Ovih je dana u produkciji Teatra Tirena premijerno odigrana predstava ‘’Boja odgoja’’ koja se bavi rodnim nejednakostima i štetnim stereotipima kojima smo izloženi i okruženi, koji prije svega negativno utječu na mlade.

Je li roza boja doista samo za djevojčice, a plava za dječake? Smiju li muškarci plakati i moraju li doista žene najviše vremena provoditi u kuhinji? Je li nužno da su svi muškarci snažni, a žene slabije? Moraju li žene svaki dan biti dotjerane i lijepe? Smiju li muškarci imati odjevne predmete roze boje? Moraju li se curice nužno igrati lutkicama, a dečki loptom? Najčešće nismo svjesni koliko rodni stereotipi utječu na naš život i ‘‘diktiraju’’ neke nametnute norme i ponašanje. Kako kroz obiteljski odgoj, tako još i više kroz reklamnu industriju. Svi ti nametnuti stavovi o odijevanju i ponašanju, kao i o rodnoj neravnopravnosti, koje u potpunosti zbunjuje mlade u formativnim godinama, inspirirale su dramaturginju Ninu Horvat i redateljicu Noru Krstulović za realizaciju kazališne predstave ‘‘Boja odgoja’’ koja je u produkciji Teatra Tirena ovih dana imala svoju premijeru.

„Predstava obrađuje tematiku rodnih stereotipa na inovativan i duhovit način, namijenjena je adolescentskoj populaciji, edukativnog je karaktera i sadrži odgojno-obrazovnu dimenziju. Mlade potiče na kritičko propitivanje stereotipnih očekivanja koja se postavljaju pred pripadnike/ce oba spola te kroz kulturno-umjetnički pristup pridonosi prevenciji i suzbijanju rodnih stereotipa. Kao takva može se označiti kao odgojno-obrazovni sadržaj kojim se promiče ravnopravnost spolova i koji je prikladan za korištenje na razini srednjoškolskog obrazovanja te u višim razredima osnovnoškolskog obrazovanja.“ Osim što na službenim stranicama pravobraniteljice za ravnopravnost spolova stoji opis spomenute predstave ‘’Boja odgoja’’, pravobraniteljica Višnja Ljubičić oduševila se njihovom predstavom te preporučila da se predstava koristi kao alat za ostvarivanje odgojno-obrazovnih očekivanja u okviru građanskog odgoja i obrazovanja u osnovnim i srednjim školama, s obzirom na to da su ‘‘stereotipi i predrasude’’ jedan od ključnih sadržaja propisanih Kurikulumom za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole u Hrvatskoj.

Glumci Vid Ćosić i Petra Težak igraju u predstavi ‘Boja odgoja’. FOTO: Neven Petrović

Nina Horvat i Nora Krstulović stvorile su predstavu koja uz zabavu realno progovara o rodnoj ravnopravnosti i problematizira štetne stereotipe koji su više nego prisutni u današnjem društvu. Kako ništa nisu htjele prepustiti slučaju, pripremajući predstavu najviše su se konzultirali upravo s mladima, ali i s konzultanticom iz Zagreba Tenom Pick koja se specijalizirala za rodnu ravnopravnost, koja je u međuvremenu otputovala u Indiju i pokrenula Project Kal – gender leadership academy. No osim stručne konzultantice pomogli su im i glumci Petra Težak i Vid Ćosić koji su, kako su istaknule, bili iznimno investirani u temu, ali s potpuno različitih pozicija, pa su još uz pomoć Ive Milley, autorice likovnog oblikovanja predstave i vrsnom dramskom pedagoginjom, pokušavali ‘’destilirati’’ tu široku temu.

Pitali smo autorice predstave koji su najčešći štetni stereotipi koji su ih inspirirali za ovu predstavu. „Red je da priznamo – temu predstave je odabrala sama ciljana publika. Naime, osim što je profesionalno kazalište, Tirena je i najveći izvaninstitucionalni dramski studio u zemlji koji se već 25 godina svakodnevno bavi dramskim odgojem djece i mladih. Nina, s drugim pedagozima, tijekom godine osluškuje koje ih teme u datom trenutku najviše muče, žuljaju ili inspiriraju, pa su tako prethodnih sezona nastale predstave o mentalnom zdravlju, maloljetničkom alkoholizmu, različitostima, a sad i ova o rodnim stereotipima“, ispričala je Nora Krstulović, na koju se nadovezala Nina Horvat.

Dramaturginja Nina Horvat i redateljica Nora Krstulović predstavu su, kažu, napravile osluškujući želje i potrebe mlade publike. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Bili su više nego jasni i dali nam do znanja da je baš to tema o kojoj bi kazalište namijenjeno njima trebalo progovoriti u ovom trenutku. Ni jedna ni druga ne uklapamo se baš u očekivani društveni okvir, ali smo tijekom rada na predstavi dodatno osvijestile koliko su rodni stereotipi normalizirani i na koliko toga smo i same nesvjesno pristale. Od jezika do ulice, gotovo da nema segmenta života koji njima nije ‘inficiran’, samo što smo mi odrasli na to često oguglali. Žene su navodno previše emotivne, muškarci premalo. Ako ne računamo ljutnju i bijes. Žene, opet navodno, nisu sposobne raditi neke poslove, dok muškarci ne bi trebali raditi neke druge da ne ugroze vlastitu muškost. Žene, kažu, moraju biti lijepe, a muškarci snažni. One trebaju slušati, oni odlučivati… Da ne spominjemo kako nije dobro biti ‘pijan kao majka’, a ako se već gubi, treba ‘gubiti muški.’’’

Između ostalog predstava potiče mlade na kritičko propitivanje stereotipnih očekivanja koja se postavljaju pred pripadnike/ce oba spola i pridonosi prevenciji i suzbijanju rodnih stereotipa pa smo pokušali otkriti koliko su rodni stereotipi kočnica razvoja mladih u Hrvatskoj, koje su otkrili radeći na predstavi. „U Teatru Tirena se prije početka rada na predstavi uvijek radi neka vrsta istraživanja među ciljanom publikom. Ovaj je put to bila radionica koju smo vodile u lipnju, a u kojoj su sudjelovali tinejdžeri koji su s nama nesebično podijelili svoja iskustva i stavove. Stavovi su nas iznenadili ugodno, a iskustva iznimno neugodno… Bile smo baš potresene svime što su doživjeli u tako mladoj dobi. Nakon radionice osmislile smo anonimnu anketu kroz koju smo pokušale saznati koji su to točno aspekti ove vrlo široke teme koji ih najviše muče. Ispostavilo se kako mladi osjećaju strahovit, ali baš strahovit pritisak da zadovolje zadane okvire i očekivanja, da stanu u ‘kutije’ koje su im namijenili odrasli“, ispričala je Nina Horvat. Nora Krstulović misli da je kao i s mnogim drugim stvarima u Hrvatskoj i tu forma važnija od sadržaja, smatrajući da je u njihovoj dobi to pogotovo nepodnošljivo i traumatično.

Rada Borić, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Zagreba. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„S druge ih strane ‘stišću’ mediji, popularna kultura i sveprisutne društvene mreže, pa im se čini da ne postoji ni teoretska mogućnost da iz te neravnopravne utakmice izađu kao pobjednici. Pri tome je jako važno reći da su pritiscima podjednako izložene i djevojčice i dječaci, djevojke i mladići i da on počinje jako rano, ponekad doslovno dok su još u majčinom trbuhu. Uostalom, ne kupuju li mnogi roditelji opremu za novorođenčad u točno određenoj boji – plavoj ili rozoj – ovisno o spolu djeteta koje se tek treba roditi?“

Za mišljenje smo pitali i aktivisticu za ljudska prava i predsjednicu Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Zagreba Radu Borić, koju smo zamolili da nam kaže koliko su po podacima kojima raspolaže rodni stereotipi kočnica mladima u njihovim formativnim godinama.

Predstavu ‘’Boja odgoja’’ još nije pogledala, ali smatra da je hvalevrijedna ideja da se, ovaj put tinejdžerima, i to umjetničkim jezikom, progovori o rodnim ulogama i stereotipima, jer se upravo stereotipi perpetuiraju od najranije mladosti. „Dodatno, u adolescentskoj dobi rodne se uloge mogu ili petrificirati ili uspješno narušavati. Rodni su stereotipi i predrasude, posve je izvjesno, na štetu mladih osoba, no iskustvo udruga koje rade s mladima govore o nedostatku obrazovnih sadržaja koji bi otvarali temu roda, seksualnosti, nasilja u vršnjačkim skupinama, tj. otvarali prostor za razgovor, potom i prostor za promjenu. Nedostatak građanskog odgoja lišio je brojne generacije važnih sadržaja, kao i tema o njihovim rodnim ulogama, identitetu. Nažalost, kada nema razgovora, propitivanja ‘muško je muško, a žensko je žensko’ ili ‘tako je to u obitelji’, pokazuje, prema istraživanju kolegica iz CESI-ja, da mladi misle, uključujući i djevojke, da je jedan šamar dozvoljen, da to nije nasilje, i to nas mora brinuti.“

Tijekom procesa rada na predstavi u nekoliko su navrata pozvale upravu tu ciljanu publiku, tinejdžere i adolescente na probe i gotovo svaki se put razvila vrlo zanimljiva i inspirativna diskusija. „Dapače, neke sugestije koje smo dobili od njih na tim razgovorima uklopili smo na koncu i u predstavu. Svidio im se način na koji smo pristupili temi, činjenica da je predstava najvećim dijelom duhovita i da ništa ne propisuje, samo prokazuje. Prepoznali su se u mnogim stvarima i uvjeravali nas da ih se predstava izuzetno tiče“, rekla je Nina Horvat. No zanimljivo je, kazala je Nora Krstulović, da je možda najbolja potvrda da nisu bili samo pristojni i kurtoazni činjenica da su mnogi od njih samoinicijativno došli i na izvedbu gotove predstave i još poveli prijatelje. Štoviše, savjetovali su ih da kad god je to moguće nakon izvedbe održe razgovor s publikom, što smatraju možda i najvećim komplimentom koji su mogle dobiti. „I odrasli koju su gledali prve izvedbe vrlo su zadovoljni i reakcije su jako pozitivne. Dapače, oni predstavu doživljavaju duhovitijom, čak i ‘lakšom’ nego tinejdžeri i adolescenti. Možda i zato što je smijeh najbolja obrana od nelagode i činjenice da su sebe i vlastita iskustva, ali i postupke prepoznali na sceni.“ Na to se nadovezala Nina Horvat: „Odrasli koji su ujedno i roditelji predstavu sasvim sigurno doživljavaju još osobnije, a mi bismo bili najsretniji da na izvedbe dođu s vlastitom djecom i da nam se pridruže u razgovoru nakon predstave. Jer kako nam je na jednom takvom razgovoru otkrila gledateljica: Prepoznajem u predstavi neke odgojne metode svojih roditelja.“

Kako je u djelokrugu rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova i poticanje suradnje s povjerenstvima za ravnopravnost spolova gradova i županija u Republici Hrvatskoj, nevladinim udrugama za promicanje i zaštitu ženskih ljudskih prava te suradnju i razmjenu iskustava s odgovarajućim tijelima drugih zemalja, pitali smo Radu Borić i kako bi ocijenila trenutno stanje po pitanju rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj danas i jesmo li kao društvo napredovali po tom pitanju ili zaostajemo za ostatkom svijeta. „Ocjenu trenutnog stanja o rodnoj ravnopravnosti nije teško donijeti – ne bilježimo napredak – iako je tu pitanje s kime se uspoređujemo kao ‘ostatkom svijeta’. No budući da se težimo uspoređivati sa zemljama EU-a, čija smo članica, po promicanju i ostvarivanju ženskih prava se ne možemo pohvaliti. Dapače, sama činjenica da Hrvatska sedam godina nije donijela temeljni dokument – Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova, već je tek prije nekoliko dana završena javna rasprava o Nacionalnom planu za ravnopravnost spolova, koji će donijeti Vlada a ne i Sabor, govori koliko je ravnopravnost ovoj Vladi (ne)važna. U svim područjima života žene su i dalje diskriminirane, od položaja i naknada na tržištu rada do njihovih seksualnih i reproduktivnih prava, a nasilje, uključujući femicid, postaje tek statistika. Čak i kad se donose mjere za ‘unaprjeđenje položaja žena’ i one perpetuiraju stereotipne uloge – poticat će se, na primjer zapošljavanje žena u području skrbi.“

S obzirom na to da je predstava namijenjena jako širokom rasponu publike, od viših razreda osnovne škole do maturanata, morale su voditi računa da one najmlađe nenamjerno ne traumatiziraju prikazom situacija s kojima se još možda nisu susreli, a da istovremeno one najstarije ne podcijene. Na koncu su im najdragocjenija bila iskustva za koja se tijekom procesa iskristaliziralo da su im svima zajednička, priče i situacije s kojima se u tom opsežnom dobnom rasponu svi mogu identificirati. „I naravno, da konačni rezultat bude predstava koja može ‘stati u gepek’, gostovati i u posve nekazališnim prostorima u kojima nemate ni reflektore ni drugu scensku tehniku. Ne samo zato što je Tirena nezavisni teatar koji nema svoju izvedbenu dvoranu, već prvenstveno zato što ih je iskustvo naučilo da su izvedbe ovakvih predstava najvažnije u sredinama u kojima se mladima nudi malo ili ništa od kulturnih sadržaja“, rekla je Nora Krstulović koju smo zamolili da nam kaže tko najčešće nameće rodne stereotipe i stereotipe sreće koje mnoge čine nesretnima, neprihvaćenima i prije svega zbunjenima i izgubljenima tijekom formativnih godina? „Roza se boja, naime, kao ‘slabija’ varijanta ‘kraljevske’ crvene nekoć koristila za dječake, dok je plava, kao navodno nježnija, bila namijenjena djevojčicama i ženama. Pogledajte uostalom likovne prikaze Bogorodice i vidjet ćete da je kroz povijest najčešće zaogrnuta plavom. No, onda je pedesetih godina prošlog stoljeća, u zori zlatnog doba konzumerizma, Mamie Eisenhower za ceremoniju inauguracije svog supruga na dužnost američkog predsjednika odlučila obući haljinu u svojoj najdražoj boji – rozoj.

Nakon ratnih godina odricanja i siromaštva, ta je raskošna roza toaleta optočena kristalima izazvala takvo oduševljenje javnosti da su marketinški stručnjaci preko noći zaključili kako bi kodiranje rodova bojama trebalo – obrnuti. Odonda nas uvjeravaju kako je roza boja za djevojčice i žene, a plava za dječake i muškarce. A mi, najčešće bespogovorno slušamo.“ I dramaturginja predstave Nina Horvat smatra da u odgoju mlade osobe ne sudjeluju samo roditelji i obitelj te da je uključeno više faktora: društvo, okolina, mediji… „I zato, nažalost, nije dovoljno da mlada osoba ima roditelje koji ne nameću rodne stereotipe. To će je svakako osnažiti, ali ne i posve zaštiti od izloženosti jer se rodni stereotipi nalaze posvuda. Na policama s igračkama u dućanima, u ormarima s odjećom, na igralištu, u razredu, na treningu, na društvenim mrežama, na naslovnicama časopisa… Opkoljeni smo stereotipima sa svih strana. Važno je stoga osvijestiti da su arbitrarni, da su nam, kao i boje koje posljednjih stotinjak godina koristimo za označavanje rodova, nametnuti.“

Nina Horvat i Nora Krstulović željele bi da na predstavu mladi dođu sa svojim roditeljima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Na ideju da kontaktiraju ured pravobraniteljice došla je Petra Težak, glumica koja u predstavi igra plavu boju. „Ona je svojevremeno bila žrtva diskriminacije na radnom mjestu i osobno se uvjerila u profesionalnost i posvećenost cijelog tima pravobraniteljice. Tome usprkos, nismo imali nikakva konkretna očekivanja, pozvali smo pravobraniteljicu da dođe na jednu od posljednjih proba, vidi što i kako radimo, u nadi da ćemo nakon toga dobiti neki savjet kako da predstavu učinimo boljom i eventualno načeti razgovor o mogućim modalitetima suradnje“, rekla nam je Nina Horvat. Međutim, na njihovo potpuno iznenađenje, nakon te ‘’pokazne’’ probe dobili su poticajnu, toplu i snažnu preporuku da se predstavu koristi u nastavi i na tome su stvarno iznimno zahvalne. Potez i preporuku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pozdravila je i Rada Borić. „Slažem se s pravobraniteljicom, potrebni su kreativni, interaktivni sadržaji i alati koji bi promovirali rodnu jednakost i bili sastavni dio građanskog odgoja i obrazovanja. Do sada su se slični sadržaji, uključujući i umjetničke izvedbe, izvodili zahvaljujući pojedinačnim inicijativama udruga i umjetničkih skupina i dobroj volji ravnatelja ili pak učiteljima i nastavnicima koji znaju da je rodna ravnopravnost važna, ne samo kao ‘nastavna jedinica’ već stvarnost.“

„Ne samo zato što će zasigurno pomoći životu predstave, već i zato što je dobro znati da u ovoj zemlji ipak još uvijek ima institucija koje doista rade svoj posao“, naglasila je na kraju redateljica predstave Nora Krstulović.