Ne samo da Mikulinov spomenik Tuđmanu u bronci, postavljen u Parku Franje Tuđmana u Velikoj Gorici, nalikuje Tuđmanu, nego je i Krležu lako prepoznati u kipu radikalno reducirane figuracije koji je isti umjetnik napravio u zahtjevnoj tehnici željeznog lima. Naime, renomirani kipar Mladen Mikulin podjednako je vrstan u klasičnoj portretnoj skulpturi, ne odustaje od ideje da kip treba evocirati osobu koju predstavlja, ali se proslavio i modernom tehnikom željeznog lima koji sam obrađuje, što ga čini izvođačem vlastitih djela u željezu, a to je među kiparima izuzetno. Kada je, pak, Mikulin u svojem ateljeu u Vukovini pokazao pjesniku Dragutinu Tadijanoviću njegovu bistu s izraženim karakterom, Tadijanović ju je značajno pogledao i rekao: „Znači, tako ja izgledam? Kada me je Stipe Sikirica napravio, svi su rekli da sličim na Peru Kvrgića, a ja nisam Pero!“

Ako radi, primjerice, Tuđmana, Radića, Stepinca, Franu Lučića ili Bartola Kašića, Mikulin kaže da se disciplinira, jednostavno zataji sebe i iznese atribute, anatomiju i karakter te osobe, ali i njezino mentalno i intelektualno stanje. Osobu koju radi želi upoznati, sve njezine atribute ugraditi u skulpturu i dati joj zasluženo dostojanstvo, jer smatra da nije svatko dostojan biste, medalje ili skulpture.

Na izložbi ‘Dodirom do umjetnosti: Mladen Mikulin’ koja je do 5. rujna otvorena u Muzeju grada Zagreba, može se kroz 15 izloženih skulptura dobiti uvid u Mikulinov rad. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Poznavao sam, recimo, Tuđmana, s kojim sam pio bijelo vino, Dragutina Tadijanovića ili Enu Begović. Tuđmanu sam 1990. na otvaranju spomenika Radiću rekao da se na Božićnom sajmu u Tkalčićevoj ulici prodaju male biste Jelačića, Radića i njega, multiplicirane na gumenom kalupu i da mu to ne treba jer će njegovo ime zlatnim slovima biti upisano u povijest. Par dana nakon toga pročitao sam u novinama da je Tuđman posjetio Božićni sajam i zabranio prodaju tih bista. Osobno sam se bavio samo estetikom, a ne i politikom te od njega nikad nisam tražio ništa. Narudžbu za spomenik Tuđmanu, koji se danas nalazi u Parku Franje Tuđmana u Velikoj Gorici, dobio sam 2001. u doba žestoke detuđmanizacije, kada je vlast dobila izbore da korigira Tuđmanove pogreške, ali ga je umjesto toga proglasila negativcem. To je naručio jedan svećenik koji je rekao da su ga elegantno odbila dva akademska kipara. Napravio sam Tuđmana u 10 dana, njegova obitelj rekla mi je da je to doista Franjo. Sjećam se i Janka Bobetka koji je htio da ga napravim bez činova. Samo je želio na kragni malo stilizirano ‘HV’ kako bi poništio granicu između generala i ‘običnih’ vojnika. Definitivno je lakše raditi skulpturu kada poznajete osobu“, smatra Mikulin.

S Mladenom Mikulinom razgovarali smo u restoranu na otvorenom u sklopu Muzeja grada Zagreba i razgovor se protegnuo na dva sata, obuhvativši mnogo tema tako da je naš plan da se fotografiramo na otvorenom ispred njegove skulpture Krleže u željeznom limu, koja je tamo privremeno postavljena za potrebe izložbe, pokvarila kiša.

Na izložbi „Dodirom do umjetnosti: Mladen Mikulin“ koja je do 5. rujna otvorena u Muzeju grada Zagreba, može se kroz 15 izloženih skulptura dobiti uvid u Mikulinov rad, osobito na portretnoj plastici, i saznati nešto o njegovom odnosu s portretiranim osobama. U pripremi je također monografija „Kipar Mladen Mikulin“ autora Berislava Valušeka.

Mladen Mikulin rođen je 1958. u Zagrebu, a kiparstvo je diplomirao 1986. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Bio je najmlađi kipar na izložbi „Tisuću godina hrvatske skulpture“ 1991. u Zagrebu, 1992. bio je jedan od desetero umjetnika koje je Ministarstvo kulture predložilo da predstavljaju Hrvatsku na Pariškom salonu, da bi potom Ocjenjivački sud Pariškog salona izabrao njega, s „Golubicom“ od željeznog lima, među pet istaknutih slikara i kipara za izložbu 43. pariškog salona u Grand Palaisu. U inozemstvu je postao poznat po nadgrobnom poprsju Jima Morrisona na groblju Père Lachaise u Parizu. U Zagrebu mu je postavljen „Čovjek s kotačem“ u Aleji skulptura na Savskom nasipu. Poprsje Dragutina Tadijanovića stoji ispred škole koja nosi njegovo ime, a svi znaju za „Sokola“ u Maksimiru i „Fra Grgu Martića“ u istoimenoj ulici.

Pri osmišljavanju Mikulinove izložbe autorica stručne koncepcije Vesna Leiner vodila se posebnom željom da izložba bude dostupna slijepim osobama i ostalima s invaliditetom pa je tako svaka izložena skulptura postavljena na niže postolje da se može dodirnuti. A kada je riječ o približavanju umjetnosti slijepima, Mikulin se prisjetio:

„Nosio sam u Savez slijepih i slabovidnih osoba Hrvatske kod predsjednika Saveza Vojina Perića dva reljefa koja su naručili, crkvu Svetog Marka u perspektivi i njezin tlocrt da si i slijepi mogu predočiti taj spomenik. Imao sam 55 godina i veću tremu nego kada sam išao s 22 godine na prijemni na Akademiju. Treba reći da su na taj prijemni došla 52 kandidata iz Jugoslavije, a primali su ih šest. Nisam imao partijsku knjižicu ni poznatog oca, nego jedino samog sebe, gladnog i žednog, i svoje kvalifikacijske radove. Dobar je osjećaj kada nemaš ni za pivo, a prođeš, iznad crte si! Inače, u Jugoslaviji sam imao besplatan studij i zahvalan sam na tome, nisam imao narudžbe, ali bio sam suradnik na zanimljivim projektima i dobio veliki doživljaj svijeta, iskustvo i, naravno, mizeran novac. No vratimo se na slijepe! Kada sam nosio crkvu Svetog Marka u Savez, zvonilo mi je u ušima ono što mi je akademik Želimir Janeš 30 godina prije toga rekao o kiparstvu kao volumenu koji se čita opipom, taktilnošću. Vojin Perić je „pregledao“ te reljefe i rekao da crkva ima i zvonik i prozore. Zamislite, prozori su dva puta pet milimetara, gore šiljati polukrug, dolje ravno! Slijepi su to mogli pročitali, rekli su mi što ‘vide’.“

Bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uz Mikulinov kip blaženog Alojzija Stepinca (lijevo). Mikulinov spomenik Franji Tuđmanu u Velikoj Gorici, koji je napravio u samo deset dana (desno). PHOTO: Privatna arhiva

Mikulin je od 2006. zaposlen na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na Katedri za kiparstvo, atelje ima u Vukovini pored Velike Gorice, u sklopu kurije Alapić, gdje je napravio i park skulptura koji je otvorio za javnost. Kako je rekao, Jim Morrison puno mu je značio kada je kao mlad iz Kurije Alapić, u kojoj nije bilo grijanja ni drugih uvjeta za život, išao u Zagreb u pet ujutro na posao. Prijatelj mu je prodao stare rabljene ploče, između ostalog i one grupe Doors. Doorsi su mu, kaže, u početku bili grubi, ali kada je jednog dana, dok mu je općenito bilo teško u životu, pustio Morrisona dok je vani padala kiša, a kurija bila u propuhu, shvatio je da jedino on govori istinu i da je sve drugo estrada, „Love me, do“.

„Onda sam u Glavanovu tekstu o Hendrixu, Janis Joplin i Morrisonu našao sliku Morrisonova groba. Dvije letve, tabla na kojoj piše njegovo ime i boja koja se cijedi. Nazvao sam upravu groblja i rekao da bih izradio nadgrobni spomenik. Rekli su mi da nemam pravo na grob, ali imam na likovnu opremu. Nakon pola godine dopisivanja s njima dobio sam zeleno svjetlo, zatim i građevinsku dozvolu i 1981. sam, ni pet ni šest, vozio svojeg Morrisona u vlaku za Pariz. Pitate me kako sam se usudio, kraj tolikih potencijalnih konkurenata i obožavatelja Morrisona? Vodilo me je samopouzdanje koje sam dobio od Morrisona. Koristio sam se mramorom iz Makedonije koji se koristio u antičkoj Grčkoj, a danas se skupo prodaje, a za postament sam uzeo svijetlo ružičasti kamen s juga Francuske, koji je mekan za obradu, a kasnije je tvrd i postojan jer mu trebaju kiša i kisik da se kalcificira. Da su Francuzi vidjeli u tom spomeniku neku neuvjerljivost i prazninu, rad koji nije dostojan Père Lachaisea, bacili bi ga u Seinu jer nisam imao novca da ga vratim u Hrvatsku.“

Mikulinov kip Jima Morrisona ukraden je s pariškog groblja i nitko ne traži da se vrati. PHOTO: Privatna arhiva

Kasnije su, nastavlja Mikulin, dvojica muškaraca ukrala taj kip, jedan od njih je umro, a drugi je rekao da ga je ukrao da ga zaštiti od devastacije. Nije kažnjen i nitko više ne traži da se spomenik vrati.

Na spomenik se kipar nije htio potpisati, rekao je Francuzima da je amater jer se tek dva mjeseca nakon toga upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prethodno je kao srednjoškolac u usmjerenom obrazovanju za strojobravara išao na praksu na Mirogoju od 1973. do 1976. i sretao tamo znamenitog kipara Vanju Radauša koji je tamo dolazio uzeti poneku ploču ili postament. No kaže da ga je životno odredilo kada je jednog dana otišao do južnih arkada i ugledao poznatu skulpturu Frangeša Mihanovića „Dva stara oca“, za koju je i kiparica Marija Ujević Galetović u intervjuu za Nacional rekla da je nešto najbolje što je hrvatsko kiparstvo dalo.

„Zanijemio sam pred tom skulpturom, oduševila me. Na praksi sam naučio obradu kamena, intervenciju u kamenu, tako se čovjek razvija. Javio sam se Radivoju Jovičiću, koji je imao radionicu i bio suradnik arhitekta Zdenka Kolacija, počeo sam surađivati i klesati na njegovim projektima, a zatim sam klesao za spomenik Branka Ružića na Dotrščini. Novac koji sam zaradio dao sam za Morrisonov postament pa je to sve povezano, zahvaljujem svim ljudima na svom putu koji su mi bili susretljivi. Ružić, u čijoj sam klasi diplomirao, bio je izuzetno emotivna i intelektualna osoba jakog kiparskog instinkta. Puno mi je pomogao, dovoljna vam je jedna njegova rečenica kada stvarate djelo. Jako je bitno u formativnim godinama imati prave mentore koji znaju reći da je ne ne, a da je da. Najteže je biti svoj, a ne biti epigon, plagijator, nečiji manje vrijedan sljedbenik.“

Mikulin ima atelje pored kurije Gašpara Alapića, na povijesnom prostoru koji je u 15. stoljeću pripadao hrvatsko-ugarskom kralju Matiji Korvinu, koji je to imanje u Vukovini ostavio mlađemu sinu Ivanušu jer je stariji dobio krunu. Ivanuš je 1499. prodao to imanje Baltazaru Alapiću, djedu Gašpara Alapića, vojskovođe koji se borio pod Sigetom, ali je i ugušio seljačku bunu. Mikulinov pradjed Stjepan Mikulin, koji je dobio priznanicu od Kraljevske zemaljske vlade za uzgoj rasplodnih goveda, 1913. je dobio kuriju pa ju je od njega i on naslijedio. Po njemu bi Velika Gorica, grad koji već 10 godina ima koncesiju na kuriju, trebala obnoviti kuriju kako bi služila likovnoj umjetnosti, kao što u Donjoj Lomnici kurija Modić-Bedeković služi glazbenoj umjetnosti.

„Obnovio sam perivoj po sugestijama Ministarstva kulture, taj perivoj nije klasični perivoj kakav su imale kurije nego je prilagođen postavi skulptura, u službi kurije, mog ateljea i skulptura. Imam novu kuću izvan kurije, kurija je u adaptaciji i treba se pretvoriti u galeriju. U parku skulptura je uvijek 10 do 15 skulptura u tehnici željeznog lima. Tamo je i Krleža za kojeg sam 1988. dobio treću nagradu u velikoj konkurenciji na jugoslavenskom natječaju. Radim na otvorenom metalne skulpture, a unutra u ateljeu modelacije do četiri i pol metra za skulpture u bronci. Željezo radim vani zbog kovanja i varenja, a tako je bolja i percepcija skulpture, treba je stalno obilaziti i gledati u nju sto puta na dan da se postignu željena forma i cjelina. U zatvorenom prostoru neprimjereni uvjeti ostavljaju traga na izradi skulpture. Dok sam bio srednjoškolac i odlazio na Mirogoj na praksu te poslije student u Ilici 85 na Likovnoj akademiji, Vukovina mi je bila daleko od Zagreba, a sada 2021. mislim da je preblizu. Grad je prenapadan za duhovni život kakav bi trebao imati svaki umjetnik, znanstvenik i intelektualac.“

Puno je zanimljivih anegdota koje se tiču radova Mladena Mikulina. Kada je postavio monumentalnu Kalvariju u Velikoj Gorici, okrenuo je majku Mariju prema Isusu na križu, a to znači da ju gledatelj s puta vidi s leđa kada gleda Isusa u lice. Župniku se to nije svidjelo i prigovorio je, zašto su svi drugi kipari znali da i Isus i Marija moraju s prikaza raspeća gledati u promatrače, a Mikulin to nije znao? No kada je u filmu Mela Gibsona “Pasija” vidio upravo takav prizor, rekao je Mikulinu da je to sjajno napravio, kao u filmu.

‘Svaki kipar je otac svoje skulpture i stoji iza nje’, tvrdi kipar Mladen Mikulin. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kada je Mikulin postavljao „Sokola“ na mogilu u Maksimiru, to je bilo simbolički važno jer je time dovršen plan iz 1925., kada se slavila 1000. godišnjica Hrvatskoga Kraljevstva te je podignuta mogila. Tada je Ivo Kerdić izradio „Sokola“ za mogilu u trenu kada je Družba hrvatskoga zmaja organizirala proslavu jubileja, a Hrvatska seljačka stranka pobijedila na izborima, no ubrzo je beogradski režim dao zatočiti Radića zbog njegove oporbe, a žandari su došli u Kerdićev atelje i kundacima razbili „Sokola“ u gipsu. Od tada se do 1996. nisu u Hrvatskoj stekli uvjeti da se postavi „Sokol“. A tada ga je, naslijedivši taj zadatak od preminuloga isusovca i akademskog kipara Marijana Gajšaka, izradio Mladen Mikulin. Postavljanje je izvela Hrvatska vojska pažljivo spuštajući veliku skulpturu iz helikoptera na vrh mogile, što je prenosio HRT. „Kerdić je 1925. napravio sokola u stilu art decoa, sklopljenih krila, izgledao je dosta pesimistično, a Gajšak mu je digao krila i stavio heraldički štit. Uzeo sam Gajšakovu kompoziciju i napravio drugačiju skulpturu, ali s njegovom glinom i u njegovu prostoru, zbog toga sam ga potpisao kao suautora. Iako, rekao mi je na samrti u klauzuri uz Baziliku Srca Isusova: „Uskoro ćemo se rastati. Oko ‘Sokola’ ti dajem slobodne ruke, moje ime nije važno, važna je hrvatska kultura“, prisjetio se Mikulin.

Kakva je njegova vizija kiparstva kao umjetnosti?

„Filozofija se postojanjem čovjeka bavi pojmovno, znanost činjenično, religija predodžbeno, a umjetnost emotivno. Métier je kiparski zanat, a umjetnost je emocija. Kada se dogodi emocija, to je tek onda umjetnost. Bez zanata si onemogućen stvoriti išta, mnogi ljudi su završili u alkoholizmu, drogi ili ludnici jer su imali lijepe snove i inspiraciju, ali nisu imali métier. Ali métier još nije umjetnost. S druge strane, ne prihvaćam industrijski pristup, sam sam izvođač svojih radova. Svaki kipar je otac svoje skulpture i stoji iza nje. Kad umjetnik napravi skicu pa traži po radionicama tko će mu to izvesti, to nema veze s vizijom tog umjetnika. Željezni lim je jako teška tehnika, tehnički hladan, željezni lim ne želi biti ništa, ravna ploha koja pruža otpor. Morate imati veliku energiju i čekiće da ga uvjerite da bude Miroslav Krleža, ili čovjek s kolutom, ili susret dvoje ljudi, ili balerina… Druge moje skulpture su komadi blata iz Bedekovčine koje sam uvjerio da budu Tuđman ili Tadijanović, to su bili komadi ilovače i ništa više. Poslije oblik iz gline prelazi u gips pa u broncu…“

U nekoliko navrata u razgovoru je kritizirao i Crkvu koja je, kaže, bila od kasne antike temelj civilizacije zapadne kulture i našla najveće i najbolje arhitekte i kipare u romanici, gotici, renesansi i baroku, dok su danas neki njeni predstavnici i naručitelji izgubili kriterije i bilo komu povjeravaju skulpture ljudi kao što su papa ili u našem slučaju Stepinac. Kiparstvom se danas, po njemu, nerijetko ne bave pravi kipari nego netalentirani ljudi koji su pod paskom kritičara i povjesničara umjetnosti koji prate puke trendove. Kritičan je i prema nazivanju industrijskog dizajna primijenjenom umjetnošću. „Primijenjenu umjetnost rade samo najbolji, Sikstinska kapela i grobnica obitelji Medici su primijenjena umjetnost, pepeljara ili čaša su industrijski dizajn. Napravi katedralu, portal ili grobnicu i postigni da i nakon tisuću godina ljudi s pobožnošću kažu ‘U ime Oca i Sina i Duha svetoga amen’ ili da zastanu s divljenjem pred tim djelom“, zaključio je Mikulin.