Objavljeno u Nacionalu br. 839, 2011-12-13

Agencije za određivanje kreditnog rejtinga mogu svojim ocjenama dovesti države na rub bankrota, ali i same trpe kritike zbog svoje povezanosti s politikom

Sudbine i EU i Hrvatske trenutačno gotovo da su u rukama triju američkih rejting-agencija i ovise o njihovim procjenama o sposobnosti vraćanja dugova pojedinih zemalja. Otkad je prošlog tjedna bonitetna agencija Standard and Poors’s najavila rušenje rejtinga za sve zemlje eurozone, izuzev već najniže rangiranih Grčke i Cipra, u EU je zavladala panika. Burze su reagirale negativno, a investitori postali suzdržani prema europskom tržištu, jer bi smanjenje rejtinga značilo veliko povećanje kamata na dugove za mnoge europske zemlje koje ih ionako jedva otplaćuju, a za neke od njih značio bi i bankrot.

Isto vrijedi i za Hrvatsku – poskupljenje zaduživanja zemalja eurozone odrazilo bi se i na Hrvatsku jer su njezine glavne banke u vlasništvu zemalja eurozone, a dodatno rušenje rejtinga, do čega bi moglo doći u ožujku za kada su rejting-agencije najavile davanje ocjene mjera nove vlade, dovelo bi državu u rejting-kategoriju zvanu smeće te, kažu stručnjaci, u potpuni kolaps. No iako se zbog sve dugotrajnije krize eurozone, s jedne strane, logično zapitati mogu li mnoge od tih zemalja vraćati svoje dugove, druge, pak, članice sasvim opravdano imaju visok rejting i za njegovo rušenje nema ekonomskih razloga. Zbog toga je upozorenje agencije Standard and Poor’s naišlo na oštre kritike europskih političara koji su najavu rušenja rejtinga nazvali neprijateljskom, pa i zavjereničkom akcijom, tim više jer se dogodila samo tri dana prije prošlotjedna važnog sastanka europskih lidera, na kojem su europski čelnici trebali dogovoriti stvaranje zajedničke porezne i proračunske politike s ciljem izlaska iz krize, što su odbile Velika Britanija i Mađarska. Postavilo se pitanje je li se radilo o pritisku na zemlje EU ne bi li se brže usuglasile oko promjena temeljnog ugovora Unije te se optužilo agenciju Standard and Poor’s za ponovno miješanje u politiku.

“Bonitetne agencije postale su svemoćne, kao rimski carevi u areni prstom gore ili dolje određuju smrt ili život nekoj zemlji”, govori ekonomski analitičar Guste Santini. Posljedice snižavanja rejtinga cijeloj eurozoni bile bi, prema njegovu mišljenju, za mnoge zemlje katastrofalne: “Ukupan dug eurozone je 7882 milijarde eura, znači jedan posto od toga je 79 milijardi eura, što je golem iznos – jedan i pol hrvatskog BDP-a. I on bi nedostajao u ionako poljuljanim europskim budžetima.” Dodaje da bi isto bilo i s Hrvatskom: “Pad rejtinga Hrvatske uz povećanje kamata od samo jedan posto značio bi katastrofu zvanu 3,5 milijardi kuna koju moramo platiti, da ne kažem da se još moramo i ponovno zadužiti. Drugim riječima, uz trenutačan rejting BBB-a, u ovom bi se trenutku mogli zadužiti kao država uz kamatu od oko osam posto, što znači da je visina kredita za gospodarstvo devet do 10 posto. Pitam se tko može ostvariti profit uz takvu kamatu. U slučaju pada rejtinga, bila bi riječ o kamatama od 10, 11, 12 ili čak 13 posto, ovisno o tome hoće li se eurozona stabilizirati ili ne, što bi zaista bilo katastrofalno. Kamatna stopa na kredit mora biti manja od stope rasta BDP-a, sve ostalo znači slom zemlje. A samo Kina, prema predviđanjima, u idućoj godini može ostvariti veći rast BDP-a od osam posto, jedina na svijetu.”

Posljedice pada kreditnog rejtinga Hrvatske bile bi, tvrdi, nezamislive: “Izbili bi socijalni nemiri, drastično bi se povećao broj nezaposlenih, udvostručio bi se kriminal i nasilje općenito, uvelike bi porastao broj gladnih, svi mladi koji nešto vrijede pobjegli bi u inozemstvo.” No najveći je problem što bi pad rejtinga za samo jedan stupanj, osim poskupljenja zaduživanja, značio ispadanje Hrvatske iz investicijskog ranga i pad u kategoriju tzv. smeća, što je poruka investitorima da se radi o zemlji vrlo rizična ulaganja, kakve ulagači načelno izbjegavaju. To bi za Hrvatsku značilo puno teži pristup tržištima kapitala, pa čak i nemogućnost ako bi na tržištu bilo više država sa sličnim rejtingom. “Kad je malo zemalja s rejtingom junk”, ističe analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić, “investitori u svom portfelju mogu tolerirati rizičniju imovinu ako im donosi veći prinos. No ako ih ima više, investitori nisu spremni preuzeti toliko rizične imovine.” U tom bi se slučaju, kaže, govorilo o dvoznamenkastim brojkama kad su kamate u pitanju, ali te procjene se nitko ne usudi davati. “U prvih devet mjeseci ove godine troškovi kamata na javni dug proračuna europskih zemalja veći su za gotovo 25 posto. To je golem pritisak na proračune i automatski dovodi do daljnjeg rasta javnog duga. Italija bi, recimo, trenutačno morala ostvariti primarni suficit proračuna od pet posto BDP-a samo da se javni dug ne bi i dalje povećavao”, objašnjava Šantić.
Za Hrvatsku kaže da bi je pad kreditnoga rejtinga ostavio bez pristupa stranom tržištu kapitala, odnosno – prema riječima analitičara Hypo banke Hrvoja Stojića – dužničko financiranje po prihvatljivim uvjetima bi mogla zaboraviti. Alternativa bi, kaže, u tom slučaju bile samo privatizacija i koncesije.

Zbog tako ozbiljnih posljedica snižavanja rejtinga koje prijete mnogim zemljama, bonitetne agencije našle su se ponovno na tapeti političara i medija, a dovesti u pitanje kredibilitet tih triju agencija nikad nije bilo lakše: one su i same vlastiti rejting izgubile još 2007. kad ne samo da nisu predvidjele krizu hipotekarnih kredita u SAD-u, nego su visokim ocjenjivanjem drugorazrednih hipotekarnih kredita i njihovih izvedenica još i prikrivale započetu krizu te je u najmanju ruku pogoršale, a prema nekima i izazvale. Osim toga, mnogi smatraju upitnima kriterije tih agencija koje iako su donedavno SAD-u davale najviši mogući rejting AAA, Kini ga nikad nisu povisile na tu razinu unatoč sve većoj nadmoći kineskoga gospodarstva i neupitnoj sigurnosti da Kina može otplaćivati svoje kredite. Prema agenciji Fitch, primjerice, Kina ima rejting AA poput Italije, odnosno jednu ocjenu nižu od Španjolske. Kredibilitet im ruši i njihova vlasnička struktura jer su povezane s krupnim kapitalom koji stoji iza najmoćnijih svjetskih banaka. Tako su, recimo, iste kompanije suvlasnici i agencije Standard and Poor’s i najvećih američkih banaka poput JP Morgan Chasea, Goldman Sachsa i Bank of Americae, a američki investicijski magnat Warren Buffett ima vlasnički udio u agenciji Moody’s. Drugim riječima, iste interesne skupine stoje i iza financijskih institucija koje daju kredite i iza agencija koje određuju za koga će ti krediti i koliko poskupjeti.

Tu su i pogreške u ocjenjivanju rejtinga, poput one nedavne kad je Francuskoj agencija Standard and Poor’s početkom studenoga “zbog tehničke greške” oduzela savršen rejting AAA, za što su se mnogi također zapitali je li riječ o političkoj igri. “Rezultat svega toga je pad rejtinga samih agencija koje gube svoj utjecaj. Ne smanjiti rejting SAD-u ili ne dati Kini maksimalan rejting, znači da nešto nije u redu. Očito je da se pogriješilo, da u svemu tome ima interesnih aspekata te da su ljudi koji vode te agencije napravili karikaturu od tog rejtinga, on više nema važnost koju je prije imao, taj rimski car više nije tako moćan”, tvrdi Santini. Međutim, s njim se ne slaže analitičar Hypo banke Hrvoje Stojić: “Agencije općenito jesu izgubile svoju vjerodostojnost previsokim ocjenjivanjem drugorazrednih američkih kredita 2008., ali treba se prisjetiti da je Standard and Poor’s još 2004. predvidio ovo što se dogodilo Grčkoj i eurozoni i u slučaju Europe se ne može reći da je pogriješio. Naravno, teško je reći da agencije u kojima institucionalni ulagači imaju udjele mogu biti potpuno nepristrane. No važno je odvojiti političku i ekonomsku sferu gledanja. Isto tako, Standard and Poor’s ovog se ljeta jako izložio kad je snizio rejting SAD-u koji je praktički bio kao zlatno tele. Čelnik te agencije morao je, doduše, otići, ali je rejting ipak snižen.”

Iako se bonitetnim agencijama zamjera sve češće miješanje u politiku, analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić tvrdi da se, zbog promjene situacije u svijetu, te agencije više ni ne mogu kloniti politike. “Kriza u eurozoni je već odavno prestala biti ekonomska i postala je politička, zbog čega su se rejting-agencije našle na nepoznatu području. Budući da političari trenutačno odlučuju o rizičnosti svake zemlje, normalno je da su se u politiku uplele i rejting-agencije. Postavlja se pitanje postoji li uopće način da se objektivno procijeni rizik u ovim novim okolnostima koje su svima nepoznate. Dugovi su, naime, isti kao i prije krize; već se sredinom prošlog desetljeća znalo da financijski podaci nisu transparentni, da određene članice eurozone ne prikazuju stvarno stanje, da je udio grčkoga duga i prije krize bio vrlo visok, kao i za probleme s fisklanom disciplinom i otplatom dugova. Italija je, pak, i prije krize imala visok udio javnog duga u BDP-u, ali i ispodprosječan rast u usporedbi s cjelokupnom eurozonom. Problem je što su čelnici EU dosad uvijek reagirali sa zakašnjenjem i dosad poduzete mjere nisu bile dovoljne da bi umirile tržišta. Sada je situacija takva da se tržišta, kao i agencije, boje da bi u EU mogli prevladati nacionalni interesi u odnosu na europsku inicijativu, što je potpuno novo područje svima, pa i tim rejting-agencijama, jer pitanje je kakve to promjene izaziva u njihovim modelima te na temelju kojih se indikatora mogu procijeniti rizici. Drugim riječima, periferne članice direktno ovise o pomoći snažnijih članica, za koju se ne može znati do kada će biti isplaćivana, a istovremeno toliko je visok stupanj integracije europskih zemalja da se problemi jednih članica vrlo lako mogu proširiti na cjelokupnu eurozonu, što se sada i događa”, kaže Šantić.

Objašnjava da se najava mogućeg sniženja rejtinga ne odnosi samo na udio javnog duga, već i na nepovjerenje hoće li kreatori fiskalne politike u datom trenutku povući prave poteze, zbog čega je ista agencija ovog ljeta prvi put u povijesti snizila rejting SAD-u. “Do toga je došlo kad se dvije političke opcije nisu mogle dogovoriti oko ušteda u ovom desetljeću, zbog čega se povećao politički rizik i uslijedila je korekcija rejtinga. U slučaju EU, to je veći problem od nesuglasica između Unije i Velike Britanije, jer je pitanje kako će teći najavljene institucionalne promjene za koje se zna da su dugotrajni procesi s neizvjesnim ishodom – dovoljno se sjetiti koliko je trajala ratifikacija Lisabonskog ugovora i koliko je bila neizvjesna u nekim zemljama.” Šantić ne smatra da se radilo o pritisku na čelnike EU da ubrzaju usuglašavanje oko fiskalne unije, ali ne isključuje mogućnost da bi upozorenje Standard and Poor’sa moglo pozitivno djelovati na čelnike zemalja EU da shvate kako ni jedna država nije zaštićena i da bi se postojeći problemi mogli odraziti na sve. “Hoće li doći do snižavanja rejtinga ili ne, u ovom trenutku nije ni bitno jer se rješenje jednostavno mora donijeti i ono mora ići u tri pravca: prvi je kratkoročan i mora omogućiti uspostavu zaštitne mreže koja će smiriti tržišta i zaustaviti širenje krize. On je dogovoren i europski stabilizacijski mehanizam će biti stavljen u funkciju godinu dana prije nego što se planiralo, već sredinom iduće godine. Radi se o fondu koji će naslijediti aktualni Europski fond za financijsku stabilnost. Drugi smjer su zahtjevi prema MMF-u da počne aktivnije sudjelovati te da prikupi dodatna sredstva kako bi pomogao razriješiti europsku dužničku krizu, dok dugoročno sve te zemlje moraju provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju te, uz harmonizaciju fiskalne politike, postupno stvoriti fiskalnu uniju jer je, uostalom, i povijest pokazala da ni jedna monetarna unija nije opstala ako nije bila i fiskalna. Naravno da to ne treba uskoro očekivati jer će tome prvo prethoditi puno veći stupanj koordiniranosti fiskalne politike i dug proces institucionalizacije, pri čemu se tu više ne govori samo o zemljama eurozone, nego i o svim zemljama Unije čiji bi proračuni i javne financije općenito trebali biti pod zajedničkom kontrolom”, kaže Šantić.

Kad je u pitanju EU, analitičari se slažu u jednom: trenutačno stanje je neodrživo i u sljedećih će se nekoliko mjeseci situacija morati iskristalizirati. EU će poduzeti konkretne mjere prema jačoj integraciji i stvaranju fiskalne unije, što je jedini način da opstane, ili će veze među članicama početi slabiti. No o raspadu Unije nitko nije sklon govoriti zbog cijene koju bi imao. U takvu scenariju samo bi u Njemačkoj BDP, prema procjenama, pao čak i do 20 posto. To bi imalo dugoročne posljedice za njemačko gospodarstvo i teško je i zamisliti što bi se tek dogodilo ekonomski slabijim članicama. Dio njih bi se povratkom na stare valute našao potpuno izoliran od financijskih tržišta, suočile bi se sa slabljenjem svoje valute i vrlo vjerojatno dvoznamenkastom inflacijom. Isto tako, na globalnu tržištu kojim sve više dominiraju divovske ekomonije poput kineske, indijske i ruske, Velika Britanija ne može opstati sama i gotovo da nema govora, smatraju, o njezinu napuštanju Unije. Miniranje dogovora oko budućnosti EU prije izgleda kao trgovina i hvatanje što bolje pozicije u novoj uniji, u kojoj ni jednoj članici neće lako pasti što će morati polagati račune za doneseni proračun. Što se tiče rejting-agencija i načina na koji one funkcioniraju, također su suglasni. Da bi opstale na tržištu, morat će poraditi na objektivnosti, a morat će se regulirati i njihove vlasničke strukture. “Cjelokupan financijski sustav se reformira i radi se na eliminaciji faktora koji su doveli do krize”, ističe Šantić. “Od banaka se traži veća kapitaliziranost, raspravlja se o tome treba li zabraniti neke vrste trgovanja, treba li postaviti ograničenja kod promjena cijena na robnim tržištima – i upravo je tu prošlog tjedna u Bruxellesu zapelo. Britanci su tražili dodatna osiguranja da njihova financijska industrija neće biti zahvaćena promjenama u regulaciji financijskog sustava općenito, jer se boje da će izgubiti primat kao drugo najveće svjetsko financijsko središte.”

Regulaciji financijskih tržišta morat će se, kaže, prilagoditi i rejting-agencije. “Morat će se definirati njihove vlasničke strukture jer se otvoreno sumnja da je povezanost između klijenata i agencija nepovoljno utjecala na njihovu objektivnost. Kad je riječ o revizorskim tvrtkama, postoje određena ograničenja koja jamče njihovu neutralnost i sigurno će biti promjena koje se tiču tog segmenta poslovanja rejting-agencija. Dominantnim agencijama to je u interesu, jer će u protivnom zbog gubitka kredibiliteta postati suvišne. Tržišta su jako dugo bila orijentirana na ove tri agencije i teško je vjerovati da bi njihovu ulogu mogla preuzeti neka mlada, netom osnovana. Stoga ne bih isključio mogućnost osnivanja europske bonitetne agencije niti kažem da na tržištu nije potreban neki drugi igrač, ali dominantan utjecaj ove tri agencije sigurno će zadržati još neko vrijeme”, zaključuje Šantić.