Komedija “Razbijeni vrč” njemačkog dramatičara Heinricha von Kleista, koja u središte postavlja koruptivnost i posljedično razočaranje u sudski proces, premijerno će biti izvedena u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh 13. ožujka. Uz redateljicu Leu Anastaziju Fleger predstavu iza scene vode same žene – dramaturginja je Nikolina Rafaj, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, koreografkinja Anja Đurinović, scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin te uz Marka Levanića autorica glazbe Ivana Starčević. Nacional je sa spomenutim umjetnicama razgovarao o aktualnosti predstave i ženskom pogledu na tekst, koji će se zasigurno osjećati na sceni. Iako joj je ovo prva samostalna režija u Kerempuhu, redateljica Lea Anastazija Fleger imala je iskustva rada s glumačkim ansamblom Kerempuha: “Za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti u Kerempuhu sam imala priliku asistirati Krešimiru Dolenčiću na predstavi ‘Krletka’ i Borni Baletiću na ‘Političkom vjenčanju’. Bila sam oba puta fascinirana energijom i talentom glumačkog ansambla kazališta Kerempuh i nadala sam se da ću jednoga dana baš tu doći profesionalno režirati. Taj san mi se ispunio pozivom ravnatelja Romana Šuškovića Stipanovića. On je u svom mandatu počeo pozivati mlade redatelje da dođu režirati u Kerempuh. Mladi redatelji općenito posljednjih godina sve više dobivaju priliku raditi u velikim institucionalnim kazalištima i rade izvrsne predstave. Kazalište Kerempuh svakako je jedno od najboljih i najposjećenijih kazališta u Hrvatskoj i iznimna mi je čast što s glumcima i svojim autorskim timom tu radim predstavu.”

Lea Anastazija Fleger opisala je tekst “Razbijenog vrča”, napisan 1808., kao veselu igru: “Ono što je moju dramaturginju Nikolinu Rafaj i mene posebno privuklo tekstu jest njegova suvremenost. Sve rečenice i situacije iz komada toliko su svima prepoznatljive i sveprisutne svakodnevno po novinama, portalima, televiziji, općenito medijima, da nam se činilo kao da nam je Kleist suvremenik. U svakom slučaju, njegov tekst je izrazito aktualan i provokativan. Uvjerena sam da se trenutačno može igrati u svakom kazalištu na svijetu. I da će se igrati stoljećima. Kleist se poigrava pitanjem suda i sudstva i svime što vežemo uz te institucije, pa tako i ogromnim prevarama i korupcijom. Kazalište je mjesto na kojem se progovara o raznim temama i problemima društva, često je ogledalo svijeta, a autori se odluče za komadić svijeta kojim će se baviti i o kojem žele govoriti publici. Po mojemu mišljenju najbolje su predstave one koje s publikom komuniciraju kroz promišljanje i osvještavanje problema iz naše okoline. Ako samo i jedan čovjek u publici nakon predstave promisli o svom životu i temi koju je gledao, uspjeli smo. Bilo to o obiteljskim odnosima, političkim krizama, mentalnom zdravlju ili, kao u našem slučaju, korupciji u sudstvu. I maloj djeci je jasno kako danas stvari u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj funkcioniraju.”

Komentirajući popratni tekst predstave u kojem se navodi i ono što se često može čuti – da uvijek može gore te da se ionako ništa ne može promijeniti – redateljica Lea Anastazija Fleger istaknula je da živimo u svijetu u kojem smo svi prihvatili, ili se barem više ne čudimo, kada kriminalci ne izvuku deblji kraj, te se zapitala: “Jesmo li svi kao društvo kolektivno odgovorni? Ja mislim da jesmo. Predstavom, među ostalim, progovaramo o društvenom mentalitetu i inerciji društva u rješavanju problema pojedinca. Čak i kad nam je taj pojedinac obitelj.”

S dramaturginjom Nikolinom Rafaj često radi, ovo je njihova sedma zajednička predstava i više se, kaže, ni ne sjeća kako je bilo raditi bez nje. Iako u autorskom timu predstave dominiraju žene, Fleger smatra da je podjela dominantno muška i da je predstava puna muške energije. Istaknula je da je užitak raditi kad imate odličan tekst, dobre suradnike s mnoštvom ludih ideja i talentirane i inspirativne glumce.

Dramaturginja Nikolina Rafaj objasnila je da su njih dvije s ravnateljem Kerempuha Romanom Šuškovićem Stipanovićem analizirale brojne prijedloge tekstova, a “Razbijeni vrč” bio je jedan od onih koje su svi izdvojili i veoma brzo su se oko njega složili:

“Tekst u prvom planu nudi bezvremenost teme, a istovremeno se poigrava i s vlastitim žanrovskim određenjem – smijeh koji prokazuje gorčinu – što smo objeručke prihvatile kao kreativni izazov. Ovo je moja prva suradnja s Kerempuhom te je više nego pohvalno koliko se upravo to kazalište otvara mladim umjetnicima. Rad s različitim ansamblima i autorskim timovima, pa naposljetku i susreti s različitim publikama, uz nezaobilaznu autorefleksiju, smatram ključnima za umjetnički napredak. Mislim da ovaj tekst nadrasta satiru o korupciji i zalazi puno dublje u međuljudske odnose u kojima je primjetan manjak empatije, stvarne želje i potrebe da razumijemo nekog drugačijeg od sebe ili nekog tko je u drugoj poziciji od nas. Najveći izazov je bio ne zapasti u banalizaciju kompleksnog problemskog polja koje otvara tekst, a istovremeno poštovati njegov ludistički i komični karakter.”

U popratnom tekstu piše da je svaki problem rješiv ako imaš dovoljno duboki džep, a u Hrvatskoj se neprestano uvjeravamo u to da je novac – i, još češće, stranačka pripadnost – ključ uspjeha. Nikolina Rafaj smatra da je kazalište pravo mjesto za suočavanje s takvim ustaljenim obrascima i negativnim promjenama u društvu: “Kazalište je veoma živ organizam, uvijek u korak s vremenom, a često i prije svog vremena. Te i dalje veoma uspješno odolijeva svim izazovima – od kojih je čini mi se najveći niz promjena u polju naše pažnje – možda upravo zato što se oduvijek bavi onim što nas provocira ili nas jednostavno podsjeća kako su gledanje i slušanje aktivnosti koje se moraju njegovati i vježbati. Svakodnevno. Kao i svaki duboko ukorijenjeni mehanizam, i ovi navedeni obrasci kojima nažalost tako često svjedočimo opiru se promjenama, jer ih to održava na životu. No svaki mehanizam je podložan promjeni ako se za početak osvijesti.”

Rafaj i Fleger nekoliko puta su surađivale s kostimografkinjom Teom Bašić Erceg i autoricom glazbe Ivanom Starčević, a s koreografkinjom Anjom Đurinović prvi put su udružile snage. Iako su iza scene sve žene, ni Nikolina Rafaj ne bi rekla da je ovo ženska predstava, odnosno da se kroz predstavu na bilo koji način osjeća dominantna ženska energija. Smatra kako činjenica da je autorski tim pretežno ženski ni u kojem aspektu nije presudna, već bi naglasak stavila međusobno veoma poticajnu kreativnu energiju i odličnu komunikaciju. Inspiriraju se iz probe u probu.

“U procesu rada na predstavi najviše volim uspostavljanje osjećaja zajedništva, kad svi prisutni – iza kulisa, na sceni, u garderobi… – istražujemo, izazivamo poznate nam granice, griješimo i onda još i više radimo, s istim ciljem – da predstava bude što bolja. Kazalište volim jer me iznova podsjeća na druge načine razmišljanja, izmiče mi ustaljene perspektive i nikad ne prestaje postavljati pitanja. A potragu za odgovorima pretvara u kreativni proces”, opisala je Nikolina Rafaj svoju ljubav prema kazalištu.

Kostimografkinja Tea Bašić Erceg, koreografkinja Anja Đurinović, redateljica Lea Anastazija Fleger, autorica glazbe Ivana Starčević i dramaturginja Nikolina Rafaj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kostimografkinju Teu Bašić Erceg rad na ovom projektu jako je razveselio, pogotovo u ovo vrijeme korone kada su kazališta smanjila broj novih produkcija. Objasnila je da je fokus bio na vizualnoj distinkciji dvaju različitih svjetova uporabom boja: “Takav ‘sudački svijet’ je crno-bijelo-sivi, a ‘stranke’, ljudi izvan tog svijeta, u toplijim su zemljanim bojama. U stilu bismo za njih mogli reći da su suvremeni, no ipak odmaknuti od svakodnevnog realiteta, zbog čega su svi kostimi šivani.”

Tea Bašić Erceg već je radila u Kerempuhu, i to 2017. u predstavi “Narodni heroj Ljiljan Vidić” u režiji Krešimira Dolenčića. Zanimljiv joj je rad na predstavi “Razbijeni vrč” jer propituje obrasce ponašanja koji su zbog korupcije počeli dominirati u Hrvatskoj, o čemu je rekla: “Smatram da je iznimno teško mijenjati te obrasce. To me sve podsjetilo na dvije izjave u predizborno vrijeme. Jedna je bila izjava starijeg gospodina ‘i da sve pokradu, ja bih opet njima dao glas’ te druga, mladića mojih godina, ‘tako sam odgojen’. Dok svi ne postanemo svjesni najprije sebe kao pojedinaca koji imaju moć, pa onda i okruženja u kojem se nalazimo, i ne izgradimo vlastito kritičko mišljenje umjesto nametnutog mišljenja okoline ili medija, ništa se neće promijeniti.”

O svojim suradnicama, s kojima je uglavnom već radila na nekim projektima, kaže da se dobro poznaju, znaju kako dišu i razmišljaju te se podupiru. U takvom okruženju uvijek je, ističe, ugodno i inspirativno raditi: “Važno je samo koliko dobro surađuje autorski tim, kakva je međusobna energija i na kraju koliko su se dali u sami projekt. Najviše volim kreativni proces osmišljavanja kostima, od izrade skica do posebnog uzbuđenja kada kostim s papira oživi na glumcu te se dogodi sinergija svih vizualnih aspekata predstave.”

Tea Bašić Erceg prisjetila se i razloga zbog kojih je postala kostimografkinja. Od malih nogu bila je sklona likovnom izražavanju, nakon gimnazije upisala je Tekstilno-tehnološki fakultet, najprije preddiplomski studij modnog dizajna te potom diplomski studij kostimografije.

“No u kazališnu kostimografiju zaljubila sam se prvim ulaskom u kazalište kao asistent prije više od 12 godina. Od tada se veselim i uživam u svakom novom projektu. Kazalište volim zato što je živo poput organizma. Svaki put se iznova stvara priča. Kada gledate neki film više puta, vaš subjektivni dojam možda se i promijeni, ali film se ne mijenja, on ostaje isti. Kada gledate predstavu, koliko god dobro uigrana, ona je sa svakim gledanjem ili igranjem drugačija. To ima neku posebnu čaroliju”, objasnila je Tea Bašić Erceg.

Ivana Starčević, uz Marka Levanića, autorica je glazbe za predstavu. Prvi put radi u Kerempuhu pa je pojasnila kako je došlo do te suradnje: “Glazbu za ovu predstavu radim s Markom Levanićem, nas dvoje smo već ranije uspješno surađivali s redateljicom Leom Anastazijom Fleger i ona nas je i ovoga puta pozvala u svoj autorski tim. Fokus smo, kao i dosad u kazalištu, stavili na to da glazba bude u službi predstave i da svaki glazbeni broj maksimalno podržava scenu za koju je namijenjen. Najveći izazov pritom nam je zadržati neku unutarnju poveznicu, muzičku logiku. Veseli nas ovom prilikom igranje s elektro-zvukom, tako zvučno pomalo ‘aktualiziramo’ priču, koja zapravo i jest itekako aktualna i svježa.”

Ni ona ne vjeruje u podjele na muške i ženske predstave, smatra da se ništa puno ne mijenja s obzirom na činjenicu da predstavu rade uglavnom žene i da je najvažnije da svatko zna što radi.

Ivana Starčević poznatija je kao glumica i pjevačica nego kao autorica glazbe. Međutim, kako je rekla, s Levanićem unatrag tri godine radi glazbu za predstave, uz ostale muzičke projekte, zajedničke ili individualne: “Rad u kazalištu nam je izrazito izazovan jer je glazba jedan od komadića slagalice koja čini predstavu, a iziskuje široki spektar i znanja i mogućnosti, s obzirom na to da žanrovski nema ograničenja. Tako da Marko, kao školovani muzičar i autor nekoliko albuma alternativne pop muzike, i ja sa svojim glumačkim i pjevačkim iskustvima sa zadovoljstvom stvaramo svaki novi glazbeni broj. Najdraže mi je kada glazba koju napravimo baš dobro funkcionira na sceni, kad se spoje i postanu nerazdvojna cjelina.”

Posljednja Nacionalova sugovornica Anja Đurinović radila je koreografiju za “Razbijeni vrč”, a inače je uspješna glumica, članica ansambla Dramskog kazališta Gavella. Budući da se u Gavelli zbog činjenice da je zgrada stradala u potresu, novi projekti gotovo i ne rade, Anja Đurinović prihvatila je poziv na suradnju u scenskom projektu Lee Anastazije Fleger, koju poznaje s Akademije.

“Moj fokus u predstavi je pokret. Kretanje likova s obzirom na karakter, ritam i dinamiku scene, tjelesna rješenja i manifestacija stanja i emocija kroz tijelo… U Kerempuhu sam, inače, odigrala svoju prvu profesionalnu predstavu! Radilo se o Gogoljevim ‘Mrtvim dušama’ u režiji Dražena Ferenčine. Premijera je bila u jesen 2011., tada sam bila na trećoj godini akademije. Premda je uloga bila malena, imala sam ogromnu tremu, ali svi su bili tako topli i puni podrške i bilo mi je prekrasno. Stoga me uz Kerempuh veže jako lijepo iskustvo, a kao suradnik za scenski pokret u Kerempuhu radim prvi put”, rekla je Anja Đurinović.

Kako to da je glumica angažirana kao koreografkinja u ovoj predstavi? Objasnila je da je primarno glumica, ali je prije Akademije završila Školu suvremenog plesa Ane Maletić, pa joj je logika pokreta urođena: “Možda to zvuči banalno, ali ja baš volim kazalište, sve njegove grane i sve što ono pruža. Pa tako uz dramski pratim i fizički teatar, plesnu scenu, klauneriju i novi cirkus koji je, evo, i kod nas počeo stasati. Ne želim si postavljati ograničenja, znatiželjna sam, valjda! I ne volim odvajati glumu od pokreta. Pokret i govor, odnosno tijelo i glas, dio su glume, samo je tužno da se kod nas još uvijek jako često pokret izjednačava s koreografijom. Tu nikako ne umanjujem vrijednost koreografije. Samo pokušavam istaknuti da rad na pokretu nije samo koreografiranje.”

Umjetnice su već uglavnom surađivale međusobno pa se dobro poznaju. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Anja Đurinović pojasnila je da se zapravo koreografijom aktivnije počela baviti nedavno, u predstavi “Zagreb 2020” Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića, u produkciji Gavelle: “Bila sam u podjeli i pitali su me da pomognem oko pokreta jer je to kao moj ‘fah’, a cijelu predstavu smo, kao što vjerojatno znate, radili domaćim snagama u katastrofalnim uvjetima u kojima se Gavella našla. I tako je, zapravo, krenulo. Volim to raditi, uzbuđujuće je i interesantno malo biti ‘s druge strane’ i ja volim biti i promatrač, ali definitivno je to nešto čime se uz glumu mislim baviti.”

Aktualnost teksta poput ovog Heinricha von Kleista neminovno je jedna od zadaća kazališta, bila ona politička, globalna ili intimna. Prepoznavanje vodi do razumijevanja, razmišljanja o tome i u nekom krajnjem cilju katarze i širenja vidika, o čemu je rekla: “Čini mi se da su to pitanja i zadaci s kojima se susrećemo sa svakom novom ulogom odnosno predstavom. Kazalište može sve! Dobro, možda ne baš sve, ali u svakom slučaju puno toga, a i liječiti smijehom sigurno. Otkako su nas uz sve zlo zadesila još i pandemija i potres, čini mi se da je sve teže zadržati stabilnost. Ali duboko vjerujem da na svijetu ima još puno dobrog i lijepog i da je možda baš sada neko razdoblje velikog čišćenja. Moram u to vjerovati jer ako se upustim u slušanje vijesti i brojanje umrlih i zaraženih, iščekivanje rata u Ukrajini i opće krize… Ne znam kako se tako živi. U procesu predstave sviđa mi se puno toga, ali možda najviše iznenađenja koja probe donesu same. Uz svu pripremu glumaca i autorskog tima, tu su i ti najdragocjeniji trenutci koji se jednostavno dogode. To je neka čarolija igre koja se stvori kada grupa ljudi posvećeno i s ljubavlju na nečemu radi.”

Kad je koreografija u pitanju, Anja Đurinović smatra da je to nekako prirodan put jer izvođači s vremenom postanu i suautori, pa i autori, a kako su područja njezina izražaja i ples i pokret tako su koreografiranje i bavljenje pokretom došli nekako prirodno:

“Ali ja se time bavim iz glumačke pozicije – kroz motivaciju, stanje, kontekst, ritam, emociju. Slijed pokreta mora slijediti glumačku logiku – lica, karaktera, intuicije, tijela… Kazalište volim zato što je sada i ovdje. Zato što je u njemu sve moguće. Zato što volim čaroliju i igru. Zato što se tamo dobro osjećam. Zato što stvarno mislim da liječi, daje smisao i širi vidike.”