Mladen Šutej, poznati hrvatski jedriličar koji je oplovio gotovo sva svjetska mora i oceane – i to ne kao profesionalni pomorac, nego jedriličar-amater, na vlastitom brodu – upravo je izdao novu, sedmu knjigu “Ocean i druge priče” o svojim dogodovštinama na brojnim svjetskim putovanjima. Zanimljiv pripovjedački stil, britkost i poprilična doza ironije i cinizma, čak i na vlastiti račun, razlozi su zbog kojih su njegove knjige čitane, ali ova posljednja posebna je po još nečemu. Ovaj put Šutej je odlučio pisati o onome što je u prijašnjih šest knjiga izbjegavao. Pisao je o sebi, o dvojbama koje su ga mučile na putovanjima, posebno na onima na koja je odlučio krenuti sam, o propitkivanjima samoga sebe, svojih ciljeva i motiva, o strahovima i sumnjama s kojima se borio posve sam u brodu nasred Atlantika ili Pacifika, o ljudima koji su na razne načine odredili njegovu budućnost i utjecali na planiranje novih avantura… O svemu tome, godinama provedenima na brodu, prejedrenim miljama – a nakupilo ih se oko 240.000 – svojem životu koji je od najranijih dana uvijek bio vezan s morem i uz more, progovorio je i za Nacional, a razgovor smo vodili u njegovu uredu u središtu Zagreba, u kojem se redovno sastaju članovi Hrvatskog oceanskog jedriličarskog kluba.

Šutej je prvi put od Jadrana preko Atlantika pa sve do Kariba i Floride krenuo posve sam 1982. na 10-metarskoj jedrilici HIR 3 koju je 1979. kao nedovršeni brod kupio u Italiji i potom ga sam preuredio i dovršio. S tim je brodom kasnije, 1989., oplovio i Rt Horn, a potom i Pacifički ocean, Indijski ocean i Crveno more. U brodogradilištu Kraljevica 1993. dovršena je 23 metra duga Hrvatska čigra, s kojom je Šutej nastavio avanturu po morima svijeta. Upravo je Hrvatska čigra zaslužna za nastanak serije putopisa i reportaža objavljivanih nekoliko puta na HTV-u pod nazivom “Čigrom oko svijeta” i “Ekspedicija Arktik-Antarktika”. Ali Hrvatska čigra zanimljiva je po još jednoj pojedinosti: građena je u jeku rata, 1993. u vojnom brodogradilištu u Kraljevici, tehnologijama koje u to vrijeme nisu bile poznate ni javno dostupne i pojedinosti njezine gradnje u to vrijeme bile su vojna tajna, a Čigra je bila prvi civilni brod koji je sagrađen tehnologijom kakva se rabila za gradnju isključivo vojnih brodova. “Upravo zbog tehnologije gradnje Čigra se pokazala kao odličan brod na svim svjetskim morima i u brojnim teškim situacijama koje je dobro savladavala”, kazao je Šutej.

Iza Šuteja je, što na HIR-u 3, što na Čigri, šest plovidbi preko Atlantika i dvije preko Pacifika – po jednom ih je prejedrio posve sam – osim Rta Horn oplovio je i Rt dobre nade, Labradorsko more te Antarktik i Arktik.

“Moja ideja da krenem preko Atlantika nije se rodila preko noći. Kao dijete prvo sam veslao i jedrio po svojoj vali, kad sam bio malo veći krenuo sam do susjednog otoka, malo kasnije i do drugog otoka, pa do onog udaljenijeg. I nije prošlo puno vremena, a ja sam prejedrio cijeli Jadran uzduž i poprijeko. No nešto me uvijek vuklo dalje, do Grčke, pa na Sredozemlje i onda se rodila ideja da krenem preko Atlantika”, pripovijeda Šutej.

‘Putovanja čovjeka promijene, ispune, prošire mu vidike, pa je povratak u Hrvatsku, u kojoj se malo toga mijenja i u kojoj se ne vidi napredak, uvijek je težak i pun šokova’

On tvrdi da mu je to posve normalno, baš kao i u svakom hobiju ili svakom poslu, u kojima se želi napraviti nešto više, prijeći dotadašnje granice i dokazati sebi da se to može učiniti. Dodao je kako je more specifična sredina koja svakodnevno testira čovjeka i njegovu sposobnost prilagođavanja i snalaženja. Stoga je, kazao je, i izazov veći. Šutej je svako svoje putovanje, odnosno projekt, pažljivo planirao i pripremao i nekoliko godina. “Ako sve dobro ne isplanirate i ne pripremite, vrlo je velika vjerojatnost da vam putovanje neće uspjeti. To mi je od početka bilo jasno i bio sam svjestan činjenice da improvizacije treba svesti na najmanju moguću mjeru”, ispričao je Šutej.

Kad je pripremao svoje projekte u pravilu je više vremena potrošeno na planiranje, organizaciju i pripremu nego na putovanje. I nije bilo samo važno pripremiti putovanje, osigurati financijska sredstva i nabaviti potrebnu opremu. Jednako tako bilo je važno dobro isplanirati i povratak i pripremiti se za ono što će ga zateći kada se nakon godinu, dvije ili više vrati svojoj obitelji i svakodnevnom životu. “Znam neke jedriličare koji su, uzbuđeni zbog putovanja na koje kreću, taj dio posve zanemarili i mnogima se dogodilo da su se nakon povratka s plovidbe posve izgubili, nespremni na povratak u realnost. A kad su shvatili da se u sadašnjem životu više ne snalaze, bježali su ponovno na brod, ali ovoga puta daleko slabije pripremljeni i bez dovoljno sredstava”, tumači Šutej. I on je potvrdio kako putovanja – a on je na plovidbama svijetom proveo gotovo 10-ak godina – čovjeka promijene, ispune, obogate i prošire mu vidike i način razmišljanja, pa je povratak u Hrvatsku, u kojoj se s godinama malo toga mijenjalo i u kojoj se ne vidi značajniji napredak, uvijek za njega bio težak i pun šokova.

Ističe kako su psihička stabilnost, spremnost na prihvaćanje i prilagođavanje različitim situacijama, snalažljivost u novim okolnostima i sposobnost donošenja brzih odluka u kritičnim situacijama izuzetno važni za realizaciju svakog ovakvog projekta. “Postoje neke situacije i okolnosti koje vrlo teško možete predvidjeti, pa je važno biti fleksibilan i ne držati se striktno zadanih pravila i okvira ponašanja, a tu se onda ponovo vraćamo na one dvije bitne karakteristike – psihička stabilnost i sposobnost donošenja brzih odluka. One vas često vade upravo iz takvih situacija. No svaki novi projekt i svako novo putovanje zapravo su bili sve lakši jer sam već uvelike znao što me čeka i na kakve sve probleme mogu računati”, govori Šutej. Za putovanja na kojima je bio posve sam na brodu, a takvih je bilo nekoliko, kazao je da ga nisu posebno veselila jer su se neka dogodila stjecajem okolnosti. Takav je bio prvi prelazak Atlantika na HIR-u 3, nakon što je prijatelj koji je trebao jedriti s njim neplanirano odustao i s Ibize se vratio u Hrvatsku. “Bio sam pred dilemom – odustati od isplaniranog putovanja ili ipak krenuti. Nikada do tada nisam jedrio sam.

Odlučio sam se za ovo drugo jer sam osjećao obavezu prema sponzorima i ljudima koji su mi pomogli u pripremama. Ostao sam u jednoj maloj luci u blizini Gibraltara još tri mjeseca, pripremajući sebe i brod i skupljajući iskustva jedriličara kojima je solo prelazak Atlantika uspio prije mene”, objasnio je. To dragocjeno iskustvo odvažilo ga je da i preko Pacifika nekoliko godina kasnije, ovoga puta svjesno i planirano, krene sam.

Jedan od najvećih strahova vezanih uz prvi samostalni prelazak Atlantika bilo je spavanje na brodu. “Tehničku pripremu broda za samačko jedrenje uglavnom sam odradio temeljeći sve na iskustvima i savjetima drugih. No ono što me mučilo bilo je kako ću i hoću li moći normalno spavati jer sam bio svjestan toga da je neispavan čovjek sklon halucinacijama i da, iscrpljen od nespavanja, mogu lako napraviti grešku koja stotinama milja od najbližeg kopna može biti fatalna. Uz to, nisam bio siguran i kako ću se psihički nositi s dugim razdobljem samoće od tri ili četiri tjedna na oceanu. Sve su to bile situacije u kojima sam iskušavao samoga sebe i skupljao iskustvo. Pomogli su mi savjeti iskusnijih jedriličara, konzultirao sam čak i neke psihologe, ali na kraju to čovjek mora proći sam”, kazao je Šutej.

Ipak, sve je prošlo mnogo bolje nego što je očekivao. Vrlo brzo uhvatio je konstantan ritam spavanja od 50 do 60 minuta, potom bi izašao na palubu i kratko provjerio stanje broda, jedrilja i prekontrolirao kurs – valjalo je računati i na malu, ali ipak realnu mogućnost sudara s nekim brodom, izgubljenim kontejnerom koji pluta oceanom ili čak i kitom – a potom bi se vratio u krevet i istog trenutka zaspao. Drugi veliki izazov koji je trebalo savladati na tom prvom putovanju bila je navigacija. Svatko tko se odluči na prekooceansko jedrenje treba dobro savladati astronomsku navigaciju jer je ona ključna za pravilno određivanje plovidbenog kursa, čak i u ovo vrijeme elektroničkih GPS-ova koji, kako je kazao Šutej, ponekad imaju ružnu naviku da se pokvare nasred oceana.

“U vrijeme kada sam kretao preko Atlantika nije bilo elektronskih pomagala i trebalo je savladati osnovno pomorsko znanje korištenja kompasa i sekstanta i određivanja kursa pomoću Sunca i zvijezda. Astronomska navigacija inače se uči na pomorskim fakultetima, ali ja sam bio prisiljen sve savladati sam i u vrlo kratkom roku, za dva ili tri mjeseca, isključivo iz knjiga i priručnika i bez jednog dana prakse. I tako sam tijekom plovidbe računao, preračunavao, mjerio i zapisivao, a nisam bio siguran radim li to dobro ili možda griješim. A greška od nekoliko stupnjeva na tako velikim udaljenostima znači da ćete svoj zacrtani cilj možda promašiti za stotine milja”, tumači Šutej i kaže kako se konačan rezultat vidio nakon 23 dana plovidbe, nakon kojih je stigao na Barbados koji mu je i bio cilj. “I glava je izdržala, preživio sam više od tri tjedna potpune samoće i bez kontakta s drugim ljudskim bićem. Ali je zato veza s brodom postala čvršća i toplija”, kazao je Šutej. A već na drugom samostalnom putovanju Pacifikom sve je išlo lakše i s manje neizvjesnosti.

Ovako je započeo priču o posadi s kojom je na nekoliko putovanja dijelio brod i otkrio kako je birao ljude s kojima je kretao na putovanja i što mu je prilikom odabira bilo važno.

“Ne znam hoćete li vjerovati ako kažem da je jedriličarsko znanje i iskustvo bilo najmanje važno. Jedrenje je vještina koju prosječan čovjek upozna i savlada za tjedan dana. Znao sam to dobro jer sam u to vrijeme imao školu jedrenja i točno sam znao koliko vremena treba za učenje osnova jedrenja i kretanja po brodu kako biste od početnika stvorili korisnog člana posade. Mnogo važnije bilo mi je da je čovjek na brod došao svjesno i s određenim ciljem, da je znao u što se upušta i zbog čega želi ići na to putovanje. Bilo je nekoliko ljudi koji su na Čigru naprosto zalutali jer nisu znali što hoće i s takvima je bilo problema. Važno je i da su članovi posade obrazovani ljudi koji znaju i žele razgovarati o svim temama i koji imaju dobar kućni odgoj. Kada ste tjednima sami na moru, to je vrlo važno jer grupa ljudi živi u malom prostoru i nekoga tko vas iritira zbog svojeg ponašanja ne možete samo tako isključiti i ignorirati. Ako imate kulturne, razumne i stabilne ljude u posadi, onda su i problemi i sukobi mnogo rjeđi i lakše se rješavaju”, objasnio je Šutej.

On je naveo kako mu je rutinsko jedrenje u poznatim morima s godinama postalo malo dosadno, pa je uvijek tražio kako može učiniti korak više i otići tamo gdje još nije bio. Danas mu nije uzbudljivo jedriti rutinski danju, pa ga više privlači plovidba noću koja je puno zahtjevnija. Naročito je sretan ako je pritom još i loše vrijeme.

“Onda je zanimljivo, više sam koncentriran na brod, more i jedrenje, i to me ispunjava. Uvijek želim dalje, preko onoga što sam već savladao i doživio. Nije mi lako opisati samoga sebe, ali ako to moram učiniti onda bih rekao da su me uvijek vukli novi izazovi. I zadovoljan sam jer sam vidio da se to može i da sam svoje projekte ostvario”, objasnio je Šutej.

Koliko je Šutejeva želja za otkrivanjem novoga bila jaka pokazala su i njegova putovanja na Arktik i Antarktik.

‘Ispada da sam nekakav ludi avanturist koji je na putovanjima spreman staviti na kocku i vlastiti život. No zapravo nisam takav. Uvijek sam pažljivo planirao svoje projekte’

“Na prvu plovidbu Čigrom 1994. krenuli smo neuobičajenom, meridionalnom rutom, od sjevera prema jugu zemaljske kugle. Preplovili smo Atlantik prema sjeveru i u Pacifik smo ušli kroz zloglasni Sjeverozapadni prolaz na arktičkom sjeveru koji je iznimno težak i riskantan zbog golemih količina leda na plovnom putu. Taj pothvat do tog trenutka uspio je samo malom broju brodova, a Hrvatska čigra to je učinila najbrže dotad. Nakon toga Pacifikom smo se spustili na jug i preko Polinezije stigli do Antarktika, potom smo se vratili na Rt Horn, prošli preko Falklandskog otočja pa smo kroz južni i sjeverni Atlantik stigli kući”, objasnio je Šutej i dodao kako su već tri ili četiri godine nakon toga krenuli u novu pustolovinu, plovidbu oko svijeta ekvatorijalnom rutom, kroz Panamski kanal i preko Južnoafričke Republike i Rta dobre nade. Šutej je naveo da su takva putovanja bila rizična, ali on nije bio spreman puno riskirati. “Znam, kad sve ovo pričam ispada da sam nekakav ludi avanturist koji je na putovanjima bio spreman staviti na kocku i vlastiti život. No zapravo nisam takav. Uvijek sam pažljivo planirao svoje projekte i putovanja tako da se sigurno vratim kući. Čak i na tako ekstremnim putovanjima kakva su bila ona na Arktik i Antarktiku i za koje sam i ja bio skeptičan jer sam bio svjestan, ako na vrijeme ne uspijemo proći kroz Sjeverozapadni prolaz, da se možemo naći u situaciji da ostanemo zarobljeni u ledu punu godinu dana, i tko zna… I drugi su nam davali tek šansu 25-30 posto da ćemo uspjeti u naumu da u jednoj sezoni prođemo tim više od 3500 milja dugačkim putem kroz područje Arktika. I da, to je bio rizik koji smo prihvatili. Zato smo na put krenuli sa zalihama hrane i opremom dovoljnim za 13 mjeseci boravka na brodu, ali nismo znali što bi se u tih godinu dana boravka na brodu moglo događati ostvari li se taj najgori scenarij. Na to nas nitko nije mogao pripremiti. Uza sve moje dotadašnje iskustvo i znanje, na Arktiku sam se našao u iznimno teškoj situaciji jer sam shvatio da gubim kontrolu nad brodom i da se ne mogu nositi s ledom. Priroda je tamo toliko jaka da brod zapravo vodi led, a ne čovjek. Kao da vam netko u trenutku iz ruku i iz glave otme kontrolu nad vlastitom sudbinom i sudbinom članova posade i broda. To je užasan osjećaj koji nikad ne bih htio ponovno proživjeti. Ali na sreću uspjeli smo proći kroz Sjeverozapadni prolaz, i to brže nego što smo očekivali i ući u Pacifik živi i s neoštećenim brodom”, pripovijeda Šutej.

Brod HIR 3, s kojim je Šutej prvi put krenuo preko Atlantika, a potom i preko Pacifika, iako je star 38 godina, danas proživljava drugu mladost. Nakon dugogodišnjeg propadanja na vezu u Istri nedavno ga je kupio i obnovio strastveni jedriličar iz mlađe generacije ljudi zaraženih morem, Zagrepčanin Saša Fegić i HIR 3 danas se može susresti na plovidbama duž Jadrana. Hrvatska čigra je nakon stotina tisuća preplovljenih milja danas na vezu u luci Kukljica na otoku Ugljanu. Brod je u vlasništvu zadarskog poduzetnika i jedriličara Damira Majetića koji ga je kupio prije nekoliko godina, kada je njegovo održavanje Šuteju postalo preveliko financijsko opterećenje. “Nedavno sam bio nakratko na Čigri. Novi vlasnik odlično je održava i ona je u dobrom stanju, ali volio bih da je češće mogu vidjeti na moru”, kazao je sa sjetom Šutej. I baš kao i njegovi brodovi, ni on ne odustaje od žudnje za morem i plovidbom. Unatoč svoje 72 godine života, još plovi svijetom, ali na iznajmljenim brodovima. I već planira novu pustolovinu, ovaj put u akvatorij Filipina i Tasmanije.