Nacional donosi ulomak o zadnjim danima sovjetskog diktatora, odgovornog za smrt desetaka milijuna ljudi, iz knjige ‘Staljinova kći’ o Svetlani Alilujevoj, jedinoj Staljinovoj kćeri, a autorica Rosemary Sullivan opisuje njezin život obilježen stigmom oca monstruma
Drugog ožujka, Svetlana je morala napustiti predavanje iz francuskog jezika na Akademiji društvenih nauka, obaviještena da je čeka automobil koji će je odvesti u Kuncevo. Iznenada ju je obuzela vrtoglavica. Nitko je nikad nije zvao iz Kunceva osim oca. Nešto nije bilo u redu – danima ga nije mogla dobiti na telefon. Kad bi nazvala, čuvari bi joj rekli da ne dolazi jer nije povoljan trenutak i da prestane zvati.
VEČER PRIJE OSJEĆALA SE TAKO TJESKOBNO te je automobilom otišla u daču svoje prijateljice Lucije Švernik. Pogledale su nijemi film Šef kolodvora, temeljen na Puškinovoj priči u kojoj starac umire kraj ceste tražeći svoju kćer koju je odavno izgubio iz vida. Kad se napokon vratila u svoje selo, kći nalazi samo očev grob. “Plakala sam gledajući taj film”, prisjetila se Svetlana. “Potpuno me uzdrmao. Zvao me je [otac]. To je bio nijemi poziv. Ja sam bila vjerojatno jedina osoba na svijetu koju bi zvao u pomoć. “Premda dirljiva, ta primjedba vjerojatno nije bila istinita. Nije za pretpostaviti da je, dok je ležao na samrti te večeri 1. ožujka, Staljin slao Svetlani nijemi poziv u pomoć, koliko god to priželjkivala. Činjenica da je ona to uobražavala duboko je potresna…
Komentari