Mladog glumca Filipa Sertića imali smo prilike vidjeti u filmu koji je imao premijeru na
ovogodišnjem filmskom fesivalu u Puli „Za ona dobra stara vremena“, u seriji „Crno-bijeli svijet“ te predstavama kazališta Kerempuh koje mu je matično kazalište. Perspektivan i ambiciozan, Sertić je ove godine diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a svoju sreću okušat će i u svjetskoj prijestolnici filma – Los Angelesu.

NACIONAL: Film „Za ona dobra stara vremena“ donosi priču nekolicine prijatelja u dvadesetim godinama koji u Hrvatskoj nemaju nikakvu perspektivu. Jesi li se mogao poistovjetiti sa sudbinom svog lika?

U filmu tumačim lik Tomislava, dečka iz kvarta koji studira samo da bi imao opravdanje da nešto radi, dok zapravo krade bogu dane i uživa lake droge. Kod njega ne postoji nikakva motivacija, nikakva perspektiva ni volja za boljom budućnošću. Njemu je jasno da se trud ovdje ne cijeni. On je sa svojom sudbinom pomiren što i je njegova najveća tragedija. Jednostavno nema nadu, mislim da se puno mladih danas nalazi u istoj situaciji. I jedini izlaz vide u odlasku iz države. Nažalost, atmosfera je danas još gora iako je film smješten u rane dvijetisućite.

NACIONAL: Kako kao mladi glumac vi vidite situaciju u državi?

Ja bih volio da mogu reći drugačije, ali razočaranost mladih ljudi u Hrvatskoj se stvarno osjeti. Svjedočim velikom broju prijatelja koji iseljavaju iz zemlje. To nikad nije bilo jednostavnije i većini koja tu ne pronalazi posao to preostaje jedina opcija. Odljev mozgova je ogroman problem i mislim da mu se ne pridaje dovoljno pažnje odnosno ne nude se nikakva rješenja. Mlad i talentiran čovjek vrlo brzo shvati da u Hrvatskoj svoj talent ne može razvijati. Ova zemlja ne brine dovoljno o talentiranim ljudima. Još uvijek je važnije tko ti je stric i imaš li vezu. Nažalost, svjedočim takvim slučajevima i u glumačkom poslu. Ja sanjam o danu kad će kod nas stvari početi funkcionirati, kad ćemo postati ozbiljna zemlja u kojoj se poštuju pravila. Mislim da je već svima dosta korupcije, osim naravno onima koji od nje imaju koristi.

NACIONAL: Kakva je situacija u filmu iz vaše perspektive?

Mislim da hrvatski film stvarno raste. Euforija je započela sa Zvizdanom i nagradom u Cannesu i nakon toga sve je nekako optimističnije. Zaslugom HAVC-a mnogo mladih filmaša dobiva priliku, nadam se da će se u budućnosti sve više snimati pa da ćemo i mi glumci imati više prilike. Filmska industrija ima definitivno na koga računati, osobno obožavam uratke Hane Jušić i Sonje Tarokić, mislim da od njih možemo očekivati velike stvari u budućnosti i da uz takve talentirane autore nema straha za budućnost hrvatskog filma. Film je definitivno ono na čemu bih volio više raditi u budućnosti. Siguran sam da filmska industrija može biti unosna, samo treba bolje pronaći put do publike. Definitivno se nadam da će ovaj film napraviti mali korak ka tome. On nudi priču u kojoj se svatko može prepoznati, likove koje svatko od nas zna i živote koji mnogi od nas žive. Film nije pretenciozan, a opet nudi dubinu. Istovremeno je i topao i tužan, baš kao naša hrvatska svakodnevica i nadam se da će ga publika prepoznati.

NACIONAL: Ovo je vaša prva veća uloga na filmu?

Tako je, drago mi je da su me izabrali i kao što sam rekao, nadam se da će toga u budućnosti biti sve više. Nažalost, nemamo toliku produkciju da svi mladi glumci dobiju priliku na filmu i zato sam zahvalan što sam ju u ovom filmu dobio. Kao što sam rekao, film je smjer u kojem bi volio razvijati svoju karijeru, jer me rad na filmu nevjerojatno privlači i veseli. Iako mnogi kažu da je kazalište neposrednije, situacija da si u krupnom kadru meni stvara potpuni osjećaj ogoljenosti i priliku za iskrenu glumu. Volim to što je kod glume na filmu situacija sad ili nikad, podiže mi adrenalin.

NACIONAL: Kako si radio na ovom liku? 

Ja sam svoj lik Tomislava od prve zamislio, imao sam sliku u glavi kako izgleda, hoda priča.
Kasnije sam radeći tu sliku nadograđivao. Ja znam točno takvu ekipu iz kvarta i vjerujem da će ih i drugi prepoznati. Pokušao sam pronaći neke nove geste, pozicije u tijelu, odmaknuti se od sebe što više. To me privlači u glumi, gradnja neke nove osobe iz mene. Jer opet sam to ja, ne može glumac pobjeći od sebe, ali neki drukčiji ja, nadograđeni, osmišljeniji. Bilo mi je zanimljivo istraživati i nuditi lik koji je na drogama obzirom da ih sam osobno nikad nisam probao.

NACIONAL: Zašto će po tebi ovaj film biti zanimljiv publici? 

Prije svega jer je film o mladima kakav dugo nismo imali. Pratimo nekolicinu prijatelje koji se tokom sazrijevanja, u ranim dvadesetima kada se još život čini kao igra susreću s hrvatskom svakodnevicom. Korupcijom, pesimizmom, stagnacijom. Nađu se u situaciji u kojoj se pitaju isplati li se boriti? Prolaze kroz probleme kroz koje većina ljudi ovdje prođe, kako se zaposliti, kako naći curu te što od života u Hrvatskoj očekivati. Iseliti ili ne. Tema je definitivno aktualna, i sam se nalazim u sličnim dilemama jer sam i sam pomalo demotiviran cijelim sistemom i načinom funkcioniranja u Hrvatskoj. Ipak, jako smo se dobro zabavljali snimajući sve one situacije kroz koje svatko u mladosti prolazi, tulume, utakmice, ljubavi, prijateljske svađe, nadam se da se to u filmu osjeti.