Shakespeareova tragedija „Macbeth“ premijerno će biti izvedena 16. veljače u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, u režiji Eduarda Milera. Macbetha igra Ozren Grabarić, a Lady Macbeth je Olivera Baljak, nacionalna prvakinja Drame riječkog HNK-a.

Olivera Baljak rođena je 1956. godine u Rijeci, gdje je nakon osnovne i srednje škole apsolvirala studij prava, a na dislociranom studiju pohađala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu te dvije godine studirala solo pjevanje u Glazbenoj školi „Ino Mirković“. Glumom se počela baviti amaterski, a potom profesionalno te je od 1980. angažirana kao stalna članica Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. Dugi niz godina bila je prvakinja Drame te prvakinja Kazališta u Rijeci, a 2019. dobila je status nacionalne prvakinje. Do sada je odigrala više od 140 uloga. Igrala je u operama i mjuziklima, a nastupila je i na filmu i u televizijskim serijama.

NACIONAL: U predstavi „Macbeth“ igrate Lady Macbeth, kakva su vam iskustva s tim tekstom? Što vam je u fokusu u pripremi uloge, kakva će biti Lady Macbeth?

Lady Macbeth je jedan od najkompleksnijih ženskih likova u Shakespeareovim dramama. Ona je sublimacija ljudske gladi i beskrupulozne pohlepe za vlašću te ljudske slabosti gdje naša svijest ipak puca pod pritiskom savjesti ma koliko je potiskivali, što se na kraju dogodi svim tiranima i diktatorima jer okrutno, bahato, hladno ponašanje ubojica ipak nije naše normalno stanje, već znak bolesne psihe. Moja Lady Macbeth, u koncepciji redatelja predstave Eduarda Milera, personifikacija je zla koje se proteže kroz povijest sve do današnjega dana. Našu stvarnost čine strahote kojima je preplavljen svijet, genocidi kojima nemoćni svjedočimo. Lady Macbeth je ta koja manipulira Macbethom i navodi ga na zlo, a i njezine su ruke ogrezle u krvi.

NACIONAL: Je li vam teže igrati negativke unatoč privlačnosti takvih uloga?

Ni kao djevojčica nisam se igrala slatkih, ljepuškastih junakinja iz bajki. Obožavala sam zlu vješticu iz Disneyjeve „Trnoružice“. Igrati iste ili slične tipove ljudi bilo bi dosadno. U raznolikosti njihovih karaktera je čar igre. A što se negativaca tiče, ovisi o tome do koje mjere je lik negativan. Okrutno i brutalno ponašanje zahtijeva dublje poniranje u sebe, da se ne opirem već da proniknem u psihu tog lika, da mu povjerujem, da naprosto postanem netko nimalo nalik sebi. To transformiranje, ispitivanje vlastitih mogućnosti i granica ono je što me privlači kazalištu.

NACIONAL: Već ste dugi niz godina u ansamblu riječkog HNK-a, koliko je važan taj kontinuitet u istom ansamblu? Volite li igrati s istim suradnicima ili je dobro mijenjati ljude i ambijent?

Rekla bih da su se igrom slučaja, pa i mojih odluka, stvari naprosto tako posložile. Dvaput sam imala priliku otići u Zagreb, a iz privatnih razloga to ipak nisam učinila. Istina, dugo sam u ovome ansamblu, rekla bih predugo, promijenila sam mnogo kolega, od onih starijih kojih danas gotovo da i nema među živima pa do mlade generacije. Dakle, iako sam dugo u Zajcu, nije da uvijek igram s istim ljudima. Promjena partnera i scene, promjena kazališta, za glumce je jako važna, a nažalost, osuđeni smo uglavnom igrati u svojoj matičnoj kući jer sustav naprosto nije tako uređen da dopušta češće razmjene. To bi svakako bilo osvježenje i za nas glumce i za publiku. To mi govori moje iskustvo.

NACIONAL: Zašto volite Shakespearea, što možemo od njega naučiti?

Shakespeare je vrlo zahtjevan za igranje, treba ga naprosto znati igrati, imati neko iskustvo, jer poznato je da je pisao u stihu, a publika ne smije čuti stih, već misao koja se u njemu krije. Jako je važno kakav je prijevod. Između ostalog, Shakespeareove rečenice, odnosno misli, često su vrlo složene i dubokoumne pa im je potrebno dati neko vrijeme i prostor da dopru do publike.

Čitajući Shakespearea, često sam se pitala kako je moguće da je bio toliko mudar i da je tako dobro poznavao ljudsku psihu. Stoga, ako ga pažljivo čitamo, možemo puno naučiti o sebi i općenito o ljudskome rodu.

NACIONAL: Učite li vi iz svake nove uloge? Što ste naučili iz ovog procesa?

Ne mogu reći da iz svake uloge nešto naučim. Ovisi o redatelju, o koncepciji, o metodi rada i koječemu drugome, mada pouzdano tvrdim da cijeloga života učimo pa i kad mislimo da sve znamo, naletimo na nerješiv problem koji se moramo dobro potruditi savladati. Iskustvo nam u tom pogledu puno pomaže, ali ga ne smijemo ukalupiti već treba uvijek biti otvoren za nove savjete i spoznaje. Proces rada na ovoj predstavi samo mi je potvrdio koliko moramo biti otvoreni, osluškivati partnere, spremni iznenaditi sami sebe, savladavati otpore, biti uvijek novi, koliko je to moguće.

NACIONAL: Puno je velikih uloga iza vas, nacionalna ste prvakinja Drame, riječka publika vas obožava. Ali imate li osjećaj da ste ipak, unatoč vrhunskoj kvaliteti izvedbe i godinama na sceni, kroz karijeru bili nekako na margini? Je li to prokletstvo svih kazališta koja nisu u Zagrebu?

Ne mogu reći da sam bila na margini mada je bilo prilika i uloga koje sam mogla i željela igrati, ali se te želje nisu ostvarile ili bi, pak, neka druga kolegica dobila onu ulogu koju bih sama silno željela. To je naprosto tako. To se svima nama događa, u tome nisam usamljena. Svatko mora dobiti svoju priliku. S druge strane, istina je da kad si bliže stolu, dobiješ veći komad kolača. Zagreb ipak pruža puno više mogućnosti, kako za igranja u nezavisnim scenama tako i za razna snimanja, od radiodrama, sinkronizacija, TV serija, filmova, kao da su se svi redatelji tamo naselili. A nije da se baš šetaju po kazalištima diljem Hrvatske i gledaju naše predstave.

NACIONAL: Od 1980. bili ste članica ansambla Drame HNK-a Zajc, a sad ste nekoliko godina u mirovini, no i dalje igrate. Kakav je osjećaj biti u mirovini, jeste li to prihvatili kao normalni tijek života ili vam je trebalo neko vrijeme da to prihvatite?

Još uvijek ne znam što znači biti u mirovini s obzirom na to da i dalje radim, i dalje sam aktivna. Ne osjećam nikakvu promjenu. Kad prestanem raditi, onda ću valjda spoznati što znači biti u mirovini, hoće li me to veseliti.

U mjuziklu ‘Sunset Boulevard’ Olivera Baljak, uz Leonoru Surian Popov u alternaciji, glavna je uloga. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

NACIONAL: U gotovo 45 godina rada, čega se najradije sjetite? Koje su vam predstave ostale u sjećanju, koji ljudi, kako vam je bilo odrastati na riječkoj sceni?

U prvome redu najradije se sjetim uspješnih predstava, lijepog ozračja u ansamblu prilikom procesa rada, što mi je osobito važno i danas. Sjetim se dobrih i kvalitetnih ljudi, gostovanja, opuštenih druženja i, naravno, aplauza oduševljene publike. Sve to čini naš glumački svijet bogatim i kvalitetnim. Ne mogu reći da nije bilo i teških pa i ružnih situacija kao i napornih ljudi koji su mi ovako ili onako zagorčavali život, što se ne zaboravlja, ali se radije pamti sve one lijepe doživljaje. A što se tiče predstava, mogla bih izdvojiti puno njih, ali bih morala dugo nabrajati pa ću ih navesti samo nekoliko koje mi onako iz prve dolaze do svijesti. Primjerice, „Sluškinje“ J. Geneta, Gogoljev „Revizor“, Čehovljev „Galeb“, „Iza zatvorenih vrata“ J.P. Sartrea, „Mirisi, zlato i tamjan“ S. Novaka, mjuzikl „Nonsense“, „Kurva“ V. Rudan, „Ministarka“ B. Nušića…

NACIONAL: A zašto volite svoju rodnu Rijeku?

Rijeka je grad u kojem sam rođena, u kojem sam odrasla… Volim reći da sam dijete Starog grada, odrasla na njegovim pjacetama s puno djece, puno igara, to je grad za koji me vežu brojne uspomene, prva zaljubljivanja, moja škola Nikole Tesle koju sam doista jako voljela… Tu sam studirala, zaposlila se, izgradila dom, obitelj i naprosto pustila korijenje. Jako me, međutim, rastužuju nečistoća gradskih ulica i nemar odgovornih da nam grad izgleda ljepše i ugodnije za život. Znam da je to odgovornost svih građana, da ne bacamo papire, opuške, žvake, masne papire od bureka, čepove pivskih boca, plastične čaše i tako redom, što bi se moralo početi učiti već od vrtića. Dakle, uglavnom se pješice krećem centrom i ne govorim uopće o periferiji kojom rijetko prođem, a i kad prođem, onda je to u vožnji, već o strogom centru, pa ostanem zaprepaštena ljudskim nemarom.

NACIONAL: Iza vas je bezbroj uloga, gotovo 150, možete li reći osjećate li kakve promjene s obzirom na te uloge? Koliko su se ženske uloge i njihovo shvaćanje promijenili otkad ste počeli glumiti? Jesu li danas brojnije, snažnije? Jer puno mi glumica kaže da posljednjih godina napokon igraju snažne ženske likove, imate li i vi takav osjećaj?

Apsolutno, da, i ja to tako doživljavam. Sjećam se jedne svoje rečenice kad sam bila mlada glumica, da mi je dosta šetati se muškim životima na sceni. Nekako su sve glavne role u to vrijeme igrali muškarci, no sada ipak ima i više ženskih autora pa tako i ženskih rola koje su psihološki i dramaturški kompleksnije i dublje obrađene, što i kazalištu daje dodatnu vrijednost. Tim više što ima jako puno glumica. Žene su snažne, hrabre, odvažne… Žene su oduvijek imale i imaju bitnu funkciju u društvu. Puno puta odlučnije su od muškaraca i čemu ih stavljati u drugi plan? Mislim da je to vrijeme odavno prošlo.

NACIONAL: Zašto volite kazalište, zašto volite glumu? Zašto ste se odlučili baviti glumom?

Mislim da je svatko za nešto talentiran, rodimo se s nekim predispozicijama, a ja za sebe mogu reći da nisam slučajno zalutala u taj poziv jer sam još kao djevojčica svima, doista svima, govorila da ću biti glumica, počevši od pjacete kada sam sam se bavila autorskim radom. Naime, svojim sam prijateljima zadavala zadatke, dijelila uloge i režirala. Naravno da sam uvijek imala glavnu ulogu! Gluma je moja ljubav i poziv što dokazuje činjenica da još uvijek radim.

NACIONAL: Ali nesuđena ste pravnica, to je potpuno drugo područje interesa.

A da, moja mama ne voli kad to kažem, ali zapravo je istina da me moji nisu pustili na Akademiju dramske umjetnosti pa sam iz očaja upisala pravo iako sam uvijek govorila da ću kad-tad stati na daske Zajca, što se i ostvarilo na četvrtoj godini fakulteta, kad sam imala još samo tri ispita do kraja studija, koji sam nakon jednog telefonskog poziva iz kazališta napustila dobivši malu ulogu u predstavi „Paskvelija“ Živka Činga, u režiji Ljubiše Georgijevskog. Sve ostalo je povijest…

NACIONAL: Kakvi su vam planovi? Još se niste umorili od kazališta i scene?

Očito nisam. Iako sam često bila u dilemi sama sa sobom kad bi postajalo teško, pa sam si postavljala pitanja: što to meni u životu još treba? Ali onda dođe premijera, zaborave se svi problemi i opet se sve vrti u istome krugu.