U Hrvatskoj živi, odnosno registrirano je 657,791 osoba s invaliditetom, što je 17 posto stanovništva. Jedna od njih je i Anja Mihaljević, 32-godišnja Požežanka sa zagrebačkom adresom, mlada žena na kojoj, kada ju vidite, ne biste primijetili da nešto nedostaje. I bili biste u pravu!
Anji ništa ne nedostaje, štoviše, noga koja joj je amputirana na vlastiti zahtjev prije 11 godina, odnijela je sa sobom ograničenja, mučenje, bolove i brojne operacije. Amputacija je bila posljednja i ukupno 34. kroz koju je Anja prošla u svojih 20-ak godina.
Danas živi punim plućima. Radi, ljubi, piše, putuje, ima udrugu “Mogu sve” koja se bavi poticanjem inkluzije osoba s invaliditetom u društvo te je članica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog paraolimpijskog saveza.
Kaže, amputacija noge najbolja je stvar koja joj se dogodila u životu. Ipak, naglašava, treba se svaki dan boriti s izazovima – fizičkim, psihičkim i onima koje nameće društvo. Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom koji se obilježava 3. prosinca, razgovarala sam s Anjom.
Krenimo od početka. Zbog čega ti je amputirana noga?
Rođena sam s dijagnozama aplazija fibule – bez lisne kosti s deformiranim stopalom. Na lijevoj ruci imam četiri prsta, na desnoj tri. Lijeva noga mi nije rasla. Pokušali su mi je produžiti i ispraviti stopalo kako bih mogla normalno funkcionirati, no nije uspjelo.
Radije bih da mi odrežu nogu
Kada su me pitali hoćemo li ponovno pokušati s produživanjem i ravnanjem, raspala sam se. To je takva muka, toliko je bolno da sam odlučila da bih radije da mi odrežu nogu, nego da ponovno prolazim kroz sve to. Svi smo se složili da je to najbolje rješenje za mene.
Liječnik mi je rekao da jedino kod mene, od njegovih 20 pacijenata s istom ili sličnom dijagnozom, operacija ispravljanja i produživanja noge nije uspjela pa sam na kraju jedina ja ostala bez noge. Iznimka koja potvrđuje pravilo.
FOTO: Luka Lajić
Uglavnom bude tako – uvijek sam u medicini neki poseban slučaj i vrlo često čujem od liječnika – slušali smo o tome, ali se sada prvi puta s tim srećemo. Ja se samo nasmijem i kažem im: ‘Welcome to club!’.
Također, primjer sam da ljudi bez noge mogu funkcionirati i imati, bez pretjerivanja, odličan život!
Kako si se osjećala i kroz kakve si borbe prolazila kada si izgubila nogu? Tko ti je bio najveća podrška?
Najveća podrška su mi bili obitelj i prijatelji. Bez njih to ne bih mogla proći i neizmjerno sam im zahvalna. Imala sam samo 21 godinu. To su jako teške stvari. Ostave traga. Ali osjetila sam i olakšanje. Bila sam svjesna da će moj život biti puno bolji i zaista je to najbolja odluka koju sam donijela.
Život mi se okrenuo za 180 stupnjeva! Skačem na koncertima, nosim štikle, znam prehodati deset kilometara dnevno da ne osjetim, a prije nisam mogla ni jednu tramvajsku stanicu.
Moj je mozak stvorio paralelnu stvarnost kako bi se nosio s gubitkom
S druge strane, prije operacije uopće nisam razmišljala o psihičkim posljedicama. Takva operacija je ogromna trauma za tijelo, za mozak, emotivno i psihički. Taj je period bio toliko traumatičan da je moj mozak stvorio obrambeni mehanizam, neku drugu priču, nešto što se zapravo nije ni dogodilo. Još uvijek, 11 godina nakon amputacije, ne mogu se sjetiti određenih trenutaka. Nisam sigurna niti želim li.
Shvatila sam da nisam dobro tek nekoliko mjeseci nakon operacije. Do tad sam bila uvjerena da sam sve to super prihvatila.
Osim toga tu je i bila ona fantomska bol koja je po ljestvicama boli nešto najgore što čovjek može iskusiti. Srećom, imala sam odličnu liječnicu koja mi je pomogla koktelom lijekova i akupunkturom.
Bio je izazov i napraviti protezu jer je moja anatomija drugačija od zdrave osobe koja npr. izgubi nogu u prometnoj nesreći. Njima je puno lakše napraviti protezu i sam proces izrade kraće traje nego kod mene jer su moj hod i postura drugačiji, nego kod zdrave osobe.
View this post on Instagram
Tek kada je sve prošlo, kada sam nakon godinu dana dobila protezu koja mi je odgovarala, počeli su napadaji panike. Išla sam psihologinji i umirilo me kada mi je rekla da bih se zapravo trebala zabrinuti kada bih bila dobro i kada ne bih imala nikakvih posljedica.
Tu svoju borbu i danas vodim, imam uspona i padova. Kada se opustim, traume izađu, ali znam da će proći.
Kada si shvatila da su konci u tvojim rukama?
Davno mi je netko rekao da bih trebala vladati svojim osjećajima, a ne dozvoliti im da oni vladaju mnome. U trenutku kada sam uspjela u tome i prihvatila da će mi se kroz život javljati određene boli, da će mjesecima i godinama sve biti savršeno, a ona će se nešto dogoditi i spustiti me pa ću se mjesecima dizati iz toga, shvatila sam da držim konce u svojim rukama.
Život je satkan od malih pobjeda
U životu imam one male pobjede – postavim si cilj i ostvarim ga. Za mene to pobjeda. Nakon toga postavim veći pa ostvarim i njega. Još jedna pobjeda.
Cijeli se život zapravo sastoji od takvih malih pobjeda koje zasjene sve one poteškoće koje sam ranije spomenula. Sretna sam što kod mene prevlada pozitiva i usprkos tome što mi je bilo loše, ja sam napravila fantastične stvari.
Kako izgleda proces zamjene proteze i koliko ti treba da se navikneš na novu?
Zagipsa se noga, uzmu se mjere, odnosno otisak noge i napravi proteza. Potom se dolazi na isprobavanje – provjeravamo žulja li me negdje, postoji li kakav pritisak. Ako da, unutarnji dio proteze, odnosno uložak se brusi, a ako je sve u redu, namješta se, stavlja se kozmetika – vanjski dio i gotovo.
Svi mi odrasli imamo pravo zamijeniti cijelu protezu svake tri godine, a svakih godinu dana unutrašnjost proteze. Osjećaj je svaki put kad da obujete nove cipele. Fantastičan!
Treba mi jedno tri tjedna da se naviknem na nju. U to vrijeme hodam po stepenicama, po travi, uzbrdicama, nizbrdicama, isprobavam je, navikavam se na nju..
FOTO: Luka Lajić
Ipak, zna biti i komplikacija. Kao lani u kolovozu kada sam mijenjala protezu. Protetičar mi je rekao da dolazi novo, fantastično stopalo, no trebalo ga je pričekati. Odlučila sam čekati, proces se prolongirao za devet mjeseci, a za to vrijeme ja sam propala za tri centimetra u staru protezu. Kada sam ušla u novu i kada se tijelo izravnalo počeli su snažni bolovi u glavi, tijelu, kakve do tad nisam osjetila i javili su se anksiozni napadaji.
Nije super biti super poslije velikih gubitaka
Posljednjih nekoliko mjeseci procesuirala sam veliku količinu traume i stresa koju sam godinama potiskivala zbog svoje zdravstvene situacije. Kada je sve isplivalo, suočila sam se s ogromnim emocionalnim teretom. Uz pomoć razgovora s ljudima koji su bili uz mene, uspjela sam povezati mnogo toga i posvijestiti potisnute emocije.
Shvatila sam koliko stres i trauma utječu na mentalno zdravlje – izazivaju anksioznost, depresiju i panične napade, posebno kod osoba s invaliditetom. Mnogi prolaze kroz slične izazove i važno je znati da nije super biti super poslije velikih gubitaka. Prihvaćanje tih emocija ključ je za ozdravljenje.
Susrećeš li se s predrasudama i kako se nosiš s njima?
Ranije sam se susretala, sada više ne. Možda su one i dalje tu, ali ih više ne doživljavam. Prije su me pogađale, osobito u vrijeme kada sam ostala bez noge. Sada sam fokusirana na to da učim ljude o tome kao žive osobe s invaliditetom i da im pokažem da smo isti kao i oni. To činim kroz medije, kroz razne suradnje, kroz udrugu Mogu sve koju smo osnovali 2013. na faksu.
Nadišla sam predrasude
Od početka smo bili odlučni u tome da nećemo pasivno sjediti i kukati, već djelovati. Puno smo toga napravili po pitanju rušenja predrasuda i stereotipa. Osobito otkad su došle društvene mreže. Toliko ima divnih ljudi diljem svijeta koji dokazuju što sve mogu unatoč invaliditetu, a zahvaljujući društvenim mrežama svi ih možemo vidjeti.
Jučer sam, primjerice, vidjela dečka u Americi, kirurga. Nabavio je invalidska kolica koja mu omogućuju da ustane i operira, poput svojih kolega. Želja mi je da ljudi s invaliditetom izađu iz svog oklopa i pokažu što mogu, jer puno mogu. Da se potrudimo postati ravnopravni dio društva jer, nećemo se zavaravati, još uvijek to nismo. A to možemo postići samo zajedno.
Možda jedina predrasuda, ako se to tako može nazvati je ona da ljudi oko mene misle kako sve odrađujem s lakoćom. To nije točno. Moram se puno, puno više potruditi, nego osobe bez invaliditeta, samo što se to ne vidi na van.
Bi li Anja bila drugačija da nije izgubila nogu?
Apsolutno! Amputacija mi je pružila slobodu. Radim stvari koje volim, okružena sam ljudima koje volim, obožavam svoj posao. Danas imam svoju firmu, imam udrugu. Putujem, idem na koncerte, nosim štikle, jednostavno ne želim ni jedan trenutak svog života izbrisati. I ovi trenuci bola i anksioznosti – to je sve prolazno. Kad se prisjećam prošlosti, ja se sjećam dobrih stvari.
I za kraj, možemo li malo o ljubavi?
Naravno! Pet i pol godina sam u vezi s Filipom, zaručeni smo. Podržava me u svemu, ali i htio, ne htio, sluša o suludim situacijama koje mi se događaju poput one kada mi nepoznata osoba priđe na cesti i pita – zašto hodam u suknji?
View this post on Instagram
Osim emocionalne podrške, bitne su i one svakodnevne, praktične stvari kako bi veza funkcionirala. Moj Filip prije mene nije imao priliku susresti se s osobom s invaliditetom. Ja sam tu bez noge i to povlači sa sobom sto drugih stvari…
Na meni je da ga naučim što mi treba, da prepozna moje razine boli, koliko mogu podnijeti, a kada je najbolje da me pusti i čekamo oboje da prođe. Važno je da zna kada mi treba pružiti fizičku podršku i na koji način. Često pretpostavljam da on to zna, a ne može znati ako mu ne kažem.
Jako sam sretna što imam Filipa
To nije slučaj samo u našoj vezi, već je čest u vezama u kojima su osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta. Mi trebamo verbalizirati što nam treba, pogotovo prijateljima, partnerima pa čak i roditeljima jer nam ni roditelji ne znaju čitati misli.
Jako sam sretna što imam Filipa i što mi je takva podrška. I njegova obitelj isto. Lijepo je zapravo kada te ljudi ne gledaju kroz invaliditet.
Često svi, uključujući mene, zaboravimo na moj invaliditet, što potvrđuje i jedna anegdota. 11 godina nakon amputacije i dalje znam ujutro ustati na lijevu nogu. Nebrojeno puta sam pala s kreveta jer zaboravim da – tu nogu nemam!
Komentari