Prema saznanjima Nacionala, koja su potvrđena iz nekoliko međusobno neovisnih izvora, postoji osnovana sumnja da bi se državni tajnik u Ministarstvu graditeljstva i prostornog planiranja Željko Uhlir mogao naći u sukobu interesa zbog svoje aktivne uključenosti u izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova, koji je Vlada na sjednici održanoj 8. veljače prihvatila i uputila u saborsku proceduru, jer je i sam vlasnik triju stanova u Zagrebu u kojima je sve donedavno imao zaštićene stanare. Uz to, sporan je i način na koji se državni tajnik Uhlir domogao najmanje jednog od triju spomenutih stanova, jer je stanar nasilno izbačen iz nekretnine bez ikakve mogućnosti da stan otkupi te bi se sumnji u sukob interesa mogla dodati i sumnja u zlouporabu položaja i ovlasti. Zbog tih činjenica neslužbeni izvori s kojima je Nacional razgovarao smatraju da je državni tajnik Uhlir sklon jednoj od strana u postupku rješavanja problema vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni stanari te da kao jedan od autora spomenutih izmjena Zakona, u postupku njihove izrade nije mogao biti posve neutralan.

U zemljišnim knjigama koje je dobio Nacional, navodi se da je kao stanar u jednom od triju stanova u Kačićevoj ulici br. 6 u Zagrebu, u vlasništvu državnog tajnika Željka Uhlira, živio hrvatski branitelj Damir Martinko. On nam je potvrdio da je u stanu površine 26 četvornih metara kao nositelj stanarskog prava živio od 1957. godine pa sve do 1993. godine, kada ga je vlasnik Željko Uhlir na silu izbacio iz stana provalivši u njega dok je Martinko bio na ratištu. “Uhlir je, iskoristivši moju odsutnost, provalio u stan, zamijenio brave i onemogućio mi ulaz u garsonijeru. Unutra je ostala sva moja imovina jer mi Uhlir nije dozvolio ni da pokupim svoje stvari i iznesem namještaj. Podnio sam zahtjev za otkupom stana u zakonskom roku, kada su svi podnosili te zahtjeve, no nisam ga uspio otkupiti. Zato sam pokrenuo i sudsku parnicu koja je trajala više od 10 godina i okončana je tek 2005. godine. Taj spor sam izgubio jer je Uhlirov odvjetnik kao argument iskoristio činjenicu da sam u to vrijeme kupio kuću u Sisku pa mi je vlasnik stana odbio zahtjev za otkupom”, objasnio je Martinko i upozorio na to da je na silu izbačen iz stana u trenutku kada sudska presuda nije bila pravomoćna.

Dodao je da u zgradi u Kačićevoj 6, koja je 1945. godine nacionalizirana, a do tada je bila u vlasništvu Uhlirova djeda Krste Uhlira, postoji ukupno 12 stanova, od čega su tri izuzeta od nacionalizacije, što je potvrđeno i navodom u zemljišnim knjigama. Preostalih devet nacionaliziranih stanova uredno su otkupili stanari koji su imali stanarsko pravo, na temelju zakona iz 1992. godine, a tri stana izuzeta iz nacionalizacije naslijedio je Željko Uhlir koji je osim Martinkova stana, na sličan način uspio dobiti i preostala dva stana – jedan je preuzeo nakon smrti stanarke sa stanarskim pravom, dok o sudbini stanara u trećem stanu nismo uspjeli dobiti informaciju. Martinko je također iznio zanimljivu konstataciju da ga je Uhlir “uspio izbaciti iz stana u kojem je do tada živio zahvaljujući tome što je u to vrijeme bio zaposlen na visokoj funkciji u Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba”. Životopis državnog tajnika Uhlira, pak, potvrđuje da je on od 2001. do 2005. godine bio pročelnik Ureda za upravljanje imovinom Grada Zagreba, odnosno točno u vrijeme kada je okončan sudski spor koji je Martinko pokrenuo protiv Uhlira zbog nasilnog izbacivanja i onemogućavanja otkupa stana, a koji je presuđen u Uhlirovu korist.

U Ministarstvu graditeljstva, pak, ne vide ništa sporno i na pitanje o Uhlirovu potencijalnom sukobu interesa odgovorili su da je “državni tajnik Željko Uhlir vlasnik nekoliko stanova i ni u jednom od njih ne žive zaštićeni najmoprimci, ili preciznije, osim u stanu u kojem živi, drugi njegovi stanovi su prazni”. No na pitanje kada su stanovi ispražnjeni i kako, iz Službe za odnose s javnošću Ministarstva graditeljstva stigao je odgovor da je “navedeni stan bio predmetom povrata imovine te je pravomoćnim rješenjem vraćen ranijim vlasnicima. Obveznik povrata stana bio je Grad Zagreb, a za Damira Martinka je utvrđeno da od 1985. godine ne živi u tom stanu, već u obiteljskoj kući u Sisku. Grad Zagreb je 2005. godine izvršio primopredaju predmetnog stana prema Rješenju o povratu imovine i predao ga pravnom zastupniku obitelji Uhlir”. Stan je, dakle, Grad Zagreb vratio državnom tajniku Uhliru upravo u vrijeme kad je ovaj obnašao dužnost pročelnika gradskog ureda za upravljanje imovinom, što potvrđuje osnovanost sumnje ne samo u Uhlirov sukob interesa, već i zlouporabu položaja i ovlasti.

Uhlir je prije sadašnje funkcije državnog tajnika u vladi premijera Andreja Plenkovića, kao član HNS-a obnašao i dužnost zamjenika bivše ministrice graditeljstva Anke Mrak Taritaš i već je tada bio aktivno uključen u izradu Nacrta izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova, zbog čega ga mnogi Nacionalovi sugovornici prozivaju za potencijalni sukob interesa, no još je zanimljivija činjenica da nekoliko članova HNS-a ili osoba s njima blisko povezanih također posjeduju stanove u kojima žive zaštićeni najmoprimci i direktno su zainteresirani za rješavanje tog pitanja. Između ostalih, stanove u kojima žive zaštićeni stanari posjeduju i glavni tajnik HNS-a Srećko Ferenčak, Zoran Pusić, brat bivše predsjednice HNS-a Vesne Pusić, te Marija Čačić, supruga nekadašnjeg HNS-ovca, a danas predsjednika Narodne stranke – Reformista Radimira Čačića. No još je zanimljiviji podatak da su u mešetarenje stanovima u kojima žive zaštićeni stanari, pa i čitavim zgradama s takvim stanovima, uključeni bili i neki pripadnici zagrebačkog podzemlja, što potkrepljuje i činjenica da je kontroverzni austrijski poduzetnik hrvatskih korijena Matija Rod prije 10-ak godina kupio zgradu s nekoliko stanova, na Rokovu perivoju u elitnom dijelu Zagreba, u kojima su živjeli zaštićeni stanari. U jednom od tih stanova kao stanar je živio i brat uglednog hrvatskog akademika Ivana Supeka, Rudi Supek sa suprugom. U vrijeme kada je Rod kupio zgradu u tom je stanu živjela Supekova udovica, a naši izvori navode da su svi stanari te zgrade mjesecima bili izloženi strahovitom maltretiranju i prijetnjama novog vlasnika. Rod je Supekov stan kratko nakon toga prodao pripadniku zagrebačkog podzemlja Milanu Jakovljeviću, o kojem je još 2003. godine pisala Nacionalova novinarka Jasna Babić. Prema neslužbenom izvoru, Jakovljević je u razgledavanje stana prilično bahato dolazio u nekoliko navrata, dok je stanarka još boravila u njemu, a kratko nakon toga udovica Rudija Supeka je, nakon što je mjesecima bila izložena psihičkim pritiscima, prijetnjama, svakodnevnim maltretiranjima i ucjenama, doživjela moždani udar i umrla. Tako je Jakovljević stupio u posjed stana. Isti izvor tvrdi da je drugi stan u istoj zgradi, u kojem i danas živi zaštićeni najmoprimac, od Matije Roda otkupio ovlašteni sudski vještak za nekretnine Nikola Anić, o čemu postoji i zapis u zemljišnim knjigama. Također je isti izvor naveo podatak da je drugi kontroverzni poduzetnik Blaž Petrović, kojega se proteklih godina u medijima često dovodilo u vezu sa zagrebačkim podzemljem, na sličan način stekao zgradu s neuseljivim stanovima u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, i to, kako tvrde isti izvori, u prilično spornim kombinacijama s Gradom Zagrebom. No Nacional te navode nije uspio pobliže istražiti.

Ministar graditeljstva Predrag Štromar je, predstavljajući Nacrt izmjena i dopuna Zakona, kazao da se tim zakonskim prijedlogom “popunjava rupa koja je nastala nakon ustavne presude iz 1998. godine koja se odnosila na otkaz ugovora o najmu stana i osiguranje najmoprimcu drugog odgovarajućeg stana” te je konstatirao da će se time “otkloniti rizici Hrvatske zbog neprovođenja odluke Europskog suda za ljudska prava” te se, kako je konstatirao ministar, određuje otkaz prava na zaštićenu najamninu i uređuje zaštita najmoprimca u slučaju otkaza ugovora o najmu stana. Simptomatična je pritom i reakcija premijera Plenkovića, koji se na spomenutoj sjednici Vlade nakon izlaganja ministra Štromara i njegova kratkog predstavljanja prijedloga zakonskih izmjena, okrenuo prema bivšem ministru graditeljstva Lovri Kuščeviću i uz smiješak ga upitao: “Bivši ministre, jeste li zadovoljni?” na što je ovaj odgovorio potvrdno. Naime, Kuščević je, u vrijeme dok je 2016. godine obnašao dužnost ministra graditeljstva, vrlo kratko nakon imenovanja na tu funkciju na razgovor primio Ivana Matetića, predsjednika Udruge Proljeće koja štiti prava vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni stanari. Sam Matetić je nasljednik prekupca koji je šezdesetih godina kupio stan s dvjema bolesnim stanarkama koje su ga višekratno optuživale za sustavno maltretiranje i zastrašivanje te nasilni ulazak u stan. U Ministarstvu su Nacionalu potvrdili da je “Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja obavilo sastanke sa svim zainteresiranim stranama u ovom predmetu, uključujući i zaštićene najmoprimce”.

No predsjednica Hrvatskog saveza udruga stanara Iva Tukić tvrdi da je svaki pokušaj predstavnika Hrvatskog saveza udruge stanara da se sastanu s Kuščevićem kako bi mu iznijeli svoje prijedloge za rješenje pitanja zaštićenih stanara, u startu bio odbijen, a Kuščević ih je javno pred kamerama nazivao “komunističkim podobnicima i uzurpatorima privatne imovine”.

Jednom riječju, izmjene i dopune Zakona o najmu stanova predviđaju da se u razdoblju od pet godina, a počevši od 1. srpnja 2018. godine, sadašnjim zaštićenim najmoprimcima postupno povećava iznos sadašnje najamnine (po stopi od 20 posto na godinu), a potom će nakon isteka tog roka, odnosno od 30. lipnja 2023. nadalje, biti prisiljeni plaćati tržišni iznos najamnine koji im odredi vlasnik stana. Novi zakonski prijedlog, doduše, sadašnjem zaštićenom stanaru daje mogućnost prvokupa spomenutog stana nakon 30. lipnja 2023. godine, no cijena stana u tom će trenutku ovisiti o iznosu koji odredi vlasnik. Iste zakonske izmjene predviđaju da zaštićenim najmoprimcima iz kategorije hrvatskih branitelja i socijalno ugroženih stanara, nakon isteka razdoblja od pet godina iznose stanarine subvencionira država u narednih pet godina, no ostali stanari koji ne spadaju u te kategorije ostat će na milost i nemilost vlasnicima koji će sadašnjim stanarima nakon lipnja 2023. samovoljno određivati iznos stanarine ili pak prodajnu cijenu stana. A ako stanar na njegove uvjete ne pristane, vlasnik ga ima pravo izbaciti iz stana. “Hrvatska ovime rješava problem iz 1998. godine na pravičan i održiv način”, smatra Štromar.

No Iva Tukić ne slaže se s tom konstatacijom: “Predložene zakonske izmjene niti su pravične, niti su održive, niti su humane jer idu isključivo na ruku vlasnicima stanova, a zakidaju nositelje stanarskog prava koji se za pet godina mogu naći na ulici. Od spomenutih 2600 stanova koliko ih je još preostalo neotkupljenih, a koji su u privatnom vlasništvu – jer su nacionalizirani stanovi i oni u društvenom, odnosno državnom, vlasništvu već u velikoj većini otkupljeni – svega sedam posto njih su u vlasništvu osoba koje uz taj stan doista nemaju niti jedan drugi ili, pak, nisu uspjeli otkupiti stan u kojem su imali stanarsko pravo. I takve ljude treba zaštititi i pravično ih obeštetiti. No više od 90 posto sadašnjih vlasnika neuseljivih stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, zapravo su prekupci, mešetari i ratni profiteri iz vremena NDH, poratne Jugoslavije, ali i sadašnje Hrvatske, koji su iz špekulantskih razloga po smiješnim cijenama, daleko ispod realne vrijednosti, kupili neuseljive stanove, pa i čitave zgrade s više takvih stanova u kojima žive zaštićeni stanari.”

Iva Tukić tvrdi da su se mešetari na različite načine domogli vrijednih stanova, mahom na atraktivnim lokacijama u raznim gradovima, kupujući ih za nevjerojatno niske iznose:

“Tijekom Drugog svjetskog rata stanove su znali plaćati i vrećama brašna, hranom ili pak raznoraznim uslugama, a u razdoblju nakon rata plaćali su ih po cijenama daleko manjima od stvarne vrijednosti, nerijetko za svega 10 do 20 posto realne vrijednosti stana, ili su ih pak stjecali sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju. Oba su načina u stvarnosti bila špekulativni načini stjecanja stanova, a takvi ‘vlasnici’ sada dolaze u poziciju da isti stan koji su kupili za 10-ak posto njegove stvarne vrijednosti, stupanjem na snagu ovoga zakona isti stan prodaju po realnoj, tržišnoj vrijednosti. Mnogi od tih vlasnika nikada nisu ušli u te stanove, ništa nisu uložili u njih iako su ih po zakonu bili dužni održavati, mnogi od njih i ne znaju kako stanovi koje su kupili doista izgledaju i u kakvom su stanju. Kupili su ih vjerujući da će jednom uspjeti istjerati stanare i ući u posjed stana koji će onda po tržišnoj cijeni prodati i tako ostvariti golemu financijsku korist. I baš takvim vlasnicima stanova ove zakonske izmjene idu na ruku.” Dodala je da je njihov prijedlog da se takve vlasnike obešteti po cijeni koju su za stan platili u trenutku kupnje, odnosno po tržišnoj vrijednosti neuseljivog stana.

Nacional je Ministarstvu graditeljstva uputio pitanje je li predloženim zakonskim izmjenama išlo na ruku određenoj skupini vlasnika stanova. “Predmetnim se Zakonom nikome ne izlazi u susret na ničiju štetu, već se njime postupa po Odluci Ustavnog suda RH iz 1998. godine, te se njime ispunjavaju obveze RH određene presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske i istim presudama u slučajevima Anzulović – Mirošević, Bego, Bulić, Doris Knego, Ingrid Knego i Matas. Polazeći od činjenice da je način ispunjavanja obveza Hrvatske jasno definiran, odnosno ograničen spomenutom Odlukom i presudama te raspoloživim proračunskim sredstvima, ne možemo se složiti s Vašom postavkom da se ovim zakonskim prijedlogom nekome ide u susret. Dapače, ovime se rješava problem koji datira iz 1998. god. na zakonit i pravičan način, te postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca, uz aktivnu ulogu države. Upravo se predloženim tekstom zakona uređuje pravna zaštita najmodavca i zaštićenog najmoprimca u slučaju otkaza ugovora o najmu stana i u posebnom slučaju u kojem su jedinice lokalne i regionalne uprave dužne zaštićenom najmoprimcu osigurati drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca”, stoji u njihovu odgovoru.

Iz Ministarstva nadalje kažu:˝”Predložena rješenja iz Zakona omogućavaju višegodišnji prijelazni period upravo kako bi bilo dovoljno vremena za svakoga da se odluči o modalitetu svojeg stanovanja. U tom prijelaznom periodu zaštićeni najmoprimci pored pet sljedećih godina, od stupanja na snagu zakona, zadržavaju status zaštićenog najmoprimca uz postupno povećanje najamnine, dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne najamnine nakon isteka postojećeg statusa u trajanju dodatnih pet godina (uz imovinski i površinski cenzus) te prednost pred drugim zainteresiranim osobama prilikom davanja u najam ili prodaje stanova u vlasništvu države, tijela lokalne i regionalne uprave i programa POS-a. Osim navedenoga, RH i tijela lokalne uprave će posebno brinuti o socijalnim slučajevima i hrvatskim braniteljima.”

No predsjednica Hrvatskog saveza udruga stanara Iva Tukić tvrdi posve suprotno: “Pozivanje na presudu ‘Statileo protiv Hrvatske’, na kojoj u Ministarstvu graditeljstva inzistiraju i tvrde da su rješenja u Prijedlogu zakona o najmu stanova utemeljena na toj presudi, nema stvarnog uporišta jer se ta presuda posve pogrešno i jednostrano tumači.”

Spornu presudu je Europskom sudu za ljudska prava 2010. godine podnio Sergej Statileo iz Splita, tvrdeći da mu se zbog činjenice da ne može naplatiti adekvatnu stanarinu za stan u svojem vlasništvu u kojem živi zaštićena stanarka, a zbog čega se godinama vodio spor na domaćim sudovima, krše njegova vlasnička prava. ESLJP je 2014. godine u spomenutoj presudi, neovisno o njezinu rezultatu, općenito konstatirao da je u tom slučaju bila riječ o predmetu u kojem “Sud (ESLJP) smatra da bi tužena država trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine te općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu s načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji o ljudskim pravima”.

U zaključku Suda stoji: “Nije zadaća Suda odrediti na koji bi način prava najmodavaca i najmoprimaca trebala biti međusobno uravnotežena. Sud je već identificirao glavne nedostatke postojećeg zakonodavstva, i to, neodgovarajuću visinu zaštićene najamnine u smislu zakonskih financijskih tereta koji su nametnuti najmodavcima, restriktivne uvjete za otkaz zaštićenog najma i nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja u odnosu na sustav zaštićenog najma.”

Iva Tukić je, pak, konstatirala da je u spomenutoj presudi Sud stao na stranu Sergeja Statilea, presudivši u njegovu korist, no nigdje se ne sugerira da bi država problem najmodavaca i vlasnika stanova trebala riješiti istjerivanjem stanara na ulicu. Uostalom, kako tvrdi Tukić, i sam Statileo je zapravo prekupac spomenutog neuseljivog stana koji je bio predmet spora, a koji je istovremeno otkupio drugi društveni stan po povlaštenim uvjetima. Pritom je ustvrdila da Ministarstvo graditeljstva prilikom izrade spomenutih prijedloga zakona nije uzelo u obzir i neke druge presude koje su, kako je rekla, išle na ruku upravo zaštićenim stanarima te posebno ističe presudu ESLJP-a pod nazivom “Lemo i drugi protiv Hrvatske” također iz 2014. godine. No u Ministarstvu graditeljstva tvrde drugačije i na naše pitanje zašto su se kod donošenja zakona vodili isključivo presudom “Statileo”, a nisu uzeli u obzir druge presude, odgovorili su:

“U slučaju ‘Lemo i dr. c RH’, navodi se: ‘Kada su podnositeljima predmetni stanovi bili dodijeljeni, ti stanovi su bili u društvenom vlasništvu.’ Navedeni razlog, kao i druge posebne okolnosti iz spomenute presude, usmjerile su konačnu odluku, a što nije slučaj sa stanovima na koje se odnosi predloženi tekst Zakona, jer su predmetni stanovi oduvijek bili i jesu u privatnom vlasništvu, uz sve druge okolnosti koje su u bitnome različite.”

Na tvrdnje Hrvatskog saveza udruga stanara prema kojima se zaštićenim najmoprimcima, kojima nakon 10 godina od stupanja zakona na snagu prijeti izbacivanje na ulicu, navedenim izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova izravno krše ustavno pravo na dom te identično pravo zagarantirano Rezolucijom Parlamentarne skupštine VIjeća Europe br. 1708, u Ministarstvu su odgovorili:

“Navedena Rezolucija 1708 donesena je u kontekstu rješavanja vlasničkih pitanja izbjeglica i prognanih osoba i u tom kontekstu je treba promatrati, a stanarska prava se spominju vezano uz društvenu imovinu, što opet u ovim predmetima nije slučaj jer se radi o stanovima u privatnom vlasništvu. Navedena rezolucija je donesena prije presude ‘Statileo c RH’ te je u tom trenutku bila poznata Sudu. Osim navedenog, pravo na dom predloženim Zakonom nije dovedeno u pitanje, a period prilagodbe i alternativna rješenja ugrađeni su kako se nikome to njegovo pravo ne bi ugrozilo.”

No Iva Tukić u te navode ne vjeruje: “Treba podsjetiti da je Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1996. godine bilo predviđeno da se 55 posto iznosa namaknutog prodajom stanova u društvenom vlasništvu, nacionaliziranih stanova i stanova u vlasništvu lokalne samouprave, uplaćuje u državni proračun, a da se preostalih 45 posto iskoristi za rješavanje stambenog pitanja zaštićenih najmoprimaca u privatnim stanovima i to tako da su se od tog novca trebali kupovati zamjenski stanovi za zaštićene stanare ili pak financirati obeštećenje vlasnika stanova koji su za svoje nekretnine trebali dobiti pravičnu naknadu. Novac je u posljednje 22 godine uredno pristizao na račune gradova i općina – do sada je na nivou Hrvatske u tu svrhu prikupljeno oko 2,5 milijardi kuna! – sredstva pristižu i dalje jer stanari koji su imali pravo na otkup stana u kojem su živjeli i dalje plaćaju svoje rate, no niti jedna jedina lipa nije iskorištena za predviđenu namjenu. Gradovi i općine novac su trošili za posve druge svrhe, a nisu kupovali zamjenske stanove niti su pokušali obeštetiti vlasnike stanova. Od do sada prikupljenih 2,5 milijardi kuna mogla bi se riješiti velika većina sadašnjih problema i obeštetiti većina od 2.600 vlasnika stanova, no država nikada nije potegnula pitanje nenamjenskog trošenja novca, čime je izravno stvorila problem koji sada treba riješiti, ali ne tako da stanare izbacuje na ulicu.”

Napomenula je da predložene izmjene i dopune Zakona o najmu stanova najviše ugrožavaju upravo stariju populaciju koja generacijama živi u stanovima u kojima su još generacije predaka prije njih imale stanarsko pravo:

“Bivši ministar Kuščević u jednom nas je trenutku, odbivši još 2016. godine naš zahtjev da se s nama sastane kako bismo zajedno pokušali naći model otkupa stanova koji bi bio prihvatljiv i nama i vlasnicima, bijesno nazvao ‘komunističkim poslušnicima i uzurpatorima’. A stanari nisu ni komunistički poslušnici niti uzurpatori, jer su mnogi generacijama u tim stanovima, neki od njih još iz doba Drugog svjetskog rata pa i prije, a cijelo to vrijeme legalni su nositelji stanarskog prava u stanovima u koje su godinama ulagali nemale novčane iznose, uređivali ih i održavali. Prihvati li se ovaj zakon, stanari će biti prisiljeni iseliti iz stanova bez mogućnosti nadoknade troškova koje su imali dok su u njih ulagali, a vlasnici će dobiti vrijedne i dobro održavane nekretnine čija vrijednost i nekoliko puta prelazi iznose koje su oni platili za te stanove.”

Iva Tukić navela je da su mnogi od tih stanara treće životne dobi i teško prihvaćaju prijedlog preseljenja negdje na periferiju, a stanovi u kojima žive u velikoj su većini slučajeva u centrima gradova i stoga u žiži interesa vlasnika i prekupaca. Stoga nisu rijetke teške i mučne situacije u kojima vlasnici stanova prijete stanarima, nastoje im zagorčati život, maltretiraju ih, čak i fizički napadaju ne bi li ih istjerali iz stanova i tako ušli u posjed vrijedne nekretnine. Pokazujući čak četiri knjige u kojima su prikupljeni i dokumentirani slučajevi upravo takvih mučnih priča i teških sudbina stanara, Iva Tukić ogorčeno je rekla: “Već smo zabilježili i nekoliko slučajeva samoubojstava zbog najava o mogućem iseljenju i kao posljedica stalnog maltretiranja, a nebrojeni su slučajevi teških oboljenja i psihičkih slomova stanara zbog stalne izloženosti samovolji i zlostavljanju od strane bešćutnih vlasnika stanova. Država je stvorila problem između vlasnika i zaštićenih stanara, obje strane nikad nisu ni imale direktan odnos, a sada ga novi prijedlog zakona pokušava riješiti prelamajući ga preko leđa stanara.”