Stipe Nobilo jedan je od zadnjih velikih slikara dalmatinskih otoka, vinograda i pejzaža Mediterana, čiju su monografiju napisali akademici Tonko Maroević i Luko Paljetak. Novac s prodajne izložbe njegovih gvaševa ide u humanitarne svrhe

U Dubrovniku je u srijedu promovirana opsežna monografija istaknutog slikara Stipe Nobila, iz pera njegovih dugogodišnjih likovnih pratitelja, akademika Tonka Maroevića i akademika Luke Paljetka, u izdanju Školske knjige. Promociju u čitaonici Narodne knjižnice organizirale su Dubrovačke knjižnice, na kojoj su sudjelovali promotori akademik Luko Paljetak i povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, uz popratnu prigodnu izložbu slika umjetnika. No, osim toga, Stipe Nobilo je u zadarskoj Gradskoj loži pripremio dobrotvornu prodajnu izložbu svojih 25 gvaševa, čija će sredstva biti namijenjena Ligi borbe protiv raka.

Stipe Nobilo (Lumbarda na Korčuli, 1945.) jedan je od zadnjih velikih slikara dalmatinskih otoka, vinograda i pejzaža Mediterana. U Splitu je završio Pedagošku akademiju u klasi Ante Kaštelančića, a u Zagrebu je diplomirao na ALU 1971. godine u klasi Šime Perića. Iznimno prepoznatljiv stil njegovih slika nije vremenom prešao u dekorativnost, već je umjetnik kontinuirano radio na ekspresionističkim zasadama i jarkoj tonskoj paleti, u kojima se očitava utjecaj domaćeg i francuskog modernog i suvremenog slikarstva. Stipe Nobilo imao je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji istaknutu ekipu profesora koja je značajno obilježila njegov pogled na umjetnost i život, ne samo na slikarstvo u zanatskom smislu: Antuna Mezdjića, Omera Mujadžića, Antu Kaštelančića i Šimu Perića: “Što se tiče Mujadžića, on nas je dobro naučio zanatu, crtanju, posebice detaljima glave. Šime Perić bio je apstraktni slikar i kolorista, a ja sam inklinirao figuraciji, no oblikovao me intelektualno, sa savjetima velikog meštra i stručnjaka. On je za mene dan-danas naš najbolji apstraktni slikar koji je razumio oblike, s velikim senzibilitetom i rafinmanom za ono što radi. Kaštelančić me još na Pedagoškoj akademiji u Splitu oduševljavao svojim kolorizmom. No najveći utjecaj na formiranje moje slikarske osobnosti imao je Ivo Dulčić. Njemu me kao mladog slikara s 28 godina preporučio slikar Lujo Lozica. S Dulčićem sam prije njegove smrti surađivao godinu dana na izradi mozaika za osnovnu školu u Lapadu u Dubrovniku pa mozaike s motivom Križnog puta za samostansku crkvu u Kreševu i župnu crkvu u Brusju na Hvaru. Kada sada unatrag nakon toliko desetljeća promišljam o susretima s njime, on mi je bio oslonac u mojim počecima, posebice njegov kolorizam”, tumači Nobilo za Nacional.

Stipe Nobilo živi autentičan život otočanina i sam radi vino i maslinovo ulje. Iz te perspektive kritički progovara o današnjem tzv. intelektualnom slikarstvu, u kojem se skriva lažni svjetonazor

Stipe Nobilo istaknuo je kako su to bila vremena kada je zagrebačka galerija Forum diktirala likovnu scenu i događanja, ali i estetske kriterije koji su bili više na strani nefiguracije. Bilo je to vrijeme jakih umjetničkih ličnosti i za mladog, još neformiranog slikara bez integriteta to nije bila laka pozicija:

“Oduvijek sam težio pejsažu i želio sam ga napraviti da bude drugačiji od drugih pejzažista, ali znao sam da se moram osloniti na svoje slikarske roditelje. Onda me Ivo Dulčić, kao slikar velikog senzibiliteta i različitih mogućnosti – od sakralnog do pejzažnog slikarstva – najviše usmjerio prema kolorističkom elementu u pejzažu, dok je Mujadžić kao tzv. tonski slikar dao također svoj doprinos, ali ne toliko o kreativnom smislu”.

Stipe Nobilo smatra kako su danas sasvim drugačija vremena i kako mladi slikari koji upišu Akademiju tvrde da su umjetnici: “Mi smo učili slikarski zanat i nama je bilo jasno, s obzirom na velike profesorske uzore i prethodnike, kako učimo zanat, a umjetnicima ćemo tek možda postati. I to ako, neki od nas, onoliko koliko nam je Bog dao. Bili smo više na zemlji od današnjih generacija. Bilo mi je jasno da želim slikati Mediteran i da su ga mnogi prije mene već slikali te da moram pronaći svoj način, za koji mislim da je danas prepoznatljiv. Uvijek sam doduše vjerovao u sebe i nisam se ukrcavao u neke trendovske vlakove, izbjegavao sam grupe, klanove i manifeste. Ja sam individualni
ekspresionist, ako tako mogu za sebe reći. Nema ništa gore nego kad me pitaju kamo spadam, u koji stil ili pravac. U prirodi vidim ljepotu, detalje u totalu koje onda grafički i koloristički, ili ako želite kompozicijski odvajam u slici. Nekada su moja očišta bila više iz ptičje perspektive, sad su bliža horizontu”.

Kritika je često isticala kako su Nobilovi mediteranski motivi metafora rajskih vrtova, kao arhetipski motiv Raja, što sugerira obilje i bujnost vegetacije: “Složio bih se s time. Kritičarka i pjesnikinja Adriana Škunca napisala je u predgovoru jedne moje izložbe da iz mojih slika mirišu eterični aromati Mediterana. To ne može biti bolja konstatacija. Rekao sam i na promociji monografije da slikam kako i živim. To su moji izmišljeni, komponirani katastri zemlje, još netaknute prirode, iz srca i glave. Toponimika je mediteranska, ali nije doslovna”.
Stipe Nobilo i danas živi autentičan život otočanina koji sam radi vino, kvasinu i maslinovo ulje. Iz te perspektive istinske povezanosti s prirodom kritički progovara o današnjem tzv. intelektualnom slikarstvu, u kojemu se prečesto skriva obmana, lažna gesta i svjetonazor. Od slikarskih uzora i danas su mu potentni Ivo Dulčić, Slavko Šohaj, Edo Murtić i Nikola Reiser, a od europskih uzora ili sličnosti po koloritu i senzibilitetu Chaim Soutine, Raoul Dufy i Henri Matisse.

“U mene nema poze jer kako živim, tako i slikam. Da mogu, vratio bih se u renesansu i to vrijeme. Nakon dvadeset godina života u Zagrebu vratio sam se na Korčulu, na svoju zemlju, u svoj azil. Bili smo vinogradarska familija i ja sam u ovim kasnijim godinama tako i nastavio egzistirati. No moram reći da me kritičar Josip Depolo kategorizirao kao težaka, a ja nisam nikakav težak! To što imam svoje maslinike i vinograd, 150 maslina i 3000 loza, to me ne čini težakom. To su hobiji koji me samo koštaju vremena i novca, ali da tako ne živim, to se ne bi vidjelo u mojem slikarstvu. A mislim i da sam ipak solidan slikar jer svoj čitav vijek živim profesionalno od svojeg slikarstva, od kada sam diplomirao 1971. Deset godina nakon svoje prve izložbe etablirao sam se kao prepoznatljiv slikar s identitetom i tako je ostalo do danas.”

‘U mene nema poze jer kako živim, tako i slikam. Da mogu, vratio bih se u renesansu i to vrijeme. Nakon 20 godina života u Zagrebu vratio sam se na Korčulu, na svoju zemlju, u svoj azil’

Nobilo nikada nije bio vezan ni uz kakve političke ili kulturne grupacije. Uvijek je bio daleko od politike i ona mu nikada nije bila potrebna za karijeru. Ovisio je isključivo o volji i želji kolekcionara i ljubitelja slikarstva koji su u njegovim slikama vidjeli nešto novo. Inspiraciju za svoje slike ipak ne crpi samo iz prirode, nego još uvijek svaki dan četiri do pet sati čita knjige, a veliki je ljubitelj klasične glazbe, s opsežnom diskografskom zbirkom: “Ja sam vam tradicionalist i klasičar. Glavni su mi Bach, Beethoven i Brahms, stalno ih slušam. Te velike plohe boje na mojim slikama doživljavam kao četvrtinke s tzv. kodama u glazbi. Mali detalji makije i bilja su note šesnaestinke i trisdruginke. Kao da sam zapravo barokni slikar jer imam puno podataka, moje slikarstvo je ipak slikarstvo naracije. Ne znam ni precizno koristiti mobitel, ne znam na njemu napisati poruku, a kompjutor isto nemam. Opet će se vratiti vremena kad će se cijeniti rad rukama, vidjet ćete, jer nas to određuje. Neće sve završiti samo u tehnologiji, ali to ne znači da ju prezirem i da sam isključiv. No neće nestati ni knjige na papiru. Tako mi se čini da bih mogao još nešto uvijek reći kroz svoje slike i da doživim dvije stotine godina, ne bih se iscrpio i bio prazan. A što će mi politika, ona je obmana, prevara i manipulacija, a ja od takvih stvari bježim. Težim i tragam za skladom unutrašnjeg i vanjskog svijeta, na renesansni način, ali to je bila i bit grčke filozofije. Nisu danas još u potpunosti zamrli ni mali simpoziji s mojim kolegama i prijateljima slikarima,
galeristima, pjesnicima, redateljima”.

Malo je podozriv prema današnjoj likovnoj kritici jer vidi u mlađim kolegama kako su netolerantni jedni prema drugima, ako jedni ne misle istu paradigmu ili ideologiju, drugi su im spremni udariti sjekirom za vrat: neokonceptualisti ne podnose ništa drugo oko sebe, a nije dobro ni da drugi samo tvrde da nema do štafelajne slike. Možda upravo radi tako čvrste spone s prirodom na njegovim slikama osjećamo pastoralno-arkadijsku atmosferu, “sklad i harmoniju svemirskih razmjera”, kako su pisali likovni kritičari, s čime se slaže i umjetnik.
Teži živjeti bez stresa i svaki put kada dolazi u Zagreb, teško mu se sluhom adaptirati na buku i šumove prometa i vreve u gradu koji mu nisu bliski. Jer koliko god pokušava živjeti u skladu s prirodom i renesansnim duhom ljetnikovca, reći će kako nema više iluzija da je propala paradigma humanističke Europe:

“Vidite što se sve događa s migracijama. Mislim da se tako želi destabilizirati kršćanska Europa, naša kulturna tradicija. Otkuda ta ideja dolazi, iz kojih struktura i krugova, ne znam i ne želim nikoga točno okrivljavati, ali mislim da moj mikrosvijet neće nitko poremetiti izvana. U tom kontekstu branim svoj sklad, ljepotu, trudim se očuvati svoju malu državu s djecom i unucima, kao jedan mali grčki polis koji živi konzistentno i zajedno od svoje zemlje”