Ponekad čovjek ostane zatečen kada vidi da mu se snovi ostvaruju. Upravo tako se osjećala mlada Zagrepčanka Nina Vilušić kojoj je najveća želja baviti se glumom. Zbog toga se i prijavila na jedan od programa na prestižnoj britanskoj glumačkoj akademiji Royal Academy of Dramatic Art koju su, između ostalih, završili Antony Hopkins, Vivien Leigh, Roger Moore, Joan Collins, Peter O’Toole, Jessie Buckley, Phoebe Waller-Bridge, Ben Whishaw, James Norton, Aimee Lee Wood, Gemma Arterton, Andrea Riseborough te glumci iz ‘’Harry Pottera’’ Alan Rickman, Ralph Fiennes, Imelda Staunton, Timothy Spall, Fiona Shaw, Michael Gambon i John Hurt. Kako bi u siječnju iduće godine započela sedmomjesečni program na akademiji koja u svijetu glume ima težinu Oxforda ili Cambridgea, Nina Vilušić putem crowdfunding kampanje pokušava skupiti iznos od 13 i pol tisuća funti koliko košta školarina, a veliki bi joj bili i troškovi života u Londonu. Zbog toga nije sigurna da će moći ostvariti svoje snove.

Nina Vilušić rođena je u Zagrebu 1994. Nakon Klasične gimnazije završila je preddiplomski studij engleskog i nizozemskog jezika i književnosti. Glumom se bavi od 2013., a plesom od djetinjstva.

Na Akademiju se prijavila početkom ove godine, prvi i drugi kandidacijski krug održani su putem interneta, trebala je snimiti tri monologa, jednu pjesmu i odgovoriti na neka pitanja koja su postavljena kandidatima.

„To je bio video od 12 minuta. Nakon toga su mi u ožujku prvi put javili da sam prošla u drugi krug pa sam nakon toga dosta dugo čekala da saznam nove informacije. U lipnju su mi rekli da i dalje razmatraju moju prijavu, ali da će morati ove godine pomaknuti program koji je trebao početi u rujnu na siječanj 2023. U listopadu su mi rekli da sam prošla u zadnji krug koji se održava uživo u Londonu, to je jednodnevna radionica na toj akademiji, dali su nam rok od dva tjedna za pripremu. Bila sam jako sretna kada sam to čula jer je vijest došla neočekivano i razveselila me, mislila sam da više ništa od toga neće biti. Krajem listopada otišla sam u London i nakon deset dana su mi javili da sam dobila mjesto. Bila sam jako zadovoljna time što sam pripremila, bila sam sigurna u taj materijal, u to kako ga izvodim i kako se osjećam dok ga izvodim, ali s druge strane od svibnja do listopada nisam radila na materijalima pa sam se pitala jesam li i dalje u formi. No nekako se sve vratilo i dobro sam se osjećala dok sam to izvodila“, rekla je Nina Vilušić.

Engleski jezik joj, kao prvostupnici anglistike, na prijemnom nije predstavljao problem. Ističe da zahvaljujući studiju dobro vlada pravopisom i gramatikom, ali rad na govoru i naglasku bio je njezino ulaganje u sebe, potaknuto interesom za glumu.

Na neke se programe na toj akademiji, objasnila je, prijavi više stotina ljudi, a na neke više tisuća. Na program na koji je upala inače primaju 28 ljudi, ali ovaj put morali su smanjiti broj na 12 i ona je ostala u tih 12. Na tom kratkom i intenzivnom programu bi imala i kolegije vezane uz ples i pjevanje, sve je dosta sveobuhvatno i namijenjeno ljudima koji bi željeli raditi nešto vezano uz kazalište, ali ne znaju točno što. Ipak, Nina Vilušić smatra da je to program na koji prvenstveno idu ljudi koje zanima gluma.

Je li probala upisati zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti i kada se počela zanimati za glumu?

„Probala sam 2020. i 2021. upisati ADU, kada sam imala 26 i 27 godina. To je za njih, govorili su mi svi, previše godina, pogotovo za žensku osobu. I sama sam prateći situaciju primijetila da ne primaju starije od 24, eventualno 25 godina. Nisam prošla u drugi krug. U srednjoj školi se nisam bavila glumom, iako mi je to bio interes i duboka sklonost, no nisam mislila da to mogu i nisam to ozbiljno razmatrala. U osnovnoj školi sam pohađala dramske grupe, ali ozbiljno sam s tim krenula tek na početku studija, prije skoro deset godina. Išla sam valjda na skoro sve dramske grupe koje postoje u Zagrebu, od Zagrebačkog kazališta mladih nadalje, nekoliko puta tjedno, što sam više mogla. Iza mene je nekoliko amaterskih predstava, među kojima je najveća bila predstava ‘Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi’, u kojoj sam imala jednu od tri glavne uloge. To je bilo u ožujku 2019. u kazalištu Mala scena“, odgovorila je naša sugovornica.

A na pitanje što je privlači u glumi, rekla je sljedeće: „Čitavo školovanje bila sam odlična učenica i samo sam sjedila, čitala i učila, gluma mi je u tom smislu došla kao neki kontrapunkt mom školovanju i studiju na Filozofskom fakultetu. Osjetila sam zamor od pukog fokusa na akademsko. Gluma mi je otvorila posve novi svijet, shvatila sam da imamo i tijelo i emocije i dušu, da čovjek nije svodiv samo na razum i intelekt, prije nisam bila svjesna toga u punom smislu. Za glumu je potrebno da se angažiraju svi dijelovi osobe. Gluma za mene predstavlja i drugu razinu komuniciranja s ljudima, putem pokreta i glasa, to je i mene samu oslobodilo. Prije sam, naime, bila jako sramežljiva. Ta igra zvana gluma može biti i posao, treba naći balans između zabave i posla, da ti posao bude zabavan i da ti zabava bude posao, kad čovjek to uspije na dobrom je putu da bude ispunjen.“

Nina Vilušić ispred zgrade londonske Royal Academy of Dramatic Art. FOTO: Privatna arhiva

U njezinu je životu dugo prisutan i ples, za koji također kaže da je jako pozitivno utjecao na nju, i psihički i fizički. Bavi se suvremenim plesom u Zagrebačkom plesnom centru. A na pitanje što joj znači ples i kakvi su dodiri glume i plesa, rekla je:

„Čak i kada bih prestala s plesom na dulje ili kraće vrijeme, uvijek bih mu se iznova vraćala jer bih prepoznala da mi fali kao dio života. I ples predstavlja jednu drukčiju komunikaciju koja se ne temelji na riječima. Zapravo sam prvo kroz ples i plesne produkcije iskusila doživljaj pripreme za nastupe i nastupe pred publikom, tako da mi je uvelike pomogao osvijestiti da se želim baviti izvedbenim umjetnostima. U razdobljima života kad sam se bavila i glumom i plesom, shvatila sam koliko bavljenje jednim pozitivno utječe na ono drugo. Na primjer, glumcu ples pomaže osvijestiti tijelo i biti slobodniji u pokretu na pozornici, dok plesač koji se bavi i glumom može biti slobodniji u iskazivanju emocija i imati veću svijest o tome da plesom priča priču i da ima poruku koju želi prenijeti. Osobno sam shvatila da su mi i ples i gluma neophodni za razvoj, da su dio jednog od najljepših razdoblja mog života do sad te da su mi bili od velike pomoći u teškim trenucima. Uvijek sam našla volje za ples i glumu, i onda kada sam je za drugo teško nalazila.”

Radila je u jednom restoranu i dobila otkaz na dan audicije u Londonu. Iskusila je i rad u struci, ali joj je to samo potvrdilo da to nije put za nju i da se vidi u glumi.

„Ne vidim se u struci, odnosno s obzirom na to da sam završila samo trogodišnji preddiplomski studij, nemam osjećaj da imam struku. Nisam baš ni profesor ni prevoditelj, iako bih sve to mogla raditi. Mislim da bi mi završavanje ovog programa u Londonu pomoglo u ovom ili onom smislu, neka vrata bi se sigurno otvorila, u inozemstvu ili u Hrvatskoj. Prvenstveno bih se željela glumom baviti ako to bude moguće. Ovaj studij od sedam mjeseci je baza ili za dodatni studij nakon toga ili odmah za rad ako netko ima sreće pa bude prepoznat. Ja bih rado da je to preddiplomski studij glume koji traje tri godine, ali nakon Brexita svi mi koji smo u Europskoj uniji spadamo u međunarodne studente, što znači da školarina košta više od 20.000 funti po godini. Prije Brexita školarina je bila 9000 godišnje i mogao se uzeti zajam koji nije običan kredit, nego kredit s odgodom, studenti ga tamo često uzmu pa ga počnu otplaćivati kada uđu na tržište rada“, objasnila je Nina Vilušić.

Nina Vilušić ove godine prijavila se na desetak škola u Ujedinjenom Kraljevstvu i skoro na svakoj prošla u drugi krug. Kaže da ne zna nikoga iz Hrvatske tko je završio Royal Academy of Dramatic Art, ali zna jednu djevojku koja je išla na diplomski studij koji se jednim dijelom održavao na toj akademiji. Na skupljanje sredstava na ovaj način odlučila se zato što zna jednu djevojku koja je u rujnu završila preddiplomski studij glume u Zagrebu te je upisala diplomski studij glume u Londonu, na jednu drugu akademiju. Uspjela je putem crowdfundinga skupiti iznos koji je tražila, njezin slučaj je onda njoj dao motivaciju. Tražila je otprilike isti iznos kao i ona, iako je njezin program bio dvostruko skuplji, ali polovicu iznosa imala je sama.

Živi s roditeljima, ali može zamisliti da živi u London i ima veliku želju za osamostaljivanjem. Kaže da je njezina obitelj sretna zbog uspjeha, ali su prvenstveno zabrinuti zbog visokog iznosa školarine, znaju koliko joj to sve znači i koliko se godina trudila oko svega pa im je žao što ne mogu pomoći više. Vjerovala je da, ako će već upasti na tako veliku školu, da je to samo po sebi čudo i ako se ono dogodi, zašto se ne bi dogodilo i drugo pa uspije nabaviti novac.

„Eto, mislila sam fatalistički da ako se treba dogoditi da upišem tu školu, doći će i do toga na ovaj ili onaj način. Kada nešto tako želim moram si dati priliku, željela sam vidjeti koliko daleko mogu doći. Kada sam se prijavljivala, mislila sam da ću u najgorem slučaju uzeti kredit. Sada sam to malo bolje istražila i vidjela koliko bi to godina trebala otplaćivati i koji mjesečni iznos bih morala izdvajati. Ne znam bi li to bilo vrijedno toga, imam osjećaj da bih bila sputana time u budućnosti, neovisno o tome čime ću se baviti. Zna se da glumačka egzistencija nije sigurna, ako bih uopće uspjela raditi kao glumica. Zahvalna sam i sretna kada vidim da je netko uplatio određeni iznos, a s druge strane vidim da sve to ovim tempom neće nikako biti izvedivo. Studijski program traje svaki dan od 9 do 5, navečer su često nadoknade ili studenti ostanu sami vježbati, učiti tekstove i pomagati si međusobno. Sve je to jako intenzivno, i subote znaju biti radne. Teško da bih uz to mogla nešto raditi i na taj način dobiti novac za studij, smještaj i život u Londonu. Pokušavam preko poznanstava pronaći jeftiniji smještaj, ali sada je najvažnije imati iznos koji je potreban za školarinu“, zaključila je ova mlada djevojka svoju priču.