Hrvatska rukometna reprezentacija redovito je početkom svake godine u fokusu javnosti. U siječnju parnih godina održavaju se europska, a neparnih godina svjetska prvenstva, pa će se tako od 13. do 31. siječnja ove godine u Egiptu održati svjetsko rukometno prvenstvo. Hrvatska ima svjetsko zlato iz Portugala 2003., a medalju na svjetskim prvenstvima hrvatska rukometna reprezentacija nije osvojila od bronce u Španjolskoj 2013. godine. Uvijek biti u rukometnom vrhu znači i imati odlične rukometaše, nekoga tko će nositi igru. Spomenu li se samo imena Ivana Balića, Patrika Ćavara, Petra Metličića, Mirze Džombe ili Zlatka Saračevića te današnjeg kapetana Domagoja Duvnjaka, vidljiv je kontinuitet koji je teško ostvariti u bilo kojem sportu. No svi ti spomenuti veliki igrači, a danas uglavnom treneri koji su ostali u rukometu raditi s mlađim uzrastima, jednom su bili na početku svoje reprezentativne rukometne karijere. Nacional predstavlja trojicu takvih mladih igrača koji već igraju u europskim ligama, a njihov je talent prepoznao i Hrvatski rukometni savez – Ivan Martinović, Josip Šarac i Luka Šebetić.

Ivan Martinović ima pet nastupa za reprezentaciju, i to na Croatia Cupu u Poreču te na EHF Euro Cupu, u utakmici protiv Mađarske u studenome 2020. Ovo će mu biti prvi nastup sa seniorima na jednom turniru. Bio je MVP Svjetskog juniorskog prvenstva 2019., na kojem je Hrvatska osvojila srebro. Rođen je u Beču gdje je i započeo rukometnu karijeru, a jedan je od rijetkih koji nije igrao u hrvatskoj ligi, ali ju redovito prati. Martinović kaže:

“Jako sam sretan, velika mi je čast ponovno biti u reprezentaciji, dat ću sve od sebe i nadam se da se ovaj put neću ozlijediti. Moji rukometni počeci sežu u djetinjstvo, dok sam bio dječak, a moj uzor su bili Domagoj Duvnjak i Ivano Balić. Kad sam bio prvi put pozvan u A reprezentaciju, na kvalifikacijama za EP 2020., Dule – kako zovemo Duvnjaka – bio mi je cimer, što me oduševilo. A ja sa sobom uvijek imam fotografiju s Europskog prvenstva koje je bilo u Beču 2010., i tad sam se fotografirao s njim. Kad sam mu je pokazao, on nije mogao vjerovati.”

Martinovićeva sestra Kristina i njegov brat Marin igraju za austrijsku rukometnu reprezentaciju, dok Ivan nosi hrvatski dres. Kako kaže, odmah u početku cilj mu je bio igrati s bratom: “Međutim, kako sam ja mlađi od njega, mene odmah kad i njega nisu pozvali u austrijsku reprezentaciju. Bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Međutim, kada sam otišao u zadarski rukometni kamp koji organizira HRS, primijetili su me treneri i prvi put pozvali na pripreme. Nije mi bilo lako, morao sam puno putovati, ali sam znao da će se sve isplatiti. Tad mi je cilj bio, kao i danas, zaigrati za A reprezentaciju, koja je ujedno i razlog da radim dalje na sebi. Jednog dana htio bih igrati s reprezentacijom Hrvatske na Olimpijskim igrama, ali i odigrati protiv svog brata. Da nije bilo naših roditelja koji su nas pratili na utakmicama, teško da bismo ostvarili ovo što jesmo.”

Martinović igra u klubu Hannover-Burgdorf, u Bundesligi, jednoj od najjačih rukometnih liga. O Bundesligi 23-godišnji Martinović kaže:

“U početku sam igrao u Gummersbachu, gdje sam živio sam, i to mi je bilo puno teže nego prilagoditi se njemačkom tipu rukometa. Imao sam sreće da su me igrači sjajno prihvatili, a kvaliteta rukometa u Bundesligi je neusporediva – igrati protiv Duvnjaka i Schmidta je san svakog igrača. Od jeseni 2019. igram za drugi bundesligaški klub Hannover, s kojim sam potpisao ugovor do ljeta 2022.”

Martinović se prisjetio svog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj s juniorskom reprezentacijom, u ljeto 2019., na kojem je ovaj desni vanjski bio MVP, odnosno najbolji igrač.

“Očekivanja od hrvatske reprezentacije su uvijek velika, a pogotovo su bila tada jer smo imali odličnu pojedinačnu kvalitetu igrača. Dogovorili smo se da idemo utakmicu po utakmicu i da moramo dobro igrati u kontinuitetu. Stvarno smo svi htjeli medalju, najviše iz razloga što nam je to bilo zadnje prvenstvo koje mi kao generacija igramo svi skupa, a to smo i uspjeli, donijeli smo srebro u Hrvatsku.”

A onda se Martinoviću dogodila ozljeda, i to baš uoči Europskog prvenstva 2020. Kaže da nikad neće zaboraviti svoj 22. rođendan:

“Bili smo na pripremama u Poreču. Dan nakon toga bio mi je rođendan, i tu večer na treningu pukla mi je kost. Odmah sam dobio longetu te su mi rekli da moram mirovati najmanje deset dana. Vratio sam se u Hannover gdje su mi liječnici rekli da ću morati operirati nogu 16. siječnja 2020. jer su mi trebali staviti ‘šaraf’ koji omogućuje kostima da bolje zarastu i da nemam više problema s tim stopalom. Bilo mi je jako teško i bio sam tužan zbog ozljede jer mi je bio san odigrati to prvenstvo ‘kod kuće’ jer je Austrija bila domaćin prvog dijela natjecanja. Ali imao sam veliku podršku i znam da moje vrijeme tek dolazi. Gledao sam sve utakmice na televiziji i pratio dečke, bilo mi je teško. Ali to je sve dio sporta. Vratit ću se još jači i zajedno ćemo osvajati prvenstva!”

Josip Šarac, 22-godišnjak rođen u Ljubuškom, u Bosni i Hercegovini, za reprezentaciju Hrvatske ima 13 nastupa. Debitirao je na Europskom prvenstvu početkom prošle godine, kad je Hrvatska osvojila srebrnu medalju. S klubom Izviđač iz Ljubuškog osvojio je dva naslova prvaka BiH, a posljednje dvije sezone Šarac je igrač Celja Pivovarne Laško. S kadetskom reprezentacijom osvojio je srebro na EP-u 2018., a kao i Martinović bio je član juniorske reprezentacije s kojom je 2019. osvojio svjetsko srebro – bio je jedan od najboljih šutera s 9 metara i jedan od najboljih osvajača lopti.

Šarac kaže da je uvijek čast igrati za reprezentaciju i dijeliti svlačionicu s velikim rukometnim imenima:

“Ovo je san svakog rukometaša i ja ga upravo živim. Rukomet sam počeo trenirati zbog svog starijeg brata, ali i majke koja me najviše nagovarala. Nisam odmah bio na ovoj poziciji koju igram, lijevog i srednjeg vanjskog. Počeo sam prvo kao golman kod Darija Mikulića koji me naučio svemu i stavio me na poziciju vanjskog jer je vidio prostor za napredak.”

O srebru s juniorima Šarac kaže da u početku nije mislio da će Hrvatska igrati finale Svjetskog prvenstva, ali motivirao ih je grb koji nose na dresu jer je uvijek čast igrati za reprezentaciju:

“Bilo je puno novih ideja, ali jako malo vremena. Mislim da prijateljske utakmice nisu pokazale realnu sliku, pa smo se na SP-u polagano počeli dizati, igrali smo utakmicu po utakmicu. Ključ je bilo naše zajedništvo i obrana jer mislim da iz obrane sve kreće. Disali smo jedan za drugoga, ginuli za loptu, u obrani smo pomagali jedan drugome i na kraju krajeva postali smo prava obitelj – što je pokazao i rezultat. Malo su nas i podcjenjivali, govorili da smo generacija koja je izlazila i koja ne može nešto naročito ostvariti, a mi smo pokazali da možemo i vratili smo se doma sa srebrnom medaljom zlatnog sjaja!”

Osim s juniorima, godinu poslije – u siječnju prošle godine – Šarac je i sa seniorima osvojio srebro, u finalu protiv Španjolske kojemu je prethodila, kako mnogi kažu, epska utakmica s Norveškom koju je Hrvatska dobila nakon čak dva produžetka. Kaže da će mu početak ove 2020. zbog toga zauvijek ostati u sjećanju:

“Europsko prvenstvo s A reprezentacijom bilo je nezaboravno iskustvo za mene. To je bilo moje prvo veliko natjecanje sa seniorima, i odmah smo osvojili medalju – srebro zlatnog sjaja. Sve je bilo kao san, počevši od naše igre i atmosfere u svlačionici pa sve do naših nevjerojatnih navijača koji su nas pratili na svakoj utakmici i dočeka na Trgu u Zagrebu, zatim u Mostaru i na kraju najslađi u mom Ljubuškom.”

Kad je njegov klub, slovensko Celje Pivovarna Laško, u pitanju, Šarac je jako zadovoljan. Kaže da je imao dosta ponuda jer su svi vidjeli kako igra u SEHA ligi. Međutim, obolio je od mononukleoze, pa je ostalo samo klub Celje koji mu je ponudio još bolji ugovor. Smatra da mu je to najbolja odluka koju je u tom trenutku mogao napraviti jer su mu oni omogućili da se vrati u život. S Celjem je osvojio slovensko prvenstvo te igrao Ligu prvaka, a nada se da će sve biti u redu sa zdravljem, dok igra i forma mogu samo napredovati.

Luka Šebetić, 26-godišnji Bjelovarčanin na poziciji desnog vanjskog, ima 11 nastupa za reprezentaciju. Nastupio je na Europskom prvenstvu 2016. u Poljskoj te na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj prije dvije godine. Krenuo je s rukometom u Zagrebu, kao vrlo mlad je potpisao profesionalni ugovor i sa samo 17 godina debitirao u Ligi prvaka. Danas igra u Francuskoj, u prvoligaškom klubu Tremblay-en-France:

“Za reprezentaciju sam već igrao na dva velika turnira i veselim se što sam ponovno s dečkima. Igranje za reprezentaciju i igranje za klub posve su različita stvar – igrati za reprezentaciju u meni i svima nama izaziva drugačiju motivaciju i naboj, ipak se sluša hrvatska himna, nosi se hrvatski dres. Neopisivo puno mi znači poziv u reprezentaciju. Rukometašice su nas sve pozitivno iznenadile i jako sam sretan zbog njih. Kad je hrvatski rukomet u pitanju, imamo klubove koji se natječu u Europi, zadovoljan sam iako naravno uvijek može bolje. Uvijek očekujemo medalju, tako će biti i na ovom svjetskom prvenstvu. Tu nema nikakvog spora, uvijek smo u vrhu svjetskog rukometa. Pratite nas, bodrite nas, igramo za vas i Hrvatsku.”

Hrvoje Horvat, pomoćni trener reprezentacije, ispričao je na što će se reprezentacija fokusirati do početka Svjetskog prvenstva, 13. siječnja. Prva želja je, kaže, ispunjena – svi su igrači zdravi, završena su testiranja i svi mogu nastaviti trenirati:

“Obrana je naš zaštitni znak i to je ono što ćemo još ‘brusiti’ i čemu ćemo posvetiti najviše pozornosti. Još uvijek ne mislimo na druge reprezentacije, vodimo brigu o sebi. Ali materijali za sve suparnike su na stolu.”

Za reprezentaciju je, naravno, posebno važna hrvatska liga jer što su hrvatski klubovi bolji i kvalitetniji, to će iz nje ‘’izlaziti’’ budući reprezentativci. Međutim, Horvat je dao naslutiti velike probleme u rukometu, što bi se itekako loše moglo odraziti na razvoj tog sporta i na buduće reprezentativce:

“Hrvatska liga ima svoju egzistencijalnu borbu, hrvatski klubovi se bore iz godinu u godinu, bore se za preživljavanje. Ali ta liga isto tako kontinuirano ‘izbacuje’ nove reprezentativce, u toj ligi mladi igrači napreduju, dobivaju priliku, a to je sasvim sigurno vrlo pozitivno. Naravno da želimo da se ta liga digne za stepenicu više te da dobiva veću financijsku pomoć pa da klubovi mogu bolje i stabilnije poslovati. Situacija je takva da igrači bježe iz hrvatske lige, premladi odlaze vani i mislim da trebamo vidjeti što je potrebno što prije napraviti da zaustavimo egzodus naših kadetskih i juniorskih reprezentativaca.”

Kao bivši igrač, a danas trener, usporedio je situaciju u rukometu u vrijeme njegovih igračkih dana i ranije, kad je bio dijete, s ovom danas. Kaže da rukomet napreduje, stvari su se ubrzale, puno se više pozornosti posvećuje ‘’fizici’’, snazi. Ali najvažnije je, tvrdi, da što više djece bude u sportu. Smatra da je jedina veća razlika na ono prije i ovo danas ta da se prije puno više djece bavilo sportom, bila je puno veća selekcija.

Horvat je prije odlaska reprezentacije u Egipat poručio svim građanima pogođenima razornim potresom na Banovini:

“Ova 2020. je bila puna groznih događanja, a taj potres je došao pred sam kraj godine. Odlazimo u Egipat u mislima sa svim Petrinjcima, Glinjanima i Siščanima te svima onima koji su pogođeni tom tragedijom, suosjećamo s njima i želimo im da što prije uđu u normalu.”