Na dan kad je izišao posljednji broj tjednika Nacional, 6. veljače, u Kaptol Boutique Cinema premijerno je prikazan film „Slatka Simona“ redatelja i scenarista Igora Mirkovića, koji je 8. veljače krenuo u distribuciju po cijeloj zemlji u kinima Cinestara. Film je nastao u produkciji Ivana Maloče, odnosno Interfilma, a smješten je, kako kaže najava „ u zavaravajući svijet cybersexa“. Glavne uloge igraju Maja Jurić, Tina Keserović, Toma Medvešek i Jerko Marčić. Film govori o ljudima koji se zaljubljuju tipkajući i vole se u virtualnom svemiru, a da se nikada nisu vidjeli.

Više o filmu tjednik Nacional razgovarao je s redateljem i scenaristom Igorom Mirkovićem, dugogodišnjim direktorom Motovun film festivala.

NACIONAL: Kako je nastao scenarij, rekli ste da ljudi nisu nikada vidjeli sličan film na našem jeziku, a da oni koji znaju što ste do sada radili nikada ne bi očekivali takav film?

Malo je smjelo i smiono kad ja to kažem, ali doista je tako, ovaj film se jako razlikuje od svega što sam dosad radio. Zajednički komentar ljudi koji su do sada vidjeli film jest da se dosta razlikuje i od ostalih hrvatskih filmova koje su mogli vidjeti prošle godine i to upravo izborom teme. Jer je to film o nekoliko ljudi koji se međusobno dopisuju danima i noćima, razmjenjuju najintimnije tajne kojem nikome nikada uživo ne bi izgovorili, osobito ne svojim prijateljima i znancima, a da se nikada nisu vidjeli. I da ne znaju tko je s druge strane.

NACIONAL: Radi se o seks-chatovima, temi koja ocrtava doba u kojem živimo, osamljeno i obilježeno tehnologijom. Otkuda inspiracija za takvu priču, jeste li upoznali ljude koji rade takve poslove ili one kojima se dogodilo da se zaljube u nepostojeću osobu?

Ja sam prije dosta godina naletio na čovjeka koji je radio taj posao. On je honorarno radio u jednoj takvoj seks-chat tvrtki. Bio je nastavnik njemačkog jezika u jednom malom gradu i pisao je poruke za njemačko tržište jer je bio izvorni govornik. On je sjedio u Hrvatskoj i pisao poruke, pretpostavljam muškarcima u Austriji i Njemačkoj. Kažem da pretpostavljam jer je to komunikacija u kojoj nitko ne može biti siguran tko je s druge strane. Rekao mi je da se nerijetko događa da se određeni postotak njegovih klijenata zaljubi u nepostojeću osobu. Misleći da je on, na primjer, Barbie Bizzar ili Slatka Simona.

‘Muškarci se valjda osjećaju manje nelagodno u svijetu pornografije. Zato se često događa da u ime zavodljivih virtualnih ljepotica zapravo pišu muškarci pa se mnogi zaljube u nepostojeću osobu’

NACIONAL: Koliko se u filmu govori njemačkim jezikom i na kojim lokacijama je sniman?

Trećina filma je na njemačkom jeziku i dobar dio radnje se događa u Austriji. Ljubav ide preko granice. Snimali smo na više lokacija, u Grazu, gradiću nedaleko Graza koji se zove Wolfsberg, Samoboru, Gorskom kotaru i Zagrebu. Rijetko će publika prepoznati lokacije, osim Zagreba koji je prilično očit. Poanta te priče i jest u tome da Austrijanac, na primjer, misli da se dopisuje s curom iz susjedstva, a zapravo se dopisuje s muškarcem iz Zagreba. Rekao bih da je to novodobna inačica onoga što se prije zvalo „sexyphone“. Kada su žene plele vestice ili peglale i onda uzdisale na slušalice. Ovo je ista stvar, jedino što, prema mojim istraživanjima koje sam proveo kako bih sakupio materijal za scenarij, to sada često, ako ne i puno češće rade muškarci. Oni se valjda osjećaju manje nelagodno u svijetu pornografije. I zato se često događa da u ime tih zavodljivih, virtualnih ljepotica, zapravo pišu muškarci

NACIONAL: Kakav psihološki profil imaju osobe koje tako traže partnere u virtualnom svijetu za virtualni seks?

Rekao bih da je, s obzirom na sve moguće tindere koji su međuvremenu zavladali internetom, ta grupa na seks-chatu ostala na margini. Većina ipak želi uspostaviti kontakt sa stvarnom osobom koju može i vidjeti. Ovo je ostalo za jednu vrstu ljudi koje uzbuđuje to što dobivaju poruke koje su platili. Njihova zamišljena ljubavnica radi sve što oni hoće. Piše im emotivne ili dominantne poruke, kako oni preferiraju. To je igra na koju obje strane svjesno pristaju. Uvjeren sam da u 90% slučajeva ljudi imaju svijest o tome da je u pitanju igra, a ne stvarni odnos. S druge strane, kada su u pitanju oni koji to rade, moram reći da sam bez prevelikog truda, u kratko vrijeme uspio pronaći čak četiri osobe koje su u različita vremena na različitim mjestima radili taj posao. To nije bio tako veliki izuzetak, nisam se morao pretrgnuti tražeći.

NACIONAL: Kako ste došli do naslova „Slatka Simona“?

U prvoj verziji film se zvao „Bischofshofen’’ jer je to bio grad u kojem je živio glavni lik. Ubrzo sam ustanovio da pripadnici generacije koji manje gledaju skijaška natjecanja i Četiri skakaonice ne znaju izgovoriti ime mog filma. Onda sam zaključio da je nužno mijenjati naslov. Tako smo došli do „Slatke Simone“, jedne od imaginarnih djevojaka koje se pojavljuju u seks-chatu. Poslije sam shvatio da moj uzor i heroj hollywoodskog filma Billy Wilder ima „Slatku Irmu“, a Psihomodo pop „Slatku Ramonu“. To je sve u nekim zakutcima mozga vjerojatno utjecalo na mene, ali nije paralela koju sam namjerno vukao.

‘Moj cilj bio je da svi likovi u filmu nose tajnu, a to je lakše postići s licima koja nisu još tako poznata. Upravo je poznavanje njemačkog jezika bilo bitan kriterij pa dvije glavne glumice tečno govore njemački’

NACIONAL: Film je nastao u produkciji Interfilma. Imate li koproducente iz Austrije?

Nemamo. Interfilm je jedini producent, uz podršku HAVC-a, Medie i HRT-a. Ivan Maloča je vjerojatno ključna osoba da se taj film dogodio, zato što mi je dao par dragocjenih savjeta na koji način mogu promijeniti scenarij kako bih učinio film izvedivijim. U jednom trenutku bili smo zapeli i nikako nismo mogli zatvoriti financijsku konstrukciju. Ja sam onda potpuno ispretumbao scenarij i tako smo na kraju došli do verzije koja se dala snimiti s budžetom koji smo imali. Tako da svaki put kada vidim „Slatku Simonu“ na plakatu, moram imati na umu da nisam poslušao njegove savjete, vjerojatno plakata ne bi bilo.

NACIONAL: Koliko dugo je sve trajalo, od početka pisanja scenarija do završetka filma?

Užasno dugo. Mislim da sam prvi draft scenarija napisao još 2016. Pandemija koronavirusa i cijeli cirkus oko nje nije pomogao. Dapače odmogao je jer smo izgubili austrijskog koproducenta. Imali smo vrlo izglednu koprodukciju s Austrijancima koja se u pandemiji raspala. Na kraju smo počeli snimati početkom 2022. U ovim našim zemljicama u kojima su filmski budžeti takvi da je izvjesno kako ne mogu biti profitabilni, te stvari traju.

NACIONAL: Glavne uloge igraju mladi glumci Tina Keserović, Maja Jurić i Toma Medvešek. Koga igraju i kako je bilo raditi s njima?

Dragocjeno iskustvo za izbor mladih glumaca bio je „Crno bijeli svijet“ koji sam radio kao koautor s Goranom Kulenovićem. I to zato što smo održali brojne audicije na koje su došli valjda svi glumci koji su ikada nogom kročili na Akademiju. Veliki broj njih sam upoznao pripremajući „Crno bijeli svijet“, čak i kada nisu dobili uloge. One koji su bili dobri sam zapamtio i zato imamo otprilike petero mladih glumica i glumaca u filmu, u većim ili manjim ulogama, koji sada izlaze s Akademije. To je fantastična generacija i sretan sam i ponosan sam što su u „Slatkoj Simoni“ napravili svoje najveće uloge do sada, čak i kada su vrlo male. U podjeli tako imamo svježu krv, što mi je jako drago jer ako je suditi po većini hrvatskih filmova, stječe se dojam da u Hrvatskoj postoji deset glumaca. A ja znam da ih postoji barem tristo. Pokušao sam da se u podjeli „Slatke Simone“ to i vidi. Moj je cilj bio da svi ti likovi u filmu nose tajnu, a to je lakše postići s licima koja nisu još tako poznata. Inače, upravo poznavanje njemačkog jezika je bio bitan kriterij za odabir glumaca, pa dvije glavne glumice tečno govore njemački. Tina Keserović je austrijska državljanka kojoj je njemački materinji, pa je ona morala učiti bosanski, a Maja Jurić, koja živi u Francuskoj, rođena je u Njemačkoj.

NACIONAL: A Jerko Marčić?

I on igra čovjeka koji također mora znati njemački jezik, a kod njega je zanimljivo to da on fantastično izgovara rečenice na njemačkom jeziku koji ne govori. On zapravo ne razumije što govori, ali govori odlično. Naši konzultanti za njemački jezik nisu mogli vjerovati s kojom lakoćom on hvata taj jezik. Prirodni talent!

NACIONAL: U najavi se kaže da se radi o trileru. Je li jako ozbiljan, ima li crnog humora?

Naravno da ima crnog humora. Nekom će biti više ili manje smiješno, ali to nije komedija. Premda se iz te situacije vrlo lako mogla napraviti komedija. Jer naravno da ti ljudi koji tipkaju u tom uredu imaju obijesne komentare o svojim klijentima. To je autentična situacija koju sam pokušao zadržati upravo zbog toga. Ali to je istovremeno i sjetno jer je to ipak priča o usamljenosti. Film ima elemente trilera. Naime, kad se ljudi tako dopisuju, a ne znaju tko je s druge strane, svašta iz toga može proizaći.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakva je budućnost filma, ide li na festivale?

Zapravo ne znam. Idemo na Pulu ovo ljeto, to je izvjesno jer to je festival hrvatske godišnje produkcije u koju mi spadamo. Ali što se tiče ambicija izvan Hrvatske, nisam o tome još razmišljao. Meni je prije svega stalo da film dopre do publike, što god ona mislila o njemu. Doista nisam hermetični art autor, radim filmove za ljude u kinima. Želio bih da ga ljudi gledaju i onda imaju neko mišljenje o filmu. Pozitivno ili negativno. Više mi je stalo da se dokažem publici, a festivali ako se dogode, dogode. U ovom trenutku nemam predodžbu o mogućim dometima.

NACIONAL: Kako je prošao festival Cinehill na novoj lokaciji u Gorskom kotaru?

Mi smo rekli da nam je to bila neka vrsta pokazne vježbe. Htjeli smo pokazati kakav se festival može napraviti, dajući na znanje da to nije njegov konačan oblik. Otišli smo na izletište koje se zove Petehovac i tamo smo izgradili veliko kino na otvorenom i jedno zatvoreno pod šatorom. Radili smo u dva kina i nadam se da ćemo ove godine napraviti više. Smisao je bio da napravimo neku kombinaciju planinarskog izleta i filmskog festivala. Činilo nam se da naš koncept treba osvježenje. Naše programsko usmjerenje je i dalje isto, težimo promoviranju europskih i međunarodnih filmova iza kojih ne stoji propagandna mašinerija, onih koji nisu hollywoodski. No iako je programska misija ostala ista, željeli smo da pakiranje u kojem prezentiramo festival bude drugačije. Zato smo pozvali ljude u prirodu i napravili festival koji će u punom smislu biti zelen i slati poruke održivog razvoja i odgovornog odnosa prema okolišu. I koji će nas odmaknuti od masovnog turizma, odnosno iz turističkih zona u kojima je teško raditi festival.

NACIONAL: Jesu li u Gorskom kotaru zainteresirani za nastavak suradnje, kako stoje sa smještajnim kapacitetima, dvoranama?

Tamo su reakcije vrlo pozitivne. Njima se to sve svidjelo, ali trebat će nam 2-3 godine da pronađemo konačnu formu. Gorski kotar je područje koje pruža puno mogućnosti i za razliku od Motovuna gdje je sve bilo koncentrirano na jednom mjestu, tamo možemo napraviti festival koji je malo „ razbacaniji“. Ove godine planiramo verziju festivala koja će biti ista kao prošle godine i onda ćemo vidjeti vodi li nas to u dobrom smjeru. Ovogodišnji festival Cinehill održat će se od 24. do 28. srpnja. Svi koje put nanese u Gorski kotar i imaju dobre gojzerice, dobit će i filmski festival.