U povodu skorog nastupa grupe Kries u Zagrebu njezin osnivač u intervju za Nacional govori o ljubavi prema hrvatskoj glazbenoj tradiciji i zašto se, unatoč reputaciji vođe jednog od najboljih hrvatskih etno bendova, odselio u Veliku Britaniju

rupa Kries nastala je 2002. godine na temeljima grupe Legen, koju se smatra utemeljiteljem hrvatske world music scene početkom 90-ih i koja je tradicijsku glazbu kombinirala s modernom tehnologijom, uz senzibilitet prema rocku i punku. Tijekom deset godina postojanja grupa Legen objavila je tri albuma, snimila glazbu za tri igrana filma i održala brojne koncerte širom svijeta. Nakon tih deset godina članovi su se razišli svatko na svoju stranu, dok je lider grupe Mojmir Novaković odlučio nastaviti s novom grupom koju je nazvao Kries. Kries je sedmeročlani bend formiran 2002. koji nadahnuće pronalazi u melodijama i tekstovima tradicijskih pjesama, slavenskoj mitologiji, dinarskom ritmu i zvukovima mediteranskih glazbala. Ukratko, Kries je nastavio tamo gdje je stala grupa Legen.

Tijekom proteklih 14 godina Kries je objavio dva studijska albuma (“Ivo i Mara” 2004. i “Kocijani” 2008.) te prisvojio epitete najaktivnijeg i najatraktivnijeg predstavnika world music scene na ovim prostorima. Njihove pjesme pronašle su svoje mjesto u eteru radijskih postaja diljem svijeta, kao i na međunarodnim CD kompilacijama toga žanra. I hrvatski i inozemni glazbeni kritičari puni su hvale za njihove albume i koncerte, a glazbeni izraz i energična scenska pojava samo su neki od razloga njihova iznimnog uspjeha kod publike širom svijeta. Unatoč statusu najvećih world zvijezda s ovih prostora, Mojmir Novaković prije nekoliko godina odlučio je napustiti Hrvatsku i preseliti se u Veliku Britaniju. O razlozima odlaska iz Hrvatske, ljubavi prema hrvatskoj glazbenoj baštini i tradiciji, entuzijazmu, stavu prema politici i političarima Novaković je govorio u razgovoru za Nacional, nekoliko tjedana prije nastupa grupe Kries u Vintage Industrial baru 11. veljače.

NACIONAL: Od 2002. kada ste osnovali grupu Kries do danas, objavili ste svega dva albuma (‘’Ivo i Mara’’ 2004. i ‘’Kocijani’’ 2008.) dok se pjesme grupe Kries gotovo nikada ne mogu čuti u eteru domaćih radiopostaja. Svejedno, vaš prošlogodišnji nastup u Zagrebu bio je rasprodan. Kako objašnjavate vašu popularnost u Hrvatskoj danas?

Uvjeren sam da kvantiteta nikada nije bila nešto što je privlačilo našu publiku. Kvaliteta glazbe i koncertne izvedbe ono su što trebaju i traže, a mi kao bend ni jednom koncertu ne pristupamo kao samo jednom u nizu, već kao da nam je prvi i zadnji. Siguran sam da publika to osjeti.

NACIONAL: Nedugo nakon izlaska albuma ‘’Kocijani’’, koji je dobio odlične recenzije u Hrvatskoj i inozemstvu, svejedno ste se preselili u Veliku Britaniju. Što vas je natjeralo da potražite bolji život u inozemstvu?

Za to ima puno razloga. Osnovni je bio financijski, ali isto tako i poduzetnički jer sam želio pokrenuti svoj “novi projekt”, a poučen iskustvom nisam vidio mogućnost da se to napravi u Hrvatskoj. Hrvatska je sjajna, Zagreb i Split su dva grada u kojima se osjećam kod kuće, ali poslovno okruženje je, u najmanju ruku, “izazovno” i nakon premišljanja između Berlina ili Londona, prevagnuo je London.

NACIONAL: O kakvom novom projektu je riječ? Je li u pitanju nova grupa ili posao nevezan uz glazbu?

Radi se o projektu Kolo ( http://kolo.it ), internetskoj aplikaciji koja omogućava lociranje i prikaz web sadržaja na mapi. Tako ne samo preko imena, već i dugogodišnjeg proučavanja kola kao arhetipa ljudskog ponašanja, osjećam da samo širim svoje djelovanje s glazbe na internet. Projekt je još uvijek u beta fazi. Na Kolu radim jedan dan u tjednu, a ostatak vremena radim u maloj tvrtki koja se bavi real estate softverskim rješenjima.

NACIONAL: Kako izgleda vaš život u Londonu?

Moram priznati, potpuno drukčije od moga života u Hrvatskoj. Ali vjerujem da je najveći razlog u tome što se u Velikoj Britaniji, osim sporadične suradnje s instrumentalnim bendom Spiro is Bristola, isključivo bavim programiranjem. Radim kao Ruby developer. Riječ je o sjajnom programskom jeziku koji omogućava veliku slobodu i u potpunoj je suprotnosti s korporacijskim načinom razmišljanja, stoga ga uglavnom koriste startup tvrtke (naprimjer, Twitter je napisan u Rubyju). Svakoga dana provedem osam sati, ponekad i više, za računalom i barem sat vremena imam intenzivne fizičke aktivnosti kako bih uravnotežio sjedenje. Samo biciklom prijeđem oko 2000 milja godišnje, što je otprilike od Brightona, gdje živim, do Zagreba i natrag. Napokon se vraćam u fizičku formu u kojoj sam bio za studentskih dana u Zagrebu, kada sam više vremena provodio na Mladosti uz Savu i Fakultetu za fizičku kulturu, nego na Strojarskom fakultetu na kojem sam studirao.

NACIONAL: Svejedno ste i dalje dosta vezani za Hrvatsku jer već deset godina organizirate world music festival Ethno ambient – Salona u Solinu kraj Splita, i to uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Koliko je teško pribaviti dovoljno novca za takav festival i pritom ga promovirati te privući publiku da dođe vidjeti neke izvođače za koje nikada nije čula?

Entuzijazam je jedina riječ koja može objasniti kako i koliko je lako, odnosno teško. Kada si u tom stanju, sve ćeš napraviti da se san ostvari. To je jedini recept. Već dugi niz godina Antonia Kavas, Goran Cvok i ja imamo podršku grada Solina. Kada kažem grada, onda ne mislim samo na sjajnog gradonačelnika Blaženka Bobana, već i na Solinjane, koji su festival prihvatili kao svoj. U ovih osamnaest godina bilo je puno prelijepih, uzbudljivih i nekih teških trenutaka, ali kad vidimo punu Gradinu i tisuću ljudi koji sa zahvalnošću i radoznalošću primaju vrhunske glazbenike iz svih dijelova svijeta, jednostavno si ne možemo dopustiti da ne nastavimo s festivalom i sljedeće godine.

NACIONAL: Prije grupe Kries imali ste grupu Legen s kojom ste se nametnuli kao jedan od najvažnijih hrvatskih world music izvođača. Što je to u tradicionalnoj i autohtonoj hrvatskoj glazbenoj baštini što vas toliko privlači da joj se stalno vraćate i izvodite na suvremen način?

To se i ja svako malo pitam. Imam nekoliko odgovora, ali ni jedan dovoljno sveobuhvatan da bih ga mogao istaknuti i reći “to je to”. Mislim da je to spoj nekoliko stvari. Identiteta kao osnovne ljudske potrebe i kulturnog identiteta kao činjenice. To je ozbiljna i pomalo tabu tema cijele Europe, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata. Vrlo lako je prigrliti ideju “novog sebe”. Uroniti u ideologiju, bila ona kršćanstvo ili ideologija “socijalizma i pravednijeg svijeta” ili “slobode”, slobodnog tržišta… Ono s čim se mi suočavamo jest kulturno naslijeđe. Ono nam omogućava mnoštvo sitnica koje naš svijet čine lagodnim i lijepim, ali nam prečesto zapinje o nogu, ponekad u banalnim, ali i nekim vrlo važnim stvarima u životu. Gdje je ispravna mjera “korištenja” identiteta i uspješnog prevladavanja svih problema koji iz njega proizlaze, po meni je to osnovno pitanje čovječanstva. Pojednostavljeno, upoznaj odakle si došao da bi znao gdje ti je ići. Drugo bi bilo iskustvo slušanja snimki iz fonoteke Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Sve svoje odluke u životu sam donosio na osnovi glazbe. Znam što je za mene dobra glazba, a što nije. Te snimke su nešto najveličanstvenije, najveći punk, psihodelični rock, simfonija, komorni kvartet, techno party… koji sam ikada čuo. Pa kako onda da sviram nešto drugo? I kao treće, činjenica da je moja majka Slovenka, a otac Hrvat, u cijeloj toj konstelaciji iskustava, vjerujem da mi daje neku vrstu “pozitivne perspektive” i hrabrosti da uronim u tradiciju puno dublje nego što bi se netko drugi usudio. Osjećam to vrstom blagoslova. Vrlo slično kao što mnoge zajednice doživljavaju ljude koji su “drukčiji od većine” blagoslovljenima i posebnima, dok ih druge zajednice i kulture napadaju i odbacuju. Tradicijska glazba osnova je sve glazbe ovoga svijeta. Glazba nisu note i instrumenti, pa čak ni čovjek sa svojim osobnim iskustvom. Glazba nas ujedinjuje kao vrstu i zato je trebamo. Da bismo se povezali, spojili, razumjeli. Kao što je u našoj civilizaciji rock’n’roll pojam slobode, tako bez tradicijske glazbe nema razloga za slobodu. Eto, da nabrojim samo toliko, da ne idem dalje.

NACIONAL: S grupom Kries nastupali ste širom svijeta. Kako sva ta publika reagira na vašu glazbu koja crpi inspiraciju iz hrvatske glazbene baštine?

Jednako kao i publika u Hrvatskoj. Glazba je univerzalan jezik i tko je dovoljno hrabar da otpusti nevažne “dogovore” i prepusti se glazbi, sve mu je jasno.

NACIONAL: Nakon grupe Kries gotovo da je world music scena u Hrvatskoj nestala. Održava se zahvaljujući izvođačima kao što su Dunja Knebl, Lidija Bajuk, ali i grupa Veja koja dobiva sve više komplimenata. Pratite li što se događa na hrvatskoj glazbenoj etno sceni?

Naravno, i ne bih se složio da je world music scena u Hrvatskoj nestala. Kao što rock nikada neće nestati, tako neće nestati ni hrvatska world music scena. Činjenica jest da nas nema u mainstream medijima. Ali nas ima u cyberspaceu i na sjajnim koncertima. Veja je sjajan bend i Goran Farkaš je već zreo glazbenik, spreman na svoja pleća preuzeti teret istarske tradicijske glazbe. Dunja Knebl sa svojim novim bendom Kololira je nešto najbolje što se na hrvatskoj glazbenoj sceni dogodilo u proteklih nekoliko godina. Mislim da kvalitetom nikada nismo bili na tako visokoj razini.

NACIONAL: Kako vam se s distance čine budućnost Hrvatske i stanje na političkoj sceni nakon uspjeha Mosta i sastavljanja nove vlade pod predsjedanjem premijera za kojega na posljednjim parlamentarnim izborima nitko nije glasao?

Ja sam previše emotivan i nemam dovoljno strpljenja niti znam birati riječi kada govorim o politici. Vrlo vjerojatno zato i pjevam narodne stihove i trudim se kroz simbolizam izreći što osjećam o stanju u Hrvatskoj i Europi.

NACIONAL: Što u ovom trenutku osjećate o stanju u Hrvatskoj i Europi?

Dobro, i nije baš da ne mogu pričati o politici. Evo, recimo, ja živim i radim u Brightonu gdje su na vlasti zeleni – i time mi je još draži jer su moja uvjerenja zelena. Svjestan sam da zeleno također ima konotaciju “naivnosti”, ali bez entuzijazma i vjere u sebe, ni jedan put neće dovesti do cilja. Znam da uvijek postoji izlaz, čak iz najgore životne situacije, ali generalno mislim da većina europskih političara nema “širinu” koju današnje vrijeme zahtijeva. Svijet se ubrzano mijenja i suludo je trošiti vrijeme na zastarjela rješenja i strahove. Zato želim samo pjevati jer kažu da čovjek ne može lagati dok pjeva. Evo i stihova koji su samo 10 posto od onoga što osjećam, ostatak se može osjetiti samo pjevanjem.

Europa:

Oj dje – oj djevojko suzo materina, vek se – vek se brineš da se udat nećeš.

Čuj Marice moja, vjerna ljubo moja.

Pjeva – pjevala bih, ne znam hoću’l moći, druga – drugarice ‘oćeš mi pomoći?

Hrvatska:

Naša Doda boga moli

Oj Dodole, oj Dodole

Da orosi sitna kiša, da nam polje rodi bolje

Oj Dodole, oj Dodole

Iz oblaka prsten pade, ulovi ga kolovođa

Oj Dodole…

A može i obratno, prva za Hrvatsku, a druga za Europu.

NACIONAL: Prije nešto više od deset godina skladali ste glazbu za igrani film “Konjanik” Branka Ivande, koju su mnogi pohvalili jer ste sjajno glazbom približili 18. stoljeće. Je li bilo nakon tog filma još poziva za skladanje glazbe za film ili kazalište?

Nakon “Konjanika” nije bilo drugih ponuda za film, ali sam posljednjih godina prije odlaska u Englesku radio u kazalištu. Skladanje za film je sjajno iskustvo za glazbenika. Glazba je u stanju pridonijeti filmu podjednako kao i fotografija, a možda nekad i više jer se glazba radi naknadno i u potpuno kontroliranim uvjetima, što je prelijepo i odgovorno iskustvo. Kazalište je nešto potpuno drugo. Glazba u kazalištu je u potpuno nekontroliranim uvjetima i uvijek sam insistirao na tome da glazbu za kazalište ne želim snimati, nego isključivo izvoditi uživo na sceni. Imao sam sreće u životu raditi sa sjajnim redateljima poput Renea Medvešeka, Franke Perković i Krzysztofa Warlikowskog, Branka Ivande… Mislim da je s kazalištem i filmom slično kao i s rock’n’rollom, jednom kad uđeš, više nema van. Iako sam ponosan na svoj rad u world musicu, ja sam ipak roker u duši i isto takav odnos imam spram filma i kazališta.

NACIONAL: Kries je svoj posljednji album “Kocijani” objavio 2008. Je li došlo vrijeme za novi album? Radite li na novim pjesmama?

Da, materijal je spreman za studio. Neke od novih pjesama ljudi slušaju već godinama na našim koncertima. Neke će prvi put čuti u Vintage Industrial Baru na našem koncertu 11. veljače. Izdavanje albuma je za mene velika stvar, ali istovremeno i nešto što treba napraviti u jednom dahu. Nažalost, već godinama mi je teško naći mjesec dana da se pripremimo za studio, uđemo, odsviramo i smiksamo. Nadam se da će se to napokon dogoditi tijekom 2016.

NACIONAL: Namjeravate li se vratiti i živjeti u Hrvatskoj ili se vidite kao britanski državljanin?

U posljednje vrijeme i sam sebe to pitam i to me zabavlja jer iako sam cijelog života mislio da ne bih mogao živjeti nigdje drugdje nego u Hrvatskoj, sada znam da nije tako. Engleska je prelijep otok i što više upoznajem ljude, sve ih više razumijem i volim. Najiskrenije, odgovor i mene zanima. Vidjet ćemo.