Iako se unutar Rimokatoličke Crkve vode godinama rasprave o LGBTQ+ zajednici i pripadnicima te zajednice kao vjernicima, u Hrvatskoj je to još tabu tema koja se nedavno našla u centru pažnje projekta ‘’Poslanica Nesvrstanima: pravo na religioznost LGBTQ+ osoba’’.

Krajem listopada je u Zagrebu održana tribina ‘’Položaj LGBTQ+ vjernika/ca u Crkvi’’, na koju se ubrzo potom početkom studenoga nadovezala još jedna tribina ‘’Queer teologija’’. Obje tribine dio su projekta ‘’Poslanica Nesvrstanima’’. Stoga smo voditeljicu tih tribina Luciju Marković, studenticu socijalnog rada, aktivistkinju, stalnu suradnicu udruge U dobroj vjeri i voditeljicu projekta ‘’Poslanica Nesvrstanima: pravo na religioznost LGBTQ+ osoba’’ zamolili da nam ispriča o kakvom je projektu riječ. „‘Poslanica Nesvrstanima: pravo na religioznost LGBTQ+ osoba’ u svoje središte stavlja problematiku dva, u našoj javnosti i religijskom prostoru, gotovo nespojiva svijeta – LGBTQ+ zajednicu i religiju. Zbog predrasuda o nespojivosti LGBTQ+ i religijskog identiteta, LGBTQ+ vjernici/e redovito su izloženi/e višestrukoj diskriminaciji i stigmatizaciji i vjerskih zajednica i LGBTQ+ zajednice. Cilj projekta je adresirati navedene probleme i podići svijest o odnosu LGBTQ+ prava i religije, problematizirati negativan utjecaj religije i osvijestiti potencijal pozitivnog utjecaja religije na položaj, živote i prava LGBTQ+ osoba, osvijestiti i senzibilizirati javnost o poteškoćama s kojima se susreću ova skupina, podići vidljivost pitanja duhovnosti LGBTQ+ osoba, stvoriti siguran prostor u kojem bi LGBTQ+ osobe koje su vjernici/e ili imaju iskustvo religioznosti mogle slobodno i otvoreno razmjenjivati vjerska iskustvo te ih osnažiti u nošenju s višestrukom diskriminacijom, stigmatizacijom i nerazumijevanjem. Projekt provodimo zahvaljujući potpori Grada Zagreba.“

Unutar ovog projekta neće biti više tribina, već organizatori nastavljaju s grupama podrške za LGBTQ+ osobe s iskustvom religioznosti i LGBTQ+ vjernike/ce. Žele pružiti siguran prostor u kojem će sudionice/i dobiti čvrstu mrežu podrške te se povezati dijeleći svoja iskustva religioznosti i utjecaja religije na njihov LGBTQ+ identitet. Žele im pružiti prostor za proradu njihovih iskustava od kojih su neka i traumatična, iskustvo napuštanja zajednice i gubljenja prostora pripadnosti, višestruke diskriminacije, otkrivanja i prihvaćanja svog seksualnog/rodnog identiteta, osjećaja izolacije, kao i druge probleme i prepreke s kojima se susreću. S grupama podrške kreću krajem studenoga. Jedan od ciljeva udruge U dobroj vjeri koja je organizirala tribine je doprinijeti izgradnji kulture dijaloga, ravnopravnosti, pravednosti i mira u društvu gdje je moguć zajednički prostor svih vrsta vjernika i nevjernika. Korpus ljudskih prava i dužnosti vide kao mehanizam postizanja ravnopravnosti i pravednosti u društvu, gdje aktivnim djelovanjem mogu širiti radosnu vijest mira i ljubavi, a djelovanje temelje na osobi i nauku Isusa Krista, ljudskim pravima, mirovnom radu i feminističkoj teologiji.

Lucija Marković, studentica socijalnog rada i aktivistkinja, i Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistkinja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Razgovarali smo i s feminističkom teologinjom i aktivistkinjom Lanom Bobić koja je i izvršna direktorica udruge U dobroj vjeri te je upitali zašto je položaj žena u Crkvi i općenito odnos Crkve i drugih vjerskih zajednica prema vjernicima LGBTQ+ zajednice tabu tema.

„S obzirom na različitosti vjerskih zajednica i crkava, ne mogu dati općenit odgovor. Kada je položaj žena u pitanju, imate crkve u kojima se žene mogu rediti i imate crkve u kojima ne mogu. Bez obzira na pitanje ređenja žena, u svakoj od zajednica možemo postaviti pitanje položaja žena, njihove zastupljenosti, uključenosti u procese donošenja odluka, ali i njihov položaj u društvu i obitelji koji ovisi o onome što različite vjerske zajednice propovijedaju u smislu teološke antropologije žene i modela rodnih odnosa. Rimokatolička Crkva je većinska vjerska zajednica kod nas i imamo s jedne strane nauk o dostojanstvu osobe i neupitnu važnost dostojanstva žena kao osoba, ali s druge strane neravnopravan položaj žena. Što se tiče LGBTQ+ zajednice, više ne govorimo o tabu temi, to je tema oko koje se u Rimokatoličkoj Crkvi vode dinamične rasprave. Imamo snažne glasove koji upozoravaju na nužnost pastorala i podrške LGBTQ+ vjernicima, ali s druge strane i napade na nastojanja da napokon prihvatimo da su LGBTQ+ osobe jednake kao i svi mi i da nauk o dostojanstvu ljudske osobe primjenjujemo na sve. Bez ali.“

Nakon održanih tribina, organizatoricama se obratila nekolicina posjetitelja koji su rekli kako im teme mnogo znače i da ih iznimno podržavaju, da se osjećaju manje samima s obzirom na njihovu seksualnu orijentaciju, a neki su izrazili želju da se uključe u rad udruge. Kako je riječ o specifičnom problemu, zamolili smo Luciju Marković koja je vjernica i pripadnica LGBTQ+ zajednice da nam kaže što je najveći problem za slobodni život vjernika homoseksualne i queer orijentacije. „Kao queer i duhovna osoba, smatram da je najveća kočnica strah i osjećaj nepripadnosti. Odmalena sam učena da su LGBTQ+ osobe u grijehu i da za njih treba moliti, da su manje vrijedni, da su oni čiji ‘životni stil‘ Bog ne odobrava. Nisam nigdje mogla pronaći poruke podrške, a isključivost je uvijek bila prisutna – ili si queer ili si vjernik/ca. Osjećaj samoće je zbog toga uvijek bio prisutan, a dodatno ga je produbljivala poruka da se moram promijeniti kako bih zadovoljila sve crkvene, a onda i Božje kriterije. Nikad nisam bila dovoljna ovakva kakva jesam. Još je teže kad nemaš ni s kim podijeliti sve to što ti se događa, upravo zbog višestruke diskriminacije i nerazumijevanja. Moji queer prijatelji koji nisu religiozni nemaju značajna iskustva u religioznoj zajednici ili ih duhovnost ne zanima, naprosto nisu mogli razumjeti opseg težine koju sam nosila u sebi. S druge strane, s prijateljima iz crkvene zajednice koje sam bila dio nisu znali za moj queer identitet jer je u njihovim očima biti queer grješno i nešto što odvaja od Boga pa se nikad nisam usudila podijeliti taj dio sebe s njima. Neprestano sam se pitala zašto ne postoji most između queer identiteta i duhovnosti, zašto ne mogu biti oboje. Mislim da bi moj proces autanja, kao i sva iskustva koja sam doživjela bila mnogo pozitivnija i lakša da sam imala zajednicu koja je prihvaćala i razumjela mene kao queer duhovnu osobu koja i dalje želi prakticirati svoju vjeru. Javno blaćenje LGBTQ+ osoba, svođenje čitave jedne grupe ljudi na seksualni čin koji je u očima Crkve grješan i zanemarivanje odnosa i ljudi, isključivanje iz zajednice, neprihvaćanje i veoma, veoma uvjetovana ljubav koja se mora zaslužiti, po meni, ne predstavljaju ljubav s velikom lj, o kojoj se po religijskom zajednicama tako često govori. I to mi i dalje slama srce.“

Uz udrugu U dobroj vjeri, svojevrsno utočište za vjernike i pripadnike LGBTQ+ zajednice, nedavno je i prošle godine pokrenuti blog Neposlušne teologinje koji vodi magistra teologije i kulturologije te jedna od gošća na tribinama Greta Grakalić Rački koja je ostala začuđena nakon pokretanja bloga koliko su ljudi iz svijeta teologije, medija i aktivizma pokazali interesa. Nakon pokretanja bloga, održala je ženski krug s queer i strejt ženama, ateistkinjama i vjernicama u udruzi SOS Rijeka na temu ‘’Žene, religije i feminizam’’ te sudjelovala i na spomenutom panelu ‘’Queer teologija’’.

Greta Grakalić Rački aktivistkinja je za prava žena i LGBTQ+ osoba, radi u Udruzi SOS Rijeka. FOTO: Privatna arhiva

Za obje održane tribine u organizaciji udruge U dobroj vjeri smatra da su presudne i to za svaku osobu koja je odbačena, kao i za sve zajednice koje se nalaze izvan vjerskih normi i očekivanja, za novi svijet izmijenjene duhovnosti i društvo dijaloga. Greta Grakalić Rački je poznata i kao aktivistkinja za prava žena i LGBTQ+ osoba, trenutno radi u Udruzi SOS Rijeka – centru za nenasilje i ljudska prava, koja pruža podršku žrtvama nasilja, radi na prevenciji nasilja u populaciji mladih, zagovara promjene u sustavu i potiče razvoj kulture nenasilja. Pitali smo je odakle ideja o pokretanju bloga Neposlušne teologinje. „Ideja je u meni dugo sazrijevala jer sam kroz godine uvidjela da u aktivističkim krugovima nemam ni s kime razgovarati o teologijama kao što su queer i feministička te nekim specifičnim temama vezanim uz problematiku vjere u kontekstu LGBTQ+ i ženskih prava.“ Blog nitko ne financira, već je produkt njezine volje i energije, ali i odlična platforma kroz koju na informativan i edukativan način pojašnjava pojmove i pokrete koji povezuju vjernike i pripadnike LGBTQ+ zajednice. Stoga smo je pitali da nam približi pojmove queer teologije i feminističke teologije.

“Queer i feministička teologija imaju zajedničku pretkinju – teologiju oslobođenja. Nju pokreću marginalizirane zajednice – u prvom redu siromašni Latinoamerikanci/ke, žene kojima je tradicionalno onemogućen pristup nekim religijskim znanjima/praksama/ulogama, pa onda i LGBTQ+ zajednice. Svi oni stvaraju teologiju s namjerom oslobođenja sebe, svojih zajednica, drugih obespravljenih i cijelog svijeta. Queer teologija je novijeg datuma, bilo bi fer reći da je iz teologije oslobođenja prvo niknula rana gej i lezbijska teologija, koja se kasnije uz pomoć queer teorije formirala u ono što danas poznajemo kao queer teologiju. Feministička teologija je teologija iz perspektive žena s ciljem našeg osnaživanja i emancipacije; izlaska iz okova patrijarhalne religije. Queer teologija je teologija LGBTQ+ zajednice s ciljem našeg osnaživanja i emancipacije; izlaska iz okova patrijarhalne religije. Opći su ciljevi dakle poprilično slični“, ispričala nam je i pojasnila koje su ključne razlike tih dviju teologija.

„Ključne razlike možemo naći u teolozima/teologinjama samim, drugačiju teologiju će graditi feministkinja, kritičarka kapitalizma i redovnica Teresa Forcades od, primjerice, urednika časopisa Concilium Norberta Recka, gej teologa koji djeluje izvan Crkve. Teološke metode isto mogu biti različite – pastoral za LGBTQ+ osobe, na primjer, suštinski je različit način teologiziranja od feminističkog čitanja vjerskih tekstova. Konačno, ciljevi emancipacije pojedinki i pojedinaca koji konzumiraju ove teologije mogu biti različiti – moja prijateljica koja je odrastala u karizmatskoj protestantskoj zajednici koja nije prihvaćala njenu biseksualnost želi drugačiji podražaj od queer/feminističke teologije od mog cisrodnog poznanika koji je agnostik, ali ga smetaju transfobne i homofobne izjave osoba iz vjerskih krugova u medijima, koje na njega i njegove bližnje imaju posredan utjecaj.“

Nadbiskup Riječke nadbiskupije Mate Uzinić je prošle godine povodom dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije zatražio oprost od homoseksualnih osoba zbog diskriminacije i naglasio da „oni koji pokazuju homoseksualne sklonosti mogu dobiti pomoć koja im je potrebna kako bi u potpunosti razumjeli i ostvarili Božju volju u svom životu.“ Ta je njegova izjava iznenadila brojne vjernike i oduševila vjernike LGBTQ+ zajednice, kao i brojne teologe. Čuđenje je bilo još veće zato što službeni stav Katoličke Crkve nije baš naklonjen LGBTQ+ zajednici. Stoga smo pitali Lanu Bobić zašto Crkva vrlo često pripadnike LGBTQ+ zajednica smatra ljudima koji se moraju liječiti od ‘’te čudne bolest’“. „Prije svega, službeni stav Rimokatoličke Crkve nije da pripadnike LGBTQ+ zajednice smatra ljudima koji se moraju liječiti od te čudne bolesti niti je službeni stav Crkve da su te osobe ‘bolesne’. Kod takvih narativa govorimo o ultrakonzervativnim akterima unutar ili oko Crkve koji sebe predstavljaju kao jedine pravovjerne, iako su teološki neutemeljeni. Govorimo o akterima koji monopoliziraju vjeru i zloupotrebljavaju koncept vjerskih sloboda da bi diskriminirali skupinu ljudi na bazi seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Mislim da su za kršćanstvo i Crkvu takvi puno opasniji i štetniji nego prihvaćanje činjenice da su LGBTQ+ osobe ljudi s pravom na dostojanstvo baš takvi kakvi jesu.“

Pitali smo je i koliko Crkva u Hrvatskoj raspiruje homofobiju ili se pokušava držati po strani sa svojim službenim stavovima. „Ne možemo govoriti samo o službenim stavovima Rimokatoličke Crkve jer je ona i ogromna zajednica, živa zajednica koja nosi velike različitosti. Imate ljude koji se zalažu za blagoslov istospolnih partnera i ljude koji homoseksualnost žele proglasiti bolešću. Bilo bi nesuvislo ne uvidjeti da postoji ozbiljan broj vrlo glasnih članova Rimokatoličke Crkve koji raspiruju homofobiju i transfobiju i tu je velika uloga njene hijerarhije boriti se protiv širenja netrpeljivosti i mržnje koja je nespojiva s kršćanskim naukom. Ovo na kraju krajeva govorim i na tragu poruka pape Franje koji tvrdi da crkva ne odbacuje LGBTQ+ osobe, već da ih odbacuju neki ljudi u Crkvi. Tvrdi i da je Crkva majka svoj svojoj djeci, a da je selektivna Crkva sekta, a ne Sveta Majka Crkva.“

Kad je riječ o problemu današnjeg društva i borbi aktivista za ljudska prava i osobne slobode, početkom ove godine u Njemačkoj se rodio pokret ‘’Out in Church’’. O kakvom se pokretu radi i koliko bi mogao promijeniti službeni stav Crkve o LGBTQ+ zajednici, pitali smo Lanu Bobić. „Radi se o pokretu LGBTQ+ osoba koje rade ili volontiraju u Rimokatoličkoj Crkvi i kojima je dosta skrivanja, diskriminacije i negativnog utjecaja koji je ona izvršila na živote LGBTQ+ osoba i zajednice. Ljudi traže da ih se prihvati u njihovoj punini, da ne moraju skrivati svoj seksualni ili rodni identitet, da ih se ne promatra samo kroz taj identitet i da ih se ne diskriminira na bazi tog identiteta. U svim sferama pa i u Rimokatoličkoj Crkvi možemo pokrenuti promjene hrabrošću da podijelimo svoja iskustva nepravde, učinimo ih vidljivima i samoorganiziramo se s onima koji ta naša iskustva dijele kako su to učinili ljudi u pokretu ‘Out in Church’’’.