Kad se govori o jugoslavenskoj privredi u doba socijalizma, tada se ona gotovo izjednačava s velikim hrvatskim industrijskim gigantima poput Željezare Sisak, Uljanika, Borova, Đure Đakovića i niza poduzeća koja su itekako doprinijela standardu svojih radnika, od kojih su mnogi proveli cijeli životni vijek tokareći, lijevajući željezo ili izrađujući borosane. U okviru tog vremena nije se samo dizao standard radnicima, nego se i oblikovala njihova svakodnevica i time odgajalo novog čovjeka. Naime, jedna od uloga poduzeća bila je i stvaranje novog socijalističkog čovjeka – udarnika, druga i komunista, a kako je tekao taj proces, u svojoj novoj knjizi “Plave kute idu na more” istražila je povjesničarka i doktorica znanosti Ana Rajković Pejić.

“Sve navedeno uvjetovalo je povezanost radnika i tvornice. O tome svjedoče i izjave samih radnika i radnica: ‘U Borovo su uloženi trud, mladost, zdravlje, bratstvo i jedinstvo’, ‘Željezara to smo mi’ ili ‘Počeo sam graditi kuću, dobio sam kredit od tvornice Đuro Đaković’. Jedan od razloga te povezanosti zasigurno se krije i u činjenici da su radnici sudjelovali u obnovama tvornica nakon rata, kada je udarništvo predstavljalo temeljnu motivaciju i kada je shvaćeno kao poseban izraz privrženosti socijalizmu. Naime, već u prvim poslijeratnim godinama gradio se kult rada i radnika, i to u dva smjera. Jedan se razvijao u smjeru indoktrinacije, a drugi u smjeru izgradnje države, a o tome u knjizi pišem u poglavljima ‘Titovi metalci – politika u butigi’ i ‘U ono vrijeme svi smo radili udarnički’. Nakon raskida između Tita i Staljina, koji je rezultirao napuštanjem sovjetske ekonomske doktrine, Jugoslavija je 1950. uvela vlastiti model društvenog i ekonomskog uređenja, odnosno, pretvorila je državno vlasništvo u društveno vlasništvo. Dakle, kako bi se opravdale političke odluke i dalje promicali rad i radništvo, na kojima je trebalo počivati čitavo društvo, uvedeno je samoupravljanje”, rekla je za Nacional Ana Rajković Pejić.

Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se u industrijalizaciju zemlje što je iziskivalo veliku potrebu za radnom snagom, koja je uglavnom dolazila iz ruralnih krajeva i većinom nije bila obrazovana, pogotovo u strukovnim zanimanjima, a u mnogo slučajeva bila je i nepismena. Tako je često dolazilo do nesreća na radu, čak i sa smrtnim posljedicama, što je uvjetovalo razvoj zdravstvene skrbi u tvornicama.

Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se u industrijalizaciju zemlje što je iziskivalo veliku potrebu za radnom snagom, koja je uglavnom dolazila iz ruralnih krajeva i većinom nije bila obrazovana, a u mnogo slučajeva bila je i nepismena. FOTO: Glasilo radnog kolektiva Đuro Đaković, privatna zbirka Dunje Vanić i Ane Čavar, Muzej Brodskog posavlja, arhiva Montaže Đuro Đaković

“Poduzeća su se susretala s nizom problema vezanih uz radnike, pogotovo u prvim poslijeratnim godinama kada je nedostajalo kvalificirane radne snage pa su povrede na radu bile konstantan problem s kojim su se uprave poduzeća susretale. Prema izvorima iz 1948. zabilježeno je oko 2500 ozljeda na radu, pri čemu čak njih 196 sa smrtnim posljedicama. Da je taj problem bio itekako ozbiljan, pokazuje i napomena koja se navodila u tvorničkom listu Željezare Sisak: ‘Druže, čuvaj se na radu! Tvoja te obitelj čeka!’ Zbog toga se velika pažnja poklanjala školovanju radnika s ciljem njihova osposobljavanja za rad na strojevima, kao i opismenjavanju jer je dio radnika bio nepismen. S istim ciljem suzbijanja ozljeda došlo je i do osnivanja zdravstvenih stanica u tvornicama. Iz njih će nešto kasnije izrasti stomatološke ordinacije, ordinacije opće prakse, preventivne zdravstvene službe, psiholozi i socijalni radnici. U sklopu tvornica moglo se izvaditi krv i napraviti krvne pretrage, cijepilo se radnike, uglavnom, u tvornicama su formirani mali domovi zdravlja”, pojasnila je Ana Rajković Pejić.

O socijalističkom radnom čovjeku vodila se konstantna briga jer se polazilo od teze da samo sretan i sit radnik može biti poslušan, dobar i vrijedan. Zbog toga se s vremenom unutar tvornica gradio sekundarni sustav u koji su, osim spomenute zdravstvena skrbi, ulazili i restorani društvene prehrane. Ana Rajković Pejić u knjizi navodi da su restorani društvene prehrane bili važni iz više razloga i to obrađuje u poglavljima „Sit radnik – produktivan radnik“ i „Brener draži od kuhače“.

„Prehrana se promatrala u okvirima produktivnosti te su to neke tvorničke novine nazivale i ‘gorućim pitanjem’ koje nije bilo povezano samo s borbom za bolji život, nego i za socijalizam uopće. Međutim, otvaranje restorana išlo je prilično sporo. Krajem 1950-ih tek je u nekoliko tvornica bila osigurana prehrana pa su tako u tvornici Rade Končar u Zagrebu radnici imali menzu u kojoj je hrana bila dvadeset posto jeftinija u odnosu na cijene u sličnim objektima. U ovom razdoblju ipak većina tvornica nije imala svoje restorane i menze pa su tako mnoge od njih, poput zagrebačke Prvomajske, tek pokretale pitanje otvaranja ‘tople kuhinje’. Slično je bilo i u Uljaniku koji je također bio u postupku izrade elaborata ‘radi otvaranja radničko-službeničkog restorana’. Zanimljivo je istaknuti da je u tom razdoblju radnicima pružena i mogućnost kupovine piva, a prema izvorima, sredinom 1950-ih u Đuri se dnevno prodavalo 150 boca piva. Neke su tvornice imale i bifee u kojima su se posluživali hladni naresci i mesni proizvodi, i to po nabavnim cijenama u maloprodaji. Inače, bifei su s vremenom ukinuti jer su postali, kako tvorničko glasilo navodi, ne samo „svratišta“ već mjesta gdje se ‘nadugo i široko raspravlja o nogometu, filmu, televiziji i tko zna o čemu sve ne’.“

‘Kako bi se opravdale političke odluke i dalje promicali rad i radništvo, na kojima je trebalo počivati čitavo društvo, uvedeno je samoupravljanje’, kaže Ana Rajković Pejić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ukidanjem bifea restorani su postali iznimno važni, a tijekom 1960-ih već ih imaju sve tvornice te s vremenom šire svoje kapacitete, ali i menije. U Željezari je 1967. pripremljeno 42 tisuće obroka, da bi taj broj već iduće godine porastao na 904 tisuća, a dvije godine kasnije podijeljena su čak 1,34 milijuna obroka, s pet vrsta jela. Ipak, nisu svi radnici bili zadovoljni onim što su tvornički kuhari spremali, već su se žalili na kvalitetu jela, kao i na cijenu.

„Što se tiče samih jelovnika u tvornicama, oni su ponajviše ovisili o poslovanju poduzeća. U tom smislu vrlo ilustrativan je primjer radničkog jelovnika tvornice Borovo s kraja sedamdesetih godina, gdje se na tjednom meniju našlo rastovano srce sa špagetima ili pak kuhana govedina u paradajz-sosu s prilogom od pire krumpira. Ipak, s vremenom se pojavilo nezadovoljstvo kvalitetom hrane. Jedan radnik Željezare, u anketi vezanoj uz kvalitetu usluge tvorničkog restorana, rekao je da mu je hrana ‘otvrđa’, dok su kupus i grah tom prilikom dobili pozitivne ocjene. Drugi se, pak, radnik požalio na odsutnost dijetalne prehrane. Kad je riječ o pićima, radnici su se potužili da je Pepsi Cola znatno skuplja nego u nekim trgovinama u gradu jer je koštala 175 dinara, a u gradu 103 dinara”, istaknula je Ana Rajković Pejić.

Restorani su imali veliki značaj i za žene. Novo socijalističko doba unijelo je velike promjene u njihove živote jer su postale izložene dvostrukom teretu. Izašle su iz kuće, dobile dodatnu ulogu udarnica i radnica i trebala im je pomoć. Društvo je reagiralo tako što su osnovane javne službe koje su im olakšavale svakodnevni život.

„U tu svrhu tvornički restorani započeli su s pripremom toplih obroka koje su žene mogle nositi kući. Tako se nastojalo omogućiti lakše, brže i kvalitetnije snabdijevanje, kako za zaposlenu obitelj tako i za samce. Cijena ručka iznosila je 60 dinara. U nju su bili uključeni juha, glavno jelo, salata i kruh. Tri puta tjedno u ponudi su bili i kolači, koji su se posebno plaćali. U najavi te ponude navedeno je da će za nošenje ručka kući biti potrebno ponijeti svoje posuđe. To je shvaćeno kao oblik servisne službe koja ženi ostavlja dovoljno vremena za odmor, ali i za društveno-političku aktivnosti. U tom okviru mogućnost nošenja toplog obroka iz poduzeća itekako je olakšavala svakodnevicu zaposlenih žena”, istaknula je Ana Rajković Pejić.

U formiranju socijalističkog čovjeka veliku ulogu imale su i politike kojima su se oblikovali načini provođenja slobodnog vremena i godišnjih odmora. U tu svrhu osnivala su se radnička odmarališta, Željezara je imala odmaralište u Malinskoj, Đuro u Trogiru, Borovo u Vodicama. Odmorom, rekreacijom i zdravljem radnika Ana Rajković Pejić bavi se u poglavljima „Pakujte kofere, putuje se“, „Izleti – zaboravljanje svakodnevne brige“ te „Banjska i klimatska liječenja“.

„Odlazak na more radnicima s kontinenta bio je pravi doživljaj, a mnogi od njih tek su tako prvi put vidjeli more. Bilo je i otpora jer su neki odbijali provesti godišnji daleko od kuće. Ipak, nije trebalo dugo da se radnička klasa privikne na blagodati odmora. U tu su svrhu pojedine tvorničke novine uoči odlaska na more objavljivale savjete za radnike. U Borovu su objavile savjet da žene trebaju sa sobom ponijeti kupaće kostime od lateksa koji se trebaju isprati u hladnoj vodi ili pak preporuku da se ne treba kupati u ‘nemirnom moru’, kao i da ne treba stajati na suncu otkrivene glave. Bitan dio radničkih odmarališta bili su restorani koji su po pristupačnim cijenama radnicima osiguravali obroke, kojima pak nisu baš svi bili zadovoljni. Jedna od njih bila je i radnica Ankica Blažević koja je istaknula da je osoblje Đurinog restorana u Trogiru ‘aljkavo i sporo’, a namještaj ‘star i loš’, dok je za ručak navela da se ‘predugo čekao, ponekad i dva sata’”, navodi Ana Rajković Pejić.

Pojedine tvorničke novine uoči odlaska na more objavljivale su savjete za radnike, posebno onima koji odlaze na Jadran prvi put u životu. FOTO: Glasilo radnog kolektiva Đuro Đaković, privatna zbirka Dunje Vanić i Ane Čavar, Muzej Brodskog posavlja, arhiva Montaže Đuro Đaković

Zanimljivo je istaknuti da su u ta odmarališta dolazili i strani radnici s kojima su domaća poduzeća imala sklopljene ugovore o razmjeni. Domaći radnici tijekom zimskih mjeseci odlazili su na skijanje kod Prve brnjske tvornice u Čehoslovačkoj, dok su domaćini tijekom ljetnih mjeseci dolazili ljetovati u odmaralište u Trogiru, donoseći sa sobom svoje pivo.

“Čehoslovački radnici, koji su na ljetovanje došli u sklopu razmjene, bili su prilično oduševljeni. Tako je vozač autobusa František Jelinek izjavio da već petu godinu ljetuje u Trogiru te da je sve ‘izvanredno’, dok je njegova supruga Hana istaknula da nema dovoljno riječi kojima bi izrazila svoje zadovoljstvo. Da je bila oduševljena, pokazuje i njezina izjava da bi ‘tu ostala cijeli život’“, navela je Ana Rajković Pejić.

Pri plaćenom godišnjem odmoru, koji je uveden 1946. godine, vodilo se računa o tome da bude dobro isplaniran, pri čemu su posebnu ulogu imali i psiholozi i kineziolozi. Isticalo se da su radnicima potrebni različiti oblici odmora ovisno o tome koje poslove obavljaju, pa tako nije isti oblik odmora potreban za fizičkog radnika ili nekoga tko radi na traci.

„Za radnike su se organizirala banjska i klimatska liječenja u raznim toplicama i lječilištima zbog niza kroničnih bolesti. Značajan oblik odmora bila je i borba protiv ‘zategnutih mišića’. Radilo se o strogo programiranom odmoru koji su osmišljavali stručni kineziolozi zaposleni pri OSIZ-u za odmor i rekreaciju. Okosnice tog oblika odmora bile su rekreacija i opuštanje od svakodnevnog rada. Naime, već početkom 1960-ih isticalo se da su narasle i sve više rastu stvarne potrebe radnih ljudi za aktivnim odmorom kao važnim faktorom društvenog standarda. U tu svrhu promovirao se aktivni odmor kao sredstvo kojim se otklanjaju štetne posljedice rada, poput zamora i gubitka koncentracije. Zanimljivo je istaknuti da radnici po dolasku u hotele Dijamant i Delfin u Poreču nisu bili previše zadovoljni, jer radničke ruke naviknute na čekić, kliješta, ručicu stroja ili neku drugu alatku u početku nisu bile spretne u hvatanju lopte, teniskog reketa ili kugle. No prvotni strahovi ubrzo su savladani te su radnici izjavljivali da mnogi od njih dotad nisu bili na moru niti su imali priliku vidjeti takav luksuz, a kamoli u njemu uživati”, pojasnila je Ana Rajković Pejić.

U kontekstu odmora ne treba zanemariti ni izlete koji su predstavljeni kao način zaboravljanja svakodnevnih briga, a većinom su se organizirali tijekom vikenda, o čemu je autorica rekla:

“Tu je bio važan ideološki aspekt jer se izletnički turizam u domaćim okvirima temeljio na tekovinama NOB-a pa su radnici vrlo često posjećivali ‘slavna mjesta rađanja revolucije’. Naime, izleti su shvaćeni i kao prakse koje omogućuju ‘upoznavanje sunarodnjaka i homogeniziranje zajednice čak i na klasnoj osnovi’. To je posebno vidljivo na primjeru creda Ferijalnog saveza, koji je glasio ‘Upoznaj domovinu da bi je više volio’. Također, poduzeća su bila konkretni nositelji materijalne baze odmora jer su financirala izgradnju sportsko-rekreacijskih centara, koja nisu služila samo radnicima, nego i stanovnicima okolnih mjesta.”

Ana Rajković Pejić ističe da je socijalizam, nažalost, povijesno poglavlje od kojeg se danas poželjno ograditi, a upravo se u tom društvenom uređenju, koje je trajalo svega četiri i pol desetljeća, Hrvatska transformirala iz pretežno ruralnog u razvijeno industrijsko društvo. Govorimo o ne tako davnom vremenu u kojem je postojala puno veća socijalna sigurnost, o društvu u kojem se razvijao osjećaj odgovornosti za pojedinca i o radnicima koji su se identificirali s tvornicama koje su gradili i u kojima su radili.

“U tom društvu elektrificirana je cijela zemlja, izgrađene su hidroelektrane, vodovodne mreže, građene su škole i vrtići, svima je omogućen odlazak na fakultete, izgrađena su mnoga gradska naselja. I ništa manje važno, iskorijenjena je glad. Rad u tvornicama mnogim je radnicima omogućio stjecanje materijalnih dobara o kojima su generacije njihovih roditelja mogle samo sanjati. To se prije svega odnosilo na činjenicu da je većina obitelji, zahvaljujući upravo radu u poduzećima, dobila krov nad glavom, bilo u obliku društvenih stanova ili izgradnje vlastite kuće. Stanovi i kuće s vremenom su postajali sve opremljeniji pa su tako televizori, telefoni i hladnjaci postali dio kućanstava bez kojih je život uskoro postao nezamisliv. Sve to bilo je rezultat sigurnog radnog mjesta i kredita koje je socijalizam izdašno omogućavao uz malu kamatu. Socijalistička Hrvatska doživjela je u sklopu SFRJ vrlo jasnu preobrazbu iz ruralnog i nerazvijenog u industrijalizirano društvo“, podsjetila je Ana Rajković Pejić.

 Kulturno uzdizanje radnog naroda bilo je još jedan od ciljeva socijalističkog uređenja. U tu svrhu poticali su se različiti oblici, kako se u to vrijeme zvalo, „estetskog obrazovanja“. Pa su tako, primjerice, organizirana javna književna događanja, a filmovi s popularnim holivudskim glumcima dolazili su u hrvatska kina s ne tako velikim vremenskim odmakom.

‘Teško da je socijalizam bio održiv na duge staze. Većina stručnjaka smatrana da socijalizam ni s ekonomskog stajališta nije bio održiv, ali to je već druga priča’, kaže Ana Rajković Pejić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

“Težilo se i kulturnom obrazovanju radnika pa ih se poticalo na posjećivanje izložbi i odlaske u kazalište, ali i na vlastito književno i pjesničko stvaralaštvo. Kako bi se ti procesi ubrzali, većina poduzeća u svojim je prostorima organizirala različite koncerte i predstave. Također, organiziralo se održavanje seminara iz likovne umjetnosti i književnosti te su se prikazivali filmovi, o čemu pišem u poglavlju ‘Marilyn Monroe i Tarzan u tvornici’“, dodala je Ana Rajković Pejić.

Zaključno, je li socijalizam sa svojim postulatima bio dugoročno održiv društveno-politički sustav?

„Dobro pitanje. Premda je socijalističko društvo, kako sam ranije istaknula, donijelo značajan zamah u smislu ostvarivanja prava koja su u ranijim razdobljima bila gotovo nezamisliva, poput prava na godišnji odmor ili pristup obrazovanju, s vremenom se razvio i niz društvenih anomalija koje su pratile taj sustav. Od toga da se konstantno vodila bitka s lažnim bolovanjima, zahtjevima za prebacivanje norme, kao i da su radnici kako im je rastao standard sve manje odlazili u radnička odmarališta te bili sve kritičniji prema upravama poduzeća. Pojavljivale su se i ‘nesocijalističke rabote’ što se odnosilo na sve vrste krađa u poduzećima koje su bile sve učestalije. U početku su te rabote bile strogo kažnjavane pa je tako 1954. u Đuri došlo do suđenja bivšem radniku koji je ukrao nekoliko kilograma kositra te je osuđen na četiri godine zatvora. S vremenom su krađe u poduzećima manje-više postale uobičajene i prešutno tolerirane, nisu kažnjavane i to je trajalo sve do početka 1990-ih. S obzirom na te činjenice, teško da je socijalizam bio održiv na duge staze. Većina stručnjaka smatrana da socijalizam ni s ekonomskog stajališta nije bio održiv, ali to je već druga priča“, zaključila je Ana Rajković Pejić.

Gotovo sva poduzeća koja se spominju u ovoj knjizi bila su veliki izvoznici koji su radili s obje strane željezne zavjese i bili perjanice razvoja industrije u zemljama članicama Pokreta nesvrstanih. Koliko su bila važna za tvrtke razvijenog Zapada, može se vidjeti na primjeru Đure Đakovića koji je surađivao s američkim General Motorsom, britanskim Teddington Bellowsom te s nekoliko njemačkih firmi poput Krupp Polysiusa i Babcocka. S druge strane, suvremena hrvatska država je tijekom trideset godina dopustila da se na razne načine uništi većina ‘socijalističkih’ giganata, zanemarila je radnike i radništvo, a svoju bogatu i autentičnu industrijsku baštinu ignorira u novom hrvatskom sjećanju. Knjiga “Plave kute idu na more” izlazi početkom iduće godine, a njeni su recenzenti Radina Vučetić s beogradskog Filozofskog fakulteta, Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Igor Duda s Filozofskog fakulteta u Puli.