Nacional otkriva nove detalje o tome kako je mađarski MOL putem sustava odlučivanja Lista ovlaštenja za donošenje odluka (LODO) zaobišao Upravu Ine i odluku o prodaji hrvatske nafte samom sebi donio na nižim razinama, gdje sjede ljudi pod njihovom kontrolom
Mađarski je MOL sam sebi prodao hrvatsku naftu prema cijeni koja je određena u središtu MOL-a u Budimpešti i prema vlastitoj je odluci transportirao na preradu u Mađarsku, a Ina u cijelom tom procesu nije imala nikakvu ulogu. Odnosno, odigrala je tek formalnu ulogu pokretanja donošenja odluke i odobravanja već donesenih odluka kakva joj je dodijeljena internim dokumentom Lista ovlaštenja za donošenje odluka (LODO). Naime, upravo je LODO MOL-u omogućio da u mnogim odlukama važnim za poslovanje Ine zaobiđe Upravu i odluku o prodaji donese na nižim razinama, onima u kojima sjede ljudi apsolutno odani mađarskom suvlasniku, a da je pritom odlučujuću ulogu u cijelom procesu u stvarnosti imala središnjica MOL-a u Budimpešti.
Prvotni LODO kao interni dokument kreirao je mađarski suvlasnik vrlo brzo nakon preuzimanja 25 posto dionica u Ini. No današnji, izmijenjeni LODO donesen je 2009. godine, nakon što je MOL sumnjivim koruptivnim radnjama i uz pomoć bivšeg premijera Ive Sanadera preuzeo upravljačka prava u Ini. „Novi je LODO bio sastavljen tako da je MOL-u omogućio da strateške i ključne odluke za poslovanje u Ini donosi u centrali MOL-a u Budimpešti izbjegavajući pritom Upravu, čime je hrvatski suvlasnik bio onemogućen sudjelovati u upravljačkom procesu i u značajnom broju slučajeva kontrolirati poslovanje kompanije. LODO je u stvarnosti ključan dokument koji je omogućio MOL-u potpuno upravljanje Inom kao svojom podružnicom“, potvrdio je Nacionalu neslužbeni izvor dobro upoznat s poslovanjem Ine.
Lodo omogućava da strateške odluke, poput odluke o prodaji hrvatske nafte MOL-u, donosi operativni direktor sektora rafinerija i marketinga. To nisu samostalne odluke, već odluke iz Budimpešte
Upravo taj i takav LODO omogućio je i donošenje odluke o prodaji domaće nafte Mađarima. Naime, temeljem LODO-a stratešku odluku koja utječe na poslovanje Ine – a odluka o prodaji hrvatske nafte MOL-u i određivanje po kojoj će se cijeni ona prodati to svakako jest – formalno donosi operativni direktor nadležan za poslovanje na koje se odluka donosi. U slučaju prodaje hrvatske nafte MOL-u to je bio operativni direktor sektora rafinerija i marketinga. Na tom je mjestu od lipnja 2017. godine Stjepan Nikolić. Treba podsjetiti da u Vijeću operativnih direktora, koje je MOL-u izuzetno važna karika upravljanja Inom, sjedi pet direktora i svi su redom ljudi od MOL-ova povjerenja koji su za svoju odanost mađarskom suvlasniku nagrađeni tim visokim funkcijama. Stoga i odluke koje ti operativni direktori donose nisu njihove samostalne odluke i nisu potekle od njih, već su to u pravilu odluke MOL-a koje su donesene u Budimpešti i koje treba „provući“ kroz sustav, legalizirati ih i ostvariti na operativnoj razini, a od operativnih direktora se očekuje da to i učine. Odluka koja je, dakle, formalno potekla od operativnog direktora, sukladno LODO-u, odlazi na prvi „filter“, odnosno na formalnu konzultaciju u MOL, a nakon što centrala u Budimpešti „odobri“ odluku – koju je prethodno sama donijela – ona se ponovno vraća nadležnom operativnom direktoru koji je stavlja na raspravu pred Vijeće operativnih direktora kao drugi „filter“, odnosno konzultativno tijelo kojime predsjeda predsjednik Uprave Ine Sandor Fasimon, ali bez ostalih članova Uprave. Nakon što Vijeće operativnih direktora odobri odluku, ona se ponovo vraća nadležnom operativnom direktoru – u ovom slučaju Stjepanu Nikoliću – koji je formalno donosi. MOL je, drugim riječima, razvio efikasan sustav koji mu omogućuje da uz pomoć jednog jedinog internog dokumenta uspješno zaobiđe Upravu – ili, preciznije, hrvatski dio Uprave – i namjeravane odluke donese i provede samostalno. Upravo to je učinjeno u slučaju prodaje domaće nafte MOL-u.
Jednom riječju, sve je formalno bilo po zakonu, sve je provedeno u skladu sa sustavom poslovanja u Ini, ali tako da se mogućnost protivljenja hrvatskih članova Uprave svede na minimum. Premijer Andrej Plenković je, kako saznaje Nacional iz dobro obaviještenih krugova, te činjenice itekako bio svjestan, jednako kao i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, no oni nisu poduzeli ništa kako bi to spriječili. Podsjetimo, u vrijeme donošenja odluke o prodaji nafte Mađarima u hrvatskom dijelu uprave sjedili su Niko Dalić, Davor Mayer i Ivan Krešić koji su se nerijetko suprotstavljali mađarskom dijelu Uprave, no bez stvarne podrške iz političkih struktura. Od travnja ove godine Mayera i Krešića zamijenili su Barbara Dorić i Darko Markotić, osobe za koje mnogi iz naftaških krugova tvrde da su skloni mađarskom suvlasniku. U samoj Ini demantiraju bilo kakvu ovisnost o donošenju odluka iz MOL-a. Na Nacionalov zahtjev da im pojasne načine donošenja odluke o prodaji nafte MOL-u i na koji je način kreirana cijena po kojoj je nafta prodana stigao je sljedeći odgovor:
„Ina je kompanija koja kotira na burzi i redovito objavljuje svoje financijske rezultate koji prolaze reviziju te sve važne poslovne odluke koje utječu na kompaniju. Glede ove teme Ina je Nacionalu poslala više opširnih odgovora u kojima je pojasnila svoju poslovnu odluku te sukladno tome nemamo više što dodati na ovu temu. Poslovna odluka o prodaji nafte na tržištu po tržišnoj cijeni, kao trenutačno najisplativija opcija za kompaniju, donesena je unutar Ine sukladno internim propisima i bez konzultacija s MOL Grupom“.
Iako prema tvrdnjama iz Ine u njihovoj odluci nema ničeg spornog, iza te je odluke još uvijek niz pitanja na koja je vrlo teško dati suvisle odgovore.
Jedno od tih pitanja jest kakvu je ulogu u cijeloj priči odigrao Nadzorni odbor Ine koji bi trebao kontrolirati poslovanje kompanije? Izmjenama Zakona o trgovačkim društvima koje su prihvaćene 2019. godine uveden je institut prethodne suglasnosti nadzornog odbora za poslove s povezanim osobama, odnosno tvrtkama. Drugim riječima, članak 263. Zakona o trgovačkim društvima nalaže da je uprava tvrtke dužna od nadzornog odbora zatražiti suglasnost za realizaciju poslova koje društvo poduzima s povezanim osobama (u ovom slučaju to je MOL kao društvo povezano s Inom) „ako vrijednost tog posla samostalno ili zajedno s drugim poslovima koje je društvo poduzelo s povezanom osobom u posljednjih 12 mjeseci prije nego što se taj posao poduzima premašuje 2,5 posto zbroja dugotrajne i kratkoročne imovine utvrđene zadnjim financijskim izvješćima“.
Predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić Nacionalu je kazao kako Nadzorni odbor nije donosio posebne odluke o izvozu domaće nafte u Mađarsku. „Krajem 2019. Nadzorni odbor je informiran o mehanizmu određivanja cijena te je prodaja domaće nafte navedena u okviru izvještaja Uprave o ključnim događajima iz 2019., gdje je navedeno da su počele isporuke nafte željeznicom u Rafineriju nafte Rijeka radi prerade i naftovodom u dunavske rafinerije radi prodaje, a sve u skladu s optimalnim scenarijem iz konzultantske studije“, kazao je Vanđelić. „Nadzorni odbor je krajem 2019. odobrio poslovni plan te smo u kontekstu odobrenja investicije u Rijeku informirani o problemu ograničenog transportnog kapaciteta nafte u Rijeku, što je najbolja opcija obrade sve Inine nafte, te prodaje preostalog dijela nafte prema dunavskim rafinerijama. Odluka je temeljena na tome da je najpoželjnije naftu prerađivati u Rijeci, a onaj dio koji se ne može transportirati u Rijeku se JANAF-ovim sustavom usmjerava na tržište dunavskih rafinerija.“
‘Odluka je temeljena na tome da je najpoželjnije naftu prerađivati u Rijeci, a onaj dio koji se ne može transportirati u Rijeku se JANAF-ovim sustavom usmjerava na tržište dunavskih rafinerija’, kaže Vanđelić
Na pitanje Nacionala što će se dogoditi ako se pokaže da je odlukom o prodaji nafte MOL-u grubo oštećena ne samo Ina, već i državni proračun hrvatskog suvlasnika i snosi li u tom slučaju i Nadzorni odbor odgovornost za nastalu štetu, Vanđelić odgovara:
„Svaka upravljačka odluka treba biti zakonita, sukladna odobrenom poslovnom planu i u interesu društva.“
Direktor Strateškog poslovanja i javnih poslova Ine Hrvoje Glavaš sredinom prošloga tjedna u razgovoru za televiziju N1 komentirao je spornu odluku o izvozu domaće nafte na preradu u Mađarsku. Glavaš je, odgovarajući na pitanje novinara Domagoja Novokmeta strahuje li Ina od mogućnosti da nadležna tijela državne uprave krenu u ozbiljniju kontrolu načina na koji je Ina odobrila izvoz domaće nafte MOL-u i po kojoj je cijeni to učinjeno, prilično samouvjereno kazao kako bi,, s obzirom na velik interes medija za ovu temu,bilo najbolje da se medijski prostor očisti i da sve relevantne institucije koje smatraju da postoji bilo kakva zavjera da dođu u Inu i pogledaju sve relevantne podatke“.
Dodao je i kako je određivanje kupoprodajne cijene nafte između dvije povezane kompanije „vrlo kompleksan tržišni mehanizam“ koji se ne može banalizirati jer je izračun cijene, kako je rekao, vrlo složen, no kategorički je ustvrdio da Ina ništa ne krije. O cijeni po kojoj je Ina prodala naftu MOL-u nije htio govoriti, rekavši tek da je nafta prodana „po tržišnim cijenama“.
No stvarnost vrlo grubo demantira Glavaša i njegove riječi da tajne o prodaji domaće nafte MOL-u nema. Ina vrlo pažljivo i čvrsto krije iznos po kojem se nafta prodaje MOL-u i ne želi ga otkriti u javnosti. Iako su pojedini predstavnici Ine posljednjih dana pokušali uvjeriti javnost da je nafta prodana MOL-u po tržišnim cijenama, Nacional je još prošloga tjedna došao do neslužbenog podatka da je MOL hrvatsku naftu sam sebi prodao po cijeni koja je daleko od tržišne, odnosno koja je oko 4,5 dolara manja od tržišne. Prema izračunu naftnog konzultanta Jasminka Umićevića tržišna cijena nafte, kakva je trebala biti obračunata prilikom izvoza domaće nafte u Mađarsku, dobije se tako da se na referentnu cijenu Brent nafte u mjesecu isporuke dodaju premije i troškovi transporta koji iznose oko pet američkih dolara po barelu.
No prema neslužbenim informacijama koje iznosi Umićević – a Ina službene podatke o cijeni ne želi dati – MOL je sam sebi izračunao daleko povoljniju cijenu, jer je na referentnu Brent cijenu dodao premiju od svega pola dolara (0,50 američkih centi po barelu) pa je tako kvalitetnu hrvatsku naftu kupio po čak pet dolara jeftinijoj cijeni nego da ju je kupovao na mediteranskom tržištu. Time je teško oštetio ne samo Inu, već i državni proračun Hrvatske. Jedan od neslužbenih Nacionalovih izvora iz naftaških krugova ide i korak dalje pa tvrdi da je vrlo vjerojatno da je ta cijena bila još nepovoljnija u trenutku kada se u travnju ove godine svjetsko naftno tržište zbog pada potražnje uzrokovane pandemijom koronavirusa doslovce urušilo i kada su cijene sirove nafte oštro pale. Prema njegovim riječima upitno je je li u tim tjednima izrazito niskih cijena sirove nafte MOL uopće plaćao Ini domaću naftu i po kojim je cijenama ona odvožena u Mađarsku.
Sve je formalno bilo po zakonU, provedeno je u skladu sa sustavom poslovanja u Ini, ali tako da se mogućnost protivljenja hrvatskih članova Uprave svede na minimum. Ćorić i Plenković svjesni su toga
Jasminko Umićević: ‘Glavaš pokazuje bazično neznanje’
Još je niz spornih izjava koje je Glavaš iznio u intervjuu na televiziji N1. U jednoj od njih, upozorava Umićević, Glavaš tvrdi da je cijena po kojoj je domaća nafta prodavana MOL-u kao povezanom društvu određena temeljem preporuke i izračuna konzultantske kuće. Taj je posao obavila konzultantska tvrtka IHS iz Zagreba. No Umićević kategorički tvrdi da je usluga konzultantske kuće bila nepotrebna.
„Savjet konzultanata je neophodan u slučaju da je Ina naftu namjeravala prodavati na otvorenom tržištu, gdje bi se u tom slučaju vjerojatno morala nuditi uz diskont kako bi bila prihvaćena jer bi bila riječ o novoj vrsti nafte koja još nije nuđena na tržištu. No ova se nafta nudila samo dvama potencijalnim kupcima: povezanom društvu MOL-u koji dobro zna sve njene karakteristike jer je nafta već bila prerađivana u sisačkoj rafineriji ili pak Naftnoj industriji Srbije (NIS), koji u rafineriji u Pančevu i sam prerađuje istu vrstu nafte. Stoga neka posebna inicijativa za kupnju nije potrebna i ona se morala prodavati po istoj cijeni po kojoj bi se prodavala nafta slične kvalitete. To nije učinjeno i MOL je dobio naftu po znatno nižoj cijeni od one po kojoj hrvatska nafta doista vrijedi.“
Umićević dodaje kako mu je neprihvatljiva i Glavaševa tvrdnja da su odnosi između Ine i MOL-a vrlo kompleksni zbog složenosti procesa proizvodnje, transporta i rafinerije, zbog čega se, kako je rekao, cijena ne može simplificirati.
„Ta tvrdnja naprosto ne stoji. Svaka integrirana naftna kompanija u svijetu ima i proizvodnju i preradu i vlastiti transport, pa odnosi Ine i MOL-a nisu ništa posebno što bi onemogućavalo dvije kompanije da objasne zašto je i temeljem kojih parametara prodajna cijena nafte kreirana na takav način.“
Sporno je, kaže naš sugovornik, i Glavaševo poznavanje načina funkcioniranja naftnog biznisa i kreiranja svjetske cijene sirove nafte. Takav zaključak, kaže, izvlači iz njegove izjave da je Ina, s obzirom na okolnosti smanjene potražnje nafte uslijed pandemije, „morala prodavati domaću naftu jer je to bio jedini profitabilni izvor zarade”. Umičević kaže:
„Glavaš je pomiješao pojmove profitabilnosti i likvidnosti. Svojim potezom prodaje vlastite nafte MOL-u Ina je upravo smanjila profitabilnost. To posebno vrijedi za prodaju tijekom travnja koja nikako nije mogla biti profitabilna jer je prosjek cijene Brent nafte u travnju zbog pada potražnje bio svega 18,38 dolara, što je otprilike iznos koji odgovara troškovima proizvodnje s pribrojenom koncesijskom naknadom. Kompanija Inine veličine mogla je lako doći do neophodne likvidnosti uz jeftina kreditna zaduženja na svjetskom tržištu kapitala koja bi bila vrlo lako vraćena u trenutku kada cijena nafte poraste. Ovo ukazuje ili na totalno neznanje u vođenju poslovanja ili pak ukazuje na duboke financijske probleme u Ini koji se možda skrivaju, pa više ne govorimo o likvidnosti nego o solventnosti kompanije.“
Jednako je oštar u komentaru Glavaševe izjave da je Ina „morala prodavati naftu po niskim cijenama jer nisu bili sigurni hoće li cijena dodatno pasti kao što je pala na negativnu razinu u SAD-u”. Umićević tumači:
„Glavaš pokazuje bazično neznanje čovjeka koji je direktor strateškog razvoja Ine. Pomiješao je cijenu futures nafte (cijenu nafte utemeljenu na ugovorima za isporuku u budućnosti) i cijenu sirove nafte koja je toga trenutka vrijedila na svjetskom tržištu i koja nikada nije mogla pasti ispod nule. Uobičajena praksa naftnih kompanija kod naglog i snažnog pada cijena, koji u pravilu nikada ne traje dugo, jest da tada smanje proizvodnju koliko god je to tehnički moguće i ‘čuvaju’ naftu u zemlji sve dok cijene ne porastu.“
Fizička nafta je, pojašnjava, vezana za cijenu Brent dated, odnosno za kraće terminske ugovore, a ne za Brent futures, pa stoga ni cijena nafte koju je Ina prodala MOL-u ni u kojem slučaju nije mogla doći u negativnu zonu jer to jednostavno nije moguće s Brent cijenama nafte. Razlog zbog kojeg je cijena nafte u ožujku na američkom tržištu otišla u negativnu cifru, objašnjava Umićević, jest činjenica da su sva skladišta u regiji na kojima se isporučuje nafta po isteku mjeseca bila puna, a ni rafinerije nisu primale naftu jer im je prerada pala zbog pada potrošnje. Umičević kaže:
„Stoga su nekoliko dana prije isteka WTI futures ugovora za svibanj imatelji ugovora bili u panici jer nisu znali što bi napravili s naftom nakon isteka ugovora za koju nije bilo kupaca. Stoga su morali plaćati kupcima tih ugovora da bi se riješili nafte. Cijelu stvar je dodatno potencirao US Oil Fund, veliki američki fond koji drži veliki broj ugovora futures za dva kalendarska mjeseca i koji pri isteku svakog radi prijenos mjeseca koji ističe tako da prodaje futures ugovore tog mjeseca i kupuje onog od mjesec dana kasnije. Kako se radi o velikoj poziciji, a taj fond ne smije preuzeti fizičku naftu, trgovci su to iskoristili i odbijali kupiti futures mjeseca koji je isticao dok nisu došli do za njih prihvatljive cijene, odnosno do situacije da su im imatelji ugovora platili da preuzmu naftu“, protumačio je Umićević i upozorio kako je to bila izuzetna situacija koja nije bila primjenjiva na veliku većinu ugovora kojima se trguje u svijetu. Europska Brent nafta, na koju se prilikom kreiranja cijene po kojoj je nafta prodana MOL-u poziva i Ina, referentna je cijena za više od dvije trećine trgovine svjetske nafte pa je, tvrdi on, posve besmisleno da se Glavaš poziva na strah od odlaska cijene nafte „u crveno“ kao razloga za brzu prodaju nafte MOL-u. „Osim toga, za razliku od ugovora na WTI tržištu, Brent futures ugovori se po isteku realiziraju plaćanjem, a ne preuzimanjem nafte. To je još jedan dokaz o besmislenosti tvrdnji Ine i njenih ‘stručnjaka’.“
Glavaševa tvrdnja kako Ina nije imala dovoljno sredstava za skladištenje nafte i čekanje contango perioda (rasta cijena na svjetskom tržištu) jer je, kako je rekao, „contango nosio rizik neizvjesnih budućih cijena“, prema Umićevićevim riječima nikako ne može biti prihvatljiva jer se, kako je objasnio, skladištenje nafte financira kreditima. Umičević kaže:
„To je primamljiv posao za banke jer je rizik osiguran zalogom na nafti, a dobar za vlasnika nafte jer je contango kao razlika između aktualne i buduće cijene veći od troška financiranja i skladištenja.“
Komentari