica vjernika koja je “u svijetu, ali ne od svijeta”. No kad se veli kako nije od svijeta, ne znači da je izvan njega. Dapače, potpuno je uronjena u njemu pa sve “radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našeg vremena, njezine su radosti i tjeskobe”, piše u poznatoj konstituciji o “Crkvi u suvremenom svijetu”. Tamo se također govori i o nekim gorućim problemima s kojima se vjernici susreću, kao npr. dostojanstvo braka i obitelji, promicanje kulturnog napretka, ekonomsko-socijalni život, život političke zajednice te promicanje mira. U tom vidu Crkva preko biskupa, svećenika, Bogu posvećenih osoba i vjernika laika, dužna je dati svoj doprinos za opće dobro u svim tim pitanjima. Svatko na svoj način, uz jednu klauzulu da biskup ili svećenik ne može biti ministar, sabornik, gradonačelnik ili vođa sindikata. Tada bi se, doista, stavio “u službu politike i stranačke kampanje”, kako vi velite. No vjernici laici pozvani su aktivno se uključiti u arenu političkog i društvenog života. I boriti se svim dopustivim sredstvima koje im na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav kako bi dali svoj obol općem dobru u društvu na političkom, gospodarskom i društvenom polju.

NACIONAL: Kako će se Katolička crkva općenito postaviti tijekom kampanje za parlamentarne izbore te što ćete savjetovati svećenicima u pogledu spominjanja kampanje, izbora i pojedinih kandidata?

Parlamentarni izbori važan su događaj u svakoj zemlji i narodu pa tako i za hrvatsku državu i njezine građane i vjernike. Jasno je da Crkva ne preuzima na sebe političku borbu za vlast, ali se zauzima za općeljudske i evanđeoske vrijednosti u vidu uspostave pravednog društva. Zato je normalno da crkvene ustanove i njezini službenici ostaju izvan stranačkoga nadmetanja. Vjernike, pak, koji djeluju u političkome životu, potiče se da se organizirano i zdušno zalažu za kršćanske stavove koji se tiču poštivanja života, obitelji, odgoja i obrazovanja te kulture rada. Sve, pak, birače se poziva neka ne podlegnu kušnji odustajanja od izbora. Jer važno je aktivno u tome sudjelovati. Svećenicima se nalaže neka bez politiziranja iskoriste predizborno vrijeme kao evangelizacijski trenutak te s vjernicima mole za domovinu i njezin napredak u skladu s društvenim naukom Crkve.

To je sadržaj “predizborne kampanje” koju Crkva čini na svojstven način pa poziva svoje vjernike da zdušno prate zbivanja i mole snagu Duha Božjega za sve kojima će biti povjereno vodstvo određenih poslova u našoj zemlji u idućemu razdoblju povijesti.