Veseljko Barešić, dirigent koji je obilježio 40 godina rada prvi put priča o problemima tijekom rada na mjuziklu ‘Alphonsine’, kad je četiri tjedna prije premijere glavna glumica napustila ekipu, te o ljubomori ansambla zbog dovođenja vanjskih glumica. Osvrnuo se i na politiku u teatru zbog koje se maknuo u osamu

Veseljko Barešić jedan je od najcjenjenijih hrvatskih dirigenata i autor nekoliko hrvatskih glazbeno-scenskih djela. Upravo je mjuziklom “Alphonsine” obilježio četiri desetljeća umjetničkog rada, a osim što je autor libreta, za taj mjuzikl Barešić je napravio i scenografiju, režirao ga i dirigira orkestrom. Ovaj 64-godišnji umjetnik rodom iz Rijeke koji je u Komediji od 1978., otkriva da su brojni problemi tijekom rada na “Alphonsine” doveli do toga da danas, umjesto sreće i ponosa, osjeća tugu i razočaranje. Prvi put govori o razlozima odlaska glavne glumice Vande Winter četiri tjedna prije premijere “Alphonsine” i otporu ansambla da se predstava dovede do kraja.

Prisjetio se i početaka rada u Komediji, kad je glazbeni teatar bio moćan i plodan i radilo se profesionalnije. Prisjetio se Barešić i svoje kandidature za intendanta HNK u Zagrebu prije četiri godine i priznao da je tada predložio svoj program, unatoč tome što je znao da je Dubravka Vrgoč favorit tadašnje ministrice kulture Andree Zlatar Violić.

NACIONAL: Zašto ste napisali mjuzikl “Alphonsine”, inspiriran romanom “Dama s kamelijama” Alexandrea Dumasa Sina?

Na tom mjuziklu radio sam nekoliko godina s prekidima jer u kazalištu nikad ne znaš hoćeš li postaviti neki komad. Suvremeni eskort činio mi se zanimljiva priča koja se nije obrađivala pa sam to htio povezati s “Damom s kamelijama”, točnije uz Alphonsine Plessis koja je bila stvarna osoba, najpoznatija kurtizana u povijesti. Živjela je u Parizu u prvoj polovici 19. stoljeća, a umrla od tuberkuloze s 23 godine. Da ona nije živjela, ne bismo imali “Damu s kamelijama”, “Traviatu” i “Moulin Rouge”. Ona je bila Dumasova ljubavnica, a on je nekoliko mjeseci nakon njezine smrti objavio taj roman. Alphonsine je bila ljubavnica i Franza Liszta koji je govorio da je ona jedna od najdražesnijih stvorenja koja je ikad sreo. Stoga je ta Alphonsine Plessis vrlo inspirativna djevojka i uveo sam j kao lik u svoj mjuzikl. Želio sam sve napraviti kao romantičnu priču jer danas govoriti o eskortu na prljav način nije mi imalo smisla. Zanimljivo je da ju Dumas zove ‘’dama’’, ona je bila čedno stvorenje, ali danas je to teško shvatljivo. To su bila neka druga vremena i pisci koji su onda pisali imali su empatiju prema tim ženama; sjetimo se Balzaca sa “Sjajem i bijedom kurtizana”, Zole s “Nanom” ili Prévostove “Manon Lescaut”. To je, inače, bila Alphonsineina najdraža knjiga, darovao joj ju je Dumas, pa se ja igram tim jer se moja junakinja zove Manon, a Alphonsine joj je alter ego…