Ivana Bakal kostimografijom se profesionalno bavi od 1986. godine. Diplomirala je na Višoj tekstilnoj školi dizajn odjeće i 2010. magistrirala na diplomskom studiju kostimografije, a 2015. godine stekla je titulu doktorice umjetnosti na ALU-u. Autorica je više od stotinu kostimografija, nekoliko scenografija, dizajnerica je odjevnih i tekstilnih predmeta te autorica velikih strukovnih projekata. Za monografiju „Poetika vizualnog kazališta“ prošloga tjedna dobila je ULUPUH-ovu Nagradu za najbolji izdavački projekt. U tom povodu dala je intervju za Nacional.

NACIONAL: Zašto je važna knjiga „Poetika vizualnog kazališta“?

Nagrađena je knjiga kojoj sam autorica, a uz mene su nagrađeni urednica i autorica teksta pogovora Martina Petranović i grafički dizajner Mario Aničić. „Poetiku vizualnog kazališta“ posvetila sam fenomenologiji vizualnog kazališta kroz svoj teorijski i umjetnički diskurs. U 20. stoljeću dolazi do bitnog preokreta u poimanju kazališta, njegove estetike i autora predstave te razvoja novih oblika izvedbenih umjetnosti. Vizualno-estetska komponenta postaje sve naglašenija, a u ponekim vrstama i dominantna.

NACIONAL: Monografija je pregled vašeg rada na institucionalnoj, ali i nezavisnoj kazališnoj sceni te u reklamama i sličnim projektima. Ima li za vas razlike u stvaranju kad su u pitanju kazališni kostim i neki drugi rad koji uključuje kostim?

U doba mojeg studiranja u Hrvatskoj nije postojalo formalno obrazovanje za kostimografe i zato sam upisala studij modnog dizajna na Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu. Imala sam sreću da sam već tijekom studija počela djelovati kao samostalna kostimografkinja u profesionalnom kazalištu s doajenom hrvatskoga glumišta Vladimirom Dodom Gerićem.

Najavom otvaranja diplomskog studija kostimografije 2008. na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – dakle, skoro dvadeset godina nakon prve diplome i niza profesionalnih kostimografija – odlučila sam ostvariti svoj davni san i diplomom nadograditi dotadašnji umjetnički rad. Tako sam u sklopu svog cjeloživotnog obrazovanja, u skladu s bolonjskim sustavom studiranja, upisala razliku kolegija te potom i studij kostimografije.

Rezultati toga rada i usavršavanja doveli su me do ozbiljnog kreativnog promišljanja kostima i kostimografije koje je rezultiralo doktorskom disertacijom „Kazališni kostim između performansa, instalacije i objekta ‒ vizualno kazalište“, pod mentorstvom Zlatka Kauzlarića Atača i Martine Petranović. Pregled vizualnog kazališta nastao za potrebe disertacije osnova je prvog dijela ove knjige, poglavlja „Vizualno kazalište” u kojem nastojim prikazati povijest i osnovne postavke vizualnog kazališta i njegovih stvaratelja.

U drugom poglavlju knjige „Poetika vizualnog kazališta Ivane Bakal” predstavljam i kontekstualiziram svoja umjetnička istraživanja na različitim projektima, odnosno, vlastiti umjetnički put fotografkinje u području scenske umjetnosti, modne dizajnerice, kostimografkinje, a povremeno i scenografkinje u tradicionalnim kazališnim institucijama te kostimografkinje u službi opsežnih tematskih promotivnih događanja u sklopu suradnji s velikim agencijama za odnose s javnošću.

Treće poglavlje knjige „Ogledi o kostimografskoj poetici i praksi Ivane Bakal” čine tekstovi suradnika, teoretičara i kritičara o mojem dosadašnjem radu.

NACIONAL: Cijenjena ste kostimografkinja, što vama znači vizualno kazalište i što je najvažnije za publiku kad je u pitanju vizualno kazalište?

Za mene je vizualno kazalište input za moja samostalna umjetnička istraživanja kojim sam se odmakla od kostimografskih realizacija u tzv. kazalištu srednje struje.

NACIONAL: Što vam je uvijek najvažnije kad razmišljate o kostimu? Je li tekst vaše polazište ili likovi odnosno glumci koji će nositi taj kostim? Ili, pak, scena?

Vrlo je bitna dramaturgija kostima, dakle, karakter ili lik za koji je stvoren, ali i medij za koji je nastao. Drugačije se pristupa kostimu za kazalište koji je udaljen od publike i koji je osvijetljen posebnom rasvjetom od kostima koji se gleda iz blizine pa se vide i najsitniji detalji. Naravno, kostimograf je dio tima i mora biti usklađen s namjenom, željama redatelja, scenografijom… A kostim mora biti funkcionalan, što znači da izvođaču omogućuje kvalitetnu izvedbu uz estetsku komponentu. S druge strane, kostimi i figure nastali za moje projekte istraživanja vizualnog kazališta u kojima sam ja autor i za koje sama biram suradnike, imaju polazište u likovnom, a realiziraju se ili „oživljavaju“ izvedbom u ambijentu ili scenografiji koju sama osmišljavam. Moj rad, kao i ova knjiga, ne bi bio moguć bez brojnih suradnika i umjetničkih istomišljenika. Zahvaljujem stoga svim redateljima s kojima sam kreativno surađivala ili pak imala mogućnost izmjenjivati umjetnička iskustva, svojim kolegama kostimografima, scenografima i oblikovateljima rasvjete, među kojima su mi neki nesebično prenosili svoja znanja, kao i svim kazališnim majstorima s kojima sam realizirala svoje radove u kazalištu te imala prigode znatno obogatiti praktično znanje u izradi kostimografije, a potom i instalacija u sklopu istraživanja vizualnog kazališta.

NACIONAL: Predajete i na fakultetu, čemu učite studente, a što vi od njih učite?

Predajem Primijenjenu kostimografiju studentima druge godine diplomskog studija Kostimografija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Učim ih snalažljivosti i inovativnosti, a s obzirom na to da ih susrećem na zadnjoj godini njihova studija, želim ih što više pripremiti za različite medije kostimografije, pomicanjem granica kostimografije i što više ih osamostaliti. Od njih učim kako ostati mlad… Veliki poticaj mi daje ta njihova mladenačka strast za znanjem.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Pripremam dvije nove samostalne izložbe – jednu s kolegicom u TTF galeriji – te radim jednu kazališnu kostimografiju u izvaninstitucionalnom kazalištu i pripremam dva strukovna projekta.