Mirsada Begović i Jelena Veljača dobile su od HAVC-a financijska sredstva za razvoj scenarija za film koji će se baviti temom sustavnog seksualnog uznemiravanja žena, kao i silovanja i obiteljskog nasilja, o čemu su jasno i glasno progovorile kroz pokretanje građanske inicijative #SPASIME

I prije nego što je regiju zatresao skandal vezan uz silovanje i seksualno uznemiravanje koje je navodno provodio voditelj glumačke škole i redatelj Miroslav Mika Aleksić, o čemu je javno progovorila glumica Milena Radulović, a uslijedilo je i otvoreno priznanje hrvatske glumice Dore Lipovčan da je kao maloljetna bila silovana tijekom pohađanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, i to od jednog profesora s Akademije, članice inicijative #SPASIME Mirsada Begović i Jelena Veljača aplicirale su na natječaj HAVC-a za razvoj scenarija za film koji bi obradio prvenstveno temu obiteljskog nasilja, ali i sustavnog seksualnog uznemiravanja žena, kao i silovanja. Glumica, scenaristica i kolumnistica Jelena Veljača često u svojim kolumnama piše o problemima žena, pa tako i o zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju, a s Mirsadom Begović, Anom Pecotić, Unom Zečević Šeparović, Anicom Tomić i Jelenom Kovačić pokrenula je inicijativu #SPASIME.

Dugogodišnja novinarka i aktivistica Mirsada Begović donedavno je radila kao zamjenica urednika vijesti na TV kanalu Al Jazeera Balkans, na RTL-u je bila šefica koordinacije vijesti, šefica dopisništva, ali i PR te kuće. Bila je i direktorica korporativnih komunikacija izdavačke kuće Profil i koautorica i urednica magazina CD – Corps Diplomatique. Tijekom karijere surađivala je s brojnim inozemnim TV kućama kao što su Sky News, BBC, TRT World, pokrivala je smjene na desku news kanala Al Jazeera English itd. U razgovoru za Nacional govorila je o važnosti i učincima inicijative #SPASIME, filmu koji namjeravaju snimiti te nužnosti edukacije i osvještavanja problema obiteljskog i seksualnog nasilja.

NACIONAL: Prvo ste inicijativom #SPASIME potaknule žene u Hrvatskoj da se pobune protiv šutnje i javno progovore o obiteljskom nasilju, ali i o seksualnom zlostavljanju, a sada ste odlučile neke od njihovih trauma staviti na film. Zašto i kako?

Osim pomoći da se i njihov glas čuje kroz našu potencijalnu suradnju s nadležnim institucijama, uz izmjene zakona, psihološku potporu i pomoć i uz konkretnu novčanu pomoć putem Fonda #spasime – jer je često upravo financijska situacija ono što žrtve sprečava da izađu iz kruga nasilja – mnoge žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja tražile su da im pomognemo i u kontaktu s medijima. Razočarane u rad institucija, zapravo uslijed niza razočaranja, kada se osjećaju bespomoćne i same, kada više ne znaju što učiniti jer su iscrpile sve pravne alate, potpuno očajne obraćale su se onim medijima koji su ih htjeli slušati. Usmjeravale smo ih na one pažljivije u izvještavanju, svjesne opasnosti i težine priče, ali i sekundarne viktimizacije, pa im ovim putem zahvaljujem, kolege će znati koji su to.

‘Dokumentarni film mogao bi dovesti do retraumatizacije žrtve zbog loše reakcije društva koje nije senzibilizirano da shvati kako žrtva nikada nije kriva. Zato je igrani film bolji’

NACIONAL: Znamo da su se javile, nažalost, mnogobrojne žrtve s teškim pričama.

Brojne su i strašne priče dolazile i još uvijek dolaze na e-mail i u inbox naše zatvorene grupe, često uz priloženu dokumentaciju. Neke smo radi sigurnosti žrtava odbijale objaviti, isključivo kako bismo ih zaštitile koliko je to moguće iako mnoge smatraju da više nemaju što izgubiti. Jedna od članica inicijative je i odvjetnica Una Zečević Šeparović s kojom se uvijek konzultiramo kako ne bismo dodatno ugrozile procese u kojima se nalaze. Razmišljajući o tome što još možemo napraviti kako bismo pomogle žrtvama, a iskoristile svoje znanje i alate, došla sam na ideju dokumentarnog filma i dugo o njemu razmišljala. Kao velikom zaljubljeniku u dokumentarne filmove, a imam iza sebe i nekoliko autorskih, prvotna ideja je bila da upravo kroz dokumentarni film osvijestimo javnost, one koje u najužim krugovima imaju ili znaju za teške slučajeve obiteljskog i seksualnog nasilja, da obiteljsko pa i seksualno nasilje nije privatna stvar. Da ga ne možemo i ne smijemo ignorirati. U radu i komunikaciji sa žrtvama, ali i mnogim udrugama koje se tim teškim poslom godinama bave, naučile smo puno.

NACIONAL: Kako ste se ipak odlučile za igrani, a ne dokumentarni film s tom tematikom?

Problem je užasno slojevit i često se čini teško iskorjenjivim jer je cijeli niz prepreka i grešaka u postupanju prema žrtvama. One koje su bile spremne govoriti u kameru u različitim su stadijima sudskog procesa. Kako ih nismo htjele ugroziti, a i kroz duge razgovore s Jelenom o ideji, odlučile smo se ipak za igrani film koji se temelji na istinitim događajima. Za sada smo dobile novac samo za razvoj scenarija, ali aplicirat ćemo i dalje, a vjerujemo da ćemo ići i u koprodukciju s nekima od zemalja u regiji.

NACIONAL: Znači da ćete iskustva svih tih žena pokušati staviti u filmsku priču?

Kako se film temelji na istinitim događajima, imat ćemo neka, ali prilagođena i izmijenjena iskustva. Već dugo nam je jasno da se brojne žrtve pronalaze, odnosno nalaze puno toga zajedničkog, u mnogim stravičnim i monstruoznim slučajevima. Uopće nije presudno da se radi o konkretnim pričama jer se, nažalost, sve priče o zlostavljanju zapravo razvijaju gotovo identično.

NACIONAL: Bi li taj film na čijem scenariju radite trebao imati sretan kraj ili će završiti onako kako, nažalost, takve priče u Hrvatskoj, ali i ostatku regije, završavaju – bivaju zataškane i vrlo rijetko izađu na svjetlo dana?

To vam ne možemo odati, ipak se radi o igranom filmu. Ali činjenica je da mnogi slučajevi, nažalost, imaju tragičan kraj upravo zbog greške „u protokolu“. Ili zato što žrtvi netko nije vjerovao. Voljela bih da nije tako.

NACIONAL: Kako ste se nosili sa svim tim strašnim i traumatičnim pričama koje su do vas došle tijekom kampanje #SPASIME i kako su na vas djelovale?

U početku zaista nismo bile svjesne što nas očekuje. Naš tim čine sjajne i sposobne žene. Svaka je stručnjakinja u svom području. Marketinška stručnjakinja Ana Pecotić i ja, koja sam cijeli život u informativi na televiziji, u početku smo same administrirale grupu od 56.000 članova, većinom žrtava, a sada imamo pomoć volonterki iz raznih udruga kojima smo neizmjerno zahvalne. Jer to je posao 24/7, a sve mi imamo i svoje poslove od kojih živimo, ali i obitelji. Priče koje su dolazile često su nam izazivale mučninu, ali i bijes. Jasno, ostavljaju trag. Osjećale smo odgovornost pa se znalo dogoditi da grupu nismo mogle ostaviti ni minutu bez nadzora. Bilo nas je strah da se ne dogodi ono najgore „u mojoj smjeni“. Filtrirale smo komentare kako žrtve ne bi prolazile sekundarno zlostavljanje i blokirale zlostavljače koji su pristupali grupi pod drugim imenom. Blokirale smo i novinare i medije koji su jurili clickbaitove. Odgovarale smo na poruke i noću jer bi se javljale iz ormara, skrivene od zlostavljača, a kako Hrvatska nije imala nacionalni SOS broj koji je žrtvama lako pamtljiv – i kako žrtve u trenutku fizičkog zlostavljanja ne mogu guglati brojeve na koje mogu zvati, što smo pokušale objasniti i premijeru – često su pisale nama, a mi bismo ih savjetovale, tješile i dalje usmjeravale na udruge i sigurne kuće. Bilo je tu svega.

‘Zlostavljači trebaju biti uklonjeni iz obitelji, a ne obrnuto. Još čekamo sigurne kuće u šest županija, pa često mi žrtvama nalazimo stanove. To ne može i ne smije biti praksa’

NACIONAL: Rekli ste da se javljaju žene iz cijele regije?

Pišu nam i iz Srbije i BiH jer se pokazalo da je #SPASIME često prvo što žrtvama u regiji padne na pamet kada se nađu u bezizlaznoj situaciji. Iako smo mi svjesne toga da nismo stručnjakinje, savjetovale smo se s onima koji to jesu, najčešće i od samih početaka sa Sanjom Sarnavkom, i pomagale smo i pomažemo koliko možemo, sada i uz pomoć stručnjaka volontera. Očito nešto radimo dobro jer nam se žrtve nasilja i dalje javljaju, a kraj se, nažalost, ne nazire.

NACIONAL: Film i televizija moćni su mediji s ogromnim utjecajem na mase. Što mislite, koliko jedan takav uspješan i dobro napravljen film može probuditi u ljudima svijest o toj temi, koja se prečesto gura pod tepih, i navesti ih da o njoj počnu drugačije razmišljati?

Vjerujem da može. Mislim da umjetnost, pa tako i film, komunicira s ljudima, prenosi im emocije i poruke pa ih time može i mijenjati. Možda ne može direktno mijenjati društvo, ali svijest sigurno. Mnogi svjetski pa i domaći filmovi već su dokazano probudili svijest o mnogim tabu temama, pa tako i obiteljskom nasilju. Svjesni smo važnosti edukacije i obrazovanja, a kvalitetni filmovi, bili oni dokumentarni ili igrani, svakako su dio toga.

NACIONAL: Mislite li da je poruka snažnija pošaljete li je putem igranog ili putem dokumentarnog filma?

Nisam sigurna. Vjerujem i jedno i drugo. Dokumentarni bi možda bio snažniji, no u igranom imamo slobodu „uvezati“ poruke i situacije u kojima su se žrtve našle, prikazati „prošlost“ koja je žrtvu, ali i zlostavljača možda i dovela do tih situacija. Pri izboru je presudna bila činjenica da su nam žrtve uvijek na prvom mjestu, a dokumentarni prikaz bilo koje konkretne osobne tragedije mogao bi dovesti do retraumatizacije žrtve zbog potencijalno loše reakcije društva koje, nažalost, i dalje nije dovoljno senzibilizirano da shvati kako žrtva nikada nije kriva. Zato nam se čini da je igrani film ipak bolje rješenje.

NACIONAL: Zašto se slučajevi seksualnog uznemiravanja žena toliko često prešućuju?

Brojni su razlozi. Najčešće je to zbog straha da im nitko neće vjerovati, silovatelji i zlostavljači su često „uvaženi“ članovi društva, imali smo već takve slučajeve koji su izašli u javnost. Zato što krive sebe, brojne žrtve seksualnog nasilja smatraju da su nekako tome pridonijele – svojim ponašanjem, izgledom, što im društvo često „sugerira“. Ili zato što je napasnik često osoba koju žrtva poznaje, možda ovisi o njemu emocionalno ili materijalno. Zato što žrtva misli da je nitko neće razumjeti, da je sama. Da će biti stigmatizirana, da više neće moći raditi. Zato što ne vjeruje institucijama, ne vjeruje odgovornima, nasilje se često relativizira… Zaista, razlozi su brojni.

NACIONAL: Što kao društvo možemo i moramo napraviti kada je situacija takva kakvom ste je opisali?

Mi kao društvo možemo dati apsolutnu podršku žrtvama koje su se okuražile i napokon ispričale svoj slučaj, malo empatije i solidarnosti, to je sve što je potrebno. Pažljivo i humano jer možda i sami u najužem krugu imamo osobu koja nam to pokušava reći, priznati.

NACIONAL: Inicijativom #SPASIME uspjeli ste utjecati na promjenu zakona u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni dosad učinjenim?

I jesmo i nismo. Možda najvažniji doprinos inicijative #SPASIME je u tome što je tema obiteljskog nasilja ušla u javni prostor, o tome se počelo govoriti, a žrtve su shvatile da nisu same i dobile su mjesto na kojem će naći podršku i razumijevanje. Tamo gdje bi to trebale dobiti – u institucijama države – najčešće, nažalost, ne dobivaju. Zakonske promjene su vrlo važne, ali ni to ne vrijedi puno ako se isti ne poštuje, ako žrtve i dalje nailaze na brojne prepreke, ako sutkinje i suci i dalje dosuđuju minimalne kazne. Štoviše, zakonski okvir se vrlo često krši i za to nikad nitko ne odgovara. Puno je tu još posla, puno obećanog na što još čekamo. Iako smatramo da su zlostavljači ti koji trebaju biti uklonjeni iz obitelji, a ne obrnuto, čekamo na sigurne kuće u šest županija koje ih još uvijek nemaju. Pa se tako često zna dogoditi da im mi privatno nalazimo stanove i pokušavamo ih skloniti od nasilnika dok se ne nađe bolje rješenje. Često uspijemo, ali to ne može i ne smije biti praksa.

NACIONAL: Što smatrate najvažnijim sljedećim korakom koji bi podigao cijeli taj problem na jednu višu razinu?

Edukacija, edukacija i edukacija. I sankcije za sve djelatnike sustava koji dolaze u doticaj sa žrtvama nasilja, a ne poštuju protokol, nego ih dodatno viktimiziraju. Edukacije od najranijeg doba pa do one možda i najvažnije, a koju sam već spomenula, stalne edukacije u lancu odgovornih. Ključno je shvatiti – počevši od djelatnika nadležnih institucija pa do društva u cjelini – da prijavljeno obiteljsko nasilje ne predstavlja izolirani incident, već kulminaciju višegodišnjeg užasa i da neće prestati ako nasilnik dobije uvjetnu kaznu. To nije prolazak kroz crveno svjetlo koji se možda „svakom može desiti“ u trenutku nepažnje.

‘Položaj žena u društvu još uvijek je globalni problem, ali zemlje s ozbiljnim sustavima ne tretiraju obiteljske nasilnike kao brižne roditelje, što Hrvatska, nažalost, radi’

NACIONAL: Tko su najčešće ti nasilnici?

Biti nasilnik znači imati karakternu osobinu koja je trajna i neće nestati ako se adekvatno ne penalizira i ako se nasilniku ne pruži psihosocijalni tretman. Ako žrtva i uspije otići od nasilnika, on će naći novu žrtvu prema kojoj će opet biti nasilan. Ako je to jasno svim članicama i članovima naše grupe, svim djelatnicima civilnog sektora koji pomažu žrtvama nasilja, zaista ne razumijemo zašto je to tako teško shvatiti sutkinjama, sucima, policiji i socijalnim radnicama i radnicima.

NACIONAL: Nedavno ste s Jelenom Veljačom, Anom Pecotić, Unom Zečević Šeparović, Anicom Tomić i Jelenom Kovačić dali bezrezervnu podršku beogradskoj glumici Mileni Radulović koja je odlučila prijaviti i javno progovoriti o silovanju, seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju kojima je bila izložena s drugim djevojkama u beogradskoj školi glume Miroslava Mike Aleksića. Koliko takav istup javne osobe poput nje pomaže senzibiliziranju javnosti o tom problemu?

Neizmjerno su važna takva svjedočenja. Ona mogu biti i anonimna, ne moraju biti javna poput Mileninog, stoga trebamo ohrabriti sve one koje su prošle kroz slična iskustva da prijave zlostavljače i nadati se da će institucije dalje učiniti svoje. U ovom konkretnom slučaju policija je brzo reagirala, što je za svaku pohvalu, no sada slučaj treba izgurati do kraja, a taj dio je na pravosuđu. Vrlo je važno reagirati i ako smo svjedoci seksualnog uznemiravanja jer okretanjem glave, htjeli to priznati ili ne, postajemo sudionici. A trebamo živjeti s tim saznanjima da smo možda mogli spriječiti neko novo silovanje, neko novo nasilje.

NACIONAL: Nažalost, nije ništa bolje stanje ni u ostatku svijeta. Jeste li se pokušale povezati s nekim udrugama iz inozemstva kako biste podigle kompletnu kampanju na višu razinu?

Ne bih se složila da je svugdje isto. Iako je položaj žena u društvu još uvijek globalni problem, zemlje s ozbiljnim sustavima ne tretiraju obiteljske nasilnike kao brižne roditelje, što Hrvatska, nažalost, radi. Mi smo za sada fokusirane na lokalno rješavanje problema, što je i samo za sebe veliki zalogaj. Podsjećam da mi sve to radimo volonterski, u slobodno vrijeme i naši kapaciteti su limitirani. Imale smo neke kontakte iz „sestrinskih“ udruga država EU-a, pa i nekih iz SAD-a, no s obzirom na epidemiju, neke konferencije i susreti jednostavno nisu bili mogući. Što će donijeti budućnost, vidjet ćemo.