U pulskom kinu Valli 7. svibnja je održana premijera dokumentarno-igranog filma „Zemlja ognja“ redatelja Mladena Đakovića, koji govori o nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu koje su počinile specijalne postrojbe njemačkog generala Rommela u periodu između 1943. i 1944. godine na području Istre. Film će publika u Hrvatskoj vidjeti na Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, u programu Hrvatske televizije.

Film „Zemlja ognja“ snimljen je po scenariju Tonija Juričića i u režiji Mladena Đakovića, u suradnji s HRT-om, a producirala ga je kompanija Level 52. Priče preživjelih govore o vremenu u kojem su Rommelove postrojbe harale istarskim poluotokom i opisuju trenutke koji su ljudima promijenili živote i zauvijek ih obilježili. Uz režirane igrane dijelove, film sadrži svjedočanstva pojedinaca koji su proživjeli jedno od najmračnijih razdoblja u ljudskoj povijesti. Gledatelje se vodi na putovanje kroz vrijeme kako bi svjedočili hrabrosti, ustrajnosti i snazi onih koji su preživjeli rat.

Film je režirao porečki redatelj, snimatelj i filmski entuzijast Mladen Đaković koji je svoje prve dokumentarne filmove „Zmajeve linije“ i „Voda – misterij života“, za koji je dobio dvije međunarodne nagrade, realizirao u suradnji s Robertom Bezbradicom. U sklopu projekata udruga UM S.A.V.E i CGI Poreč vodi radionice s mladima te je snimio niz kratkih filmova s temama nasilja u maloljetničkim vezama i problemima ovisnosti. Iz tih radionica nastao je i film „Ekvinocij“ koji je osvojio prve nagrade na festivalima u Karlovcu i Dubrovniku, a 2019. godine režirao je dokumentarne filmove „Gdje si bio četrdeset i četvrte?“ i „Nema predaje“. Svoj novi film „Zemlja ognja“ Mladen Đaković predstavio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Kao i cijelu Jugoslaviju i svijet, Istru je zadesio užas Drugog svjetskog rata, no manje je poznato da su upravo elitne postrojbe njemačkog generala Rommela, koji je nakon Afrike preuzeo sjevernu Italiju, tijekom 1943. i 1944. izvršile brojne zločine na području Istre. Zašto ste odlučili prikazati upravo taj period istarske povijesti?

Oduvijek sam gajio interes za događaje iz Drugog svjetskog rata. Odrastao sam na „TV kalendaru“ Televizije Zagreb. Dio koji je bio posvećen tom periodu obožavao sam, između ostalog, i zato što je taj blok uvijek sadržavao arhivske snimke koje su bile spektakularne, ali s druge strane mračne i mučne zbog događaja koji su ostavili duboke posljedice na društvo do današnjih vremena.

NACIONAL: Ali niste rodom iz Istre, zar ne?

U Istru sam se doselio prije dvadesetak godina i tu sam osvijestio da se istarska povijest u tom periodu razlikuje od ostalih dijelova regije. Naime, prvih triju godina pod okupacijom fašističke Italije represija nije bila tako brutalna, nisu se događali masovni međunacionalni zločini kao u ostatku regije, ali ako uzmemo u obzir da je takva represija trajala više od 20 godina, onda shvaćamo koliko su Istrijani bili željni slobode. Kapitulacija Italije stvorila je nevjerojatan kaos jer su se Istrijani preko noći dočepali slobode, ali i oružja koje su masovno oduzimali od Talijana. To euforično raspoloženje i naglo naoružavanje doveli su do katastrofalnih pogrešaka kao što je bila bitka kod Tinjana. Taktički nespremni, ali sa željom za osvetom, ustanici i partizani izginuli su najviše zbog neiskustva i prevelikih ambicija da se suprotstave nadmoćnijem neprijatelju. Također, u tim prvim kaotičnim danima dolazilo je i do mnogobrojnih osveta zbog dugogodišnjeg terora, ali i privatnih obračuna.

NACIONAL: Od kapitulacije Italije 8. rujna 1943. pa sve do kraja 1944. Istra je bila zapravo ničija zemlja kojom su harali vojnici Wehrmachta, talijanski vojnici koji nisu priznali kapitulaciju Italije i njemački saveznici. Kako je uopće izgledao život u Istri u to vrijeme?

Prvo je nastala euforija, a onda kaos i represija. Ustanici i partizani nisu se mogli boriti s nadmoćnim Rommelovim postrojbama pa su se povukli u Gorski kotar, a preostali pobunjenici koristili su za svoje opskrbne baze sela s civilnim stanovništvom. Nijemcima je bilo lakše spaljivati sela i utjeravati strah u kosti nego loviti pobunjenike po šumi. Bilo je tu republikanaca, talijanskih vojnika koji su se odbijali predati nakon kapitulacije te su se pridružili Nijemcima, Talijana koji su se pridružili partizanima, zatim vojnika koji nisu više htjeli ratovati i samo su tražili civilne uniforme i siguran put kući. Među pobunjenicima, osim partizana, bilo je tu i narodnjaka, ustanika koji nisu bili članovi KP-a, ali su svi imali zajedničkog neprijatelja. Civili su proživljavali strahovite zločine, glad i strah i nitko nije ostao pošteđen, od djeteta do staraca.
Bilo je to surovo vrijeme kakvo Istra ne pamti.

NACIONAL: U filmu se spominje zastrašujući podatak da je u tom periodu zapaljeno i razrušeno čak 58 sela. Zna li se koliko je žitelja Istre tada izgubilo život?

Drugi svjetski rat u Istri je odnio velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava. U dvije godine, 1943. i 1944., spaljeno je više od 400 sela i zaseoka.

NACIONAL: Jeste li otkrili zašto je zapravo njemačko zapovjedništvo naredilo da se “spali Istra”?

Nakon predaje njemačkih garnizona, Hitler je na brutalan način htio ponovo zavladati lukama i tim dijelom obale koji im se iznenada otrgnuo zbog kapitulacije. Kao zapovjednik grupe Armija B, Erwin Rommel dobio je naredbu njemačke Vrhovne komande da slomi ustanak i eliminira snage Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije u Slovenskom primorju, Istri, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i istočnoj Sloveniji te osigura kontrolu nad tim dijelom jadranske obale. Nijemci su se, naime, bojali iskrcavanja angloameričkih saveznika i na tom dijelu obale – što se ranije dogodilo na jugu Italije uoči njene kapitulacije – te gubitka komunikacije između svojih jedinica u Italiji i okupiranoj Jugoslaviji. U početnoj ofenzivi u Istri je poginulo više od 2000 istarskih boraca i isto toliko civila, dok je 400 ljudi deportirano u logore.

NACIONAL: Je li točno da je iskra koja vas je „zapalila“ za ovaj projekt zapravo priča koju ste čuli od prijatelja o zamjeni identiteta talijanskog vojnika i žitelja Istre u tom periodu?

Da, točno je. Vozeći se sa svojim prijateljem Vladom Šegonom, našao sam se u nepreglednoj koloni turista naguranih na graničnom prijelazu.

Krateći vrijeme, Vlado mi je ispričao tu fantastičnu priču o svom ocu Giordanu Šegonu i talijanskom vojniku Edigiju Salvatoreu, koji je mijenjao Giordana na njemačkim prozivkama jer je Giordano bio u partizanima.

Tako je spašavao i sebe i obitelj Šegon, a taj moment suradnje bivših neprijatelja koji se udružuju u svojevrsnu simbiozu pred zajedničkim neprijateljem, duboko me je potresla i izazvala kreativni predosjećaj da sam upravo dobio ideju za novi film. Nisam tada znao kako će taj film izgledati i kakav će biti, ali ta ideja polako se počela razvijati te sam je nastojao verbalizirati s prijateljima i kolegama filmašima, dok se Sanel Isanović iz producentske kuće Level 52 nije “zakačio” na moje ideje te smo tako krenuli u realizaciju projekta.

NACIONAL: Iako se u sinopsisu spominje slabo poznato potencijalno iskrcavanje saveznika u Istri pod kodnim imenom “Operacija Armpit”, tom činu posvetili ste vrlo malo prostora. Zašto?

Nakon inicijalne ideje s Vladom Šegonom i njegovom pričom, tražio sam povijesni kontekst i došao do priče o nikad izvršenom savezničkom iskrcavanju u Istru pod imenom „Armpit“. Originalna ideja došla je od britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je tvrdio da saveznici trebaju Nijemcima „zabiti nož u pazuh” baš u Jadranskom moru, i to na obalama Istre. Ta se operacija nikad nije realizirala, ali je Hitler te opasnosti, dakako, bio svjestan pa otud i slanje Rommelovih postrojbi i ta brutalna reakcija prema lokalnom stanovništvu.

Taktička važnost tog područja nije imala alternativu i svaki pokušaj ometanja njemačke kontrole bio je za Nijemce nepoželjan. Tada me okupirala misao da bi film mogao ići čak i u neku fikciju, baveći se idejom što bi se dogodilo da su se saveznici zaista iskrcali u Istru i kako bi se to odrazilo na život žitelja Istre.

‘Nijedna lokacija nije autentična jer one kao takve više ne postoje i toliko su se izmijenile da nisu bile pogodne za snimanje’, rekao je redatelj. FOTO: Press

NACIONAL: Što mislite, kako bi se odrazila na njihov život?

Da su se iskrcali na vrijeme, zločini sigurno ne bi bili počinjeni, a još više me zaintrigirala pomisao da bi tada Istra u poslijeratnoj preraspodjeli možda čak i pripala zapadnom bloku, pa je tako Učka mogla biti “željezna zavjesa”. No u razgovoru sa stručnjacima, povjesničarima i svjedocima, shvatio sam da nema potrebe ići u fantaziju kada ima još svjedoka čije su priče tragične, ali i fantastične. Tako se film pomalo transformirao u dokumentarno-igrani, sa svjedocima i intervjuima s povjesničarima, ali smo od inicijalne ideje zadržali igrane scene.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pronaći žive svjedoke tog vremena, jer ipak je prošlo gotovo 80 godina od tih zločina?

Na svu sreću, istraživanje me je dovelo do profesora Igora Šaponje, koji me je s kolegom iz Istarskog povijesnog društva uputio na svjedoke koji su još živi, a oni su ih višegodišnjim trudom snimili ili zabilježili njihove priče.
Također, surađivali smo i s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja Rijeka i Memorijalnim centrom Lipa te Znanstveno istraživačkim centrom Kopar, koji su nas također uputili na svjedoke i sugovornike.

NACIONAL: Kako su reagirali kada ste ih zamolili da se prisjete svih tih traumatičnih događaja iz svog djetinjstva?

Imam osjećaj da smo na neke potresne priče traumatičnije reagirali mi nego oni. Kad smo radili prva snimanja, ton je snimao Sanel Isanović, a sjećam se njegova izraza lica dok je to slušao na slušalice jer je taj ton odisao tugom i nemoći. Iznenadili smo se koliko zapravo naši protagonisti nemaju želju za osvetom, nego su puni riječi oprosta i tolerancije tako da je i to dalo tu notu optimizma u filmu. Na premijernu projekciju u pulskom kinu Valli došao je jedan od protagonista filma, Đino Matošić, čije su roditelje ubili dok je imao pet godina, on je ostao ležati ispod mrtve majke. U filmu smo se trudili tu scenu rekreirati dostojanstveno, a njega je glumio moj petogodišnji sin Lean, a njegovu majku moja supruga Danijela, pa sam imao vrlo jaku tremu zbog scene koja je izvor njegove životne traume. Na svu sreću, Đino je reagirao izvrsno i to mi je značilo više od svih pozitivnih kritika koje sam nakon projekcije dobivao.

NACIONAL: Koliko ste sati intervjua snimili, a koliko na koncu iskoristili za film?

Prije nego sam predao skicu filma scenaristu Toniju Juričiću, napravio sam info intervjue i praktički montirao film prije snimanja. Nije bilo previše materijala, možda nekih desetak sati, ali smo vrlo brzo selektirali dijelove koje smo iskoristili za scenarij tako da nismo imali dramaturških lutanja i predugih snimanja jer smo već u scenariju znali što želimo dobiti.

NACIONAL: Koliko dugo je film nastajao, od prvog scenarija do finalne verzije?

Sam proces je trajao tri godine.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za dokumentarno-igrani film o tim povijesnim događajima u Istri?

Radeći s Level 52 dokumentarni film „Gdje si bio četrdeset i četvrte“, shvatili smo da produkcijski jako uvjerljivo možemo snimiti akcijske scene i scene napetosti s udrugama koje se bave rekonstrukcijama povijesnih događaja i airsoftom te posjeduju replike uniformi iz Drugog svjetskog rata. Kako smo ih znali iz prethodnog filma, zaključili smo da pola statista već imamo. Za prijavu na natječaj HRT-a snimili smo vrlo uvjerljiv foršpan u koji smo ukomponirali te elemente i bilo je jasno u kojem smjeru namjeravamo ići. Budući da su te scene u kontekstu jednog takvog ozbiljnog i potresnog filma mogle biti jako sklizak teren koji bi, ako se ne snime dobro, film zapravo odveo u promašaj, HRT je bio izričito jasan da tu moramo biti jako pažljivi i da to mora biti snimljeno dostojanstveno, ali uvjerljivo. To nam je dalo poticaj da budemo kreativni u razrađivanju igranih scena nasilja pa se zapravo u filmu ne vidi ni jedna egzekucija, a događaju se cijelo vrijeme jer je tako zapravo i bilo. U stalnoj komunikaciji s urednikom filma Vladimirom Brnadićem u tome smo, na sreću, i uspjeli i zato smo još ponosniji na ovaj projekt.

NACIONAL: Jeste li snimali igrane scene na stvarnim lokacijama povijesnih događaja o kojima govorite ili ste ipak improvizirali i tražili mjesta koja će ih najbolje dočarati?

Nijedna lokacija nije autentična jer one kao takve više ne postoje i toliko su se izmijenile da nisu bile pogodne za snimanje. Isprva sam mislio da ću lokacije pronaći lako, ali sam se uvjerio da se sela u par mjeseci pretvaraju iz autentičnih ili zapuštenih kuća u kuće za odmor s bazenima i klima-uređajima. Sjećam se kako sam se s asistenticom režije Idom Skoko satima vozio po selima tražeći kutke za snimanje scena, ali nismo ih nalazili. Trenutak u kojem smo pronašli selo Zankovci, koje je ostalo zarobljeno u vremenu, nakon cjelodnevne frustracije i komentara „idemo pogledati još ovo i idemo kući“, možda je jedan od najvažnijih momenata u produkciji za scenografiju i kulisu igranih scena, jer otkrili smo selo s dvoje stanovnika koje je filmu dalo autentičan i snažan vizualni identitet.

NACIONAL: Gdje ste sve snimali?

Snimali smo u Štifanićima, Gortanovom Brijegu, Čambarelićima i te smo lokacije polivalentno koristili za različite igrane scene i događaje. Također, snimili smo zapuštene kuće koje filmu daju novi narativ, a nisu dio igranih scena. Posebno tu moram naglasiti kadrove direktora fotografije Gorana Načinovića i drugog snimatelja i montažera Antonija Zulijanija.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste u priči o zločinima naglasak stavili na oprost i želju za nastavkom života, ali ne i zaborav. Zašto?

Iako je u scenariju zamišljeno da taj neki optimizam raste prema kraju filma, priče samih protagonista koji su prošli te užasne sudbine, ali prekidaju krugove osvete, stvorile su novu komponentu filma koju smo obogatili glazbom i zvukom, te kad vas film potpuno potrese tragičnim sudbinama, kreće “bildanje” optimizma. Tako da su gledatelji zapravo dirnuti, tužni i sretni, jer kada film završi, oni ostaju uplakanih očiju, ali s osmijehom.

NACIONAL: Film “Zemlja ognja” posvetili ste svim civilnim žrtvama i pravim iskonskim antifašistima kakve je danas teško pronaći. Zašto se, po vašem mišljenju, antifašističkoj borbi pridaje tako mali značaj u Hrvatskoj danas?

Film je posvećen civilnim žrtvama i ne bih htio da ga se spominje u bilo kojoj formi političke agende. To jednostavno nije tako. Film ne govori ni o lijevima ni o desnima i ne bih htio da ga itko prisvaja za svoje političke svrhe. Ovi divni ljudi koji su se otvorili i podijelili svoje priče i sve žrtve koje su izgubile živote, jednostavno to ne zaslužuju. Mislim da se riječ antifašizam danas dosta izlizala i da se koristi olako, ali i da mnogi svojim djelima čine upravo suprotno.
Za mene su antifašisti Foškina majka koja upozorava Anicu, koja ih je izdala da surađuju s partizanima, da se skloni kako je njezin muž ne bi ubio jer je direktno kriva za smrt njihova sina, Đino, Danica i baka Katarina, koja se dosjetila da bivšeg neprijatelja Edigija Salvatorea prihvati kao sina udružujući se protiv većeg zla. To su za mene, bez sumnje, antifašisti.