U povijesti zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija nije se dogodila predstava kao što je “Mamma Mia!”. Za taj je mjuzikl, premijerno izveden prije šest mjeseci, toliko velik interes da su izvedbe rasprodane dva mjeseca unaprijed, a čim se na internetu pojavi vijest o prodaji ulaznica, rasprodane su za pola sata. Red ispred blagajne Komedije dug je i nekoliko desetaka metara, a za ulaznice po cijeni od 100 ili 120 kuna postoji lista čekanja koja je sad već toliko duga da, kažu za Nacional iz Komedije, svi koji su upisani neće stići pogledati predstavu do kraja ove sezone, koja traje do početka srpnja. Mjuzikl “Mamma Mia!” u Komediji je premijerno izveden pred kraj prošle sezone, u lipnju, a za produkciju predstave kazalište je platilo oko milijun kuna. Veći trošak bila su i autorska prava na dvije godine – do lipnja 2017. – ali cijenu u Komediji ne mogu reći zbog obaveza iz ugovora. Originalni mjuzikl “Mamma Mia!” tekstualno je osmislila Catherine Johnson na temelju niza hitova švedske grupe ABBA koja se proslavila 1974. na Euroviziji s pjesmom “Waterloo”. Autorica je svoju ideju predočila autorima pjesama ABBA-e Bennyju Andersonu i Björnu Ulvaeusu, koji su odmah bili involvirani u projekt. Anni-Frid Lyngstad, treća članica švedskog kvarteta, toliko je bila oduševljena projektom još u začecima da je i vlastitim novcem sudjelovala u njegovu pokretanju. Praizvedba “Mamma Mie!” održala se na londonskom West Endu, u teatru Prince Edward, 6. travnja 1999. Od tada do danas taj mjuzikl prikazivan je u više od 40 zemalja, uključujući najprestižniji njujorški Broadway. Do danas je mjuzikl “Mamma Mia!” vidjelo više od 54 milijuna ljudi, a u svijetu se u svakom trenutku održava najmanje šest izvedbi.

Po čemu je taj mjuzikl toliko poseban? Zašto je baš “Mamma Mia!” – priča o mladoj koja pred vjenčanje želi otkriti koji joj je od tri muškarca otac – toliko uspješna i u Hrvatskoj? Na to pitanje za Nacional su odgovorili redatelj i koreograf predstave Igor Barberić, koji je zaslužan za koreografiju i još nekih Komedijinih mjuzikl uspješnica kao što su “Briljantin”, “Chicago” ili “Aida”, muzikologinja Irena Paulus te teatrologinja i profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku Sanja Nikčević. Svih troje sugovornika slažu se u tome da je presudni element za tako velik uspjeh, dakako, glazba.

“MJUZIKL JE SPECIFIČAN ŽANR. On je nastavak onog što se nekad zvalo melodrama, pa opereta i do danas čuva nešto što je glavna struja umjetnosti izbacila sredinom 20. stoljeća. Čuva likove koje prepoznajemo i volimo, s kojima se možemo poistovjetiti, likove koje razumijemo, događaje koji nas potresu ili se nad njima zamislimo i upravo zato nam nude intenzivno proživljavanje osjećaja i njihovo pročišćavanje. To je ona katarza za koju je još Aristotel rekao da je temeljni cilj kazališta, onaj koji nas čini boljima i sretnijima. Uz to, u najvećem broju slučajeva, mjuzikl čuva i sretan kraj. ‘Jalta, Jalta’, primjerice, ima predivnu afirmaciju svijeta i vjeru u dobro. A kada se doda i glazba koja pojačava emocije, jasno je da je to publici iznimno dragi žanr. Upravo zbog svega toga, kazališnoj teoriji mjuzikl nije drag. Teorija slijedi i afirmira trendove koji danas priznaju samo izrazitu kritiku društva, koja završava ili u hladnim i praznim slikama ili u nametanju nasilja i psovki kao jedinog načina komunikacije među ljudima”, kaže Sanja Nikčević. Ona dodaje da je jedan od razloga uspjeha “Mamma Mie!” sigurno i planetarno poznate pjesme, ali da se ne smije zaboraviti da je ekipa Komedije odlična i da uvijek naprave sjajne mjuzikle.

MUZIKOLOGINJA IRENA PAULUS misli na sličan način. “Očito je da je mjuzikl ‘Mamma Mia!’ popularan prije svega zbog svojih pjesama. Početkom osamdesetih, britanska producentica Judy Craymer došla je na ideju stvoriti mjuzikl na temu ABBA-ine pjesme. Zanimljivo je da to nije bila pjesma ‘Mamma Mia’, nego ‘The Winner Takes It All’. No u mjuziklu su završili hitovi kao što su ‘Dancing Queen’, ‘Knowing Me, Knowing You’, ‘Take a Chance on Me’, ‘Mamma Mia’ i drugi. To i činjenica da popularnost ABBA-e zapravo nikada nije opala, učinili su da je mjuzikl tako uspješan. Njihove pjesme obilježile su cijelu jednu epohu. A kako je danas sve ‘retro’ – i to ne samo u glazbi – mislim da je to razlog što je postavljanje ‘Mamma Mie!’ na pozornicu Komedije već u startu bio puni pogodak”, tvrdi Irena Paulus. Kaže da je kod mjuzikla radnja uvijek, ili barem u većini slučajeva, u drugom planu.

“U prvom planu su pjesme jer je mjuzikl prije svega glazbeno-scenski spektakl. Radnja je tu samo da poveže niz pjesama u koliko-toliko smislenu cjelinu. U mjuziklu ‘Mamma Mia!’ radnja je sasvim sporedna. Hoće li Sophie prije vjenčanja pronaći tko joj je pravi otac ili ne, to je skroz svejedno. A i u zapletu uopće nema prave napetosti. No svejedno svi uživamo u pjesmama, plesu, glazbi. Strane produkcije pokazuju da je tako i u inozemstvu, da to nije slučaj samo s Hrvatskom. ‘Mamma Mia!’ u Londonu je igrala neprekidno od 1999. do rujna ove godine. Tek su je nedavno skinuli s repertoara. A to sigurno nije zbog priče koja se može prepričati u jednoj rečenici”, navodi Irena Paulus. Redatelj i koreograf mjuzikla “Mamma Mia!” Igor Barberić smatra da su za uspjeh te predstave bitna dva faktora. Prvi i veliki razlog su pjesme grupe ABBA.

“IMA NEŠTO U NJIMA. TO JE SIGURNO. Ne samo da ih većina ljudi zna, nego i one imaju efekt radosti i melankolije u isto vrijeme. Drugi razlog je vješto napisan scenarij koji spaja sve te pjesme u jednu priču. Od svih mjuzikla tzv. juke-box tipa, ‘Mamma Mia!’ je najbolja. Priča je pitka i zaplet je zanimljiv, a u isto vrijeme nosi i radost i nostalgiju koju ima glazba. Ali važno je i postaviti taj materijal na scenu tako da je jasan i živ. Mislim da nam je to uspjelo i pritom želim pohvaliti cijeli tim koji radi na predstavi i održava je tako. Predstava je u samo nekoliko mjeseci već odigrana više od 50 puta i jednako je bila uigrana svaki put. Važno je sada to i održavati. Naravno, uz sve to, nikad se ne može predvidjeti gledanost neke predstave. Publika na kraju kaže svoje. I širi dalje popularnost usmenom predajom, da se tako izrazim”, kaže Barberić. Dodaje da je za ovaj mjuzikl, iako to inače nije presudno, poznavanje pjesama neizbježno. Svatko je, kaže, barem jednom na radiju čuo “Dancing Queen”.

BARBERIĆ JE OBJASNIO kako je bilo raditi koreografiju za mjuzikl “Mamma Mia!”. “Zbog velikog finalnog broja, ‘Mamma!’ ponekad ostavlja dojam kao da ste odgledali predstavu u kojoj se puno pleše, no nije zapravo tako. Iskreno, rad na koreografijama nije oduzimao puno vremena. Ima, doduše, puno pokretnih mizanscena i to je možda bilo najvažnije – kako likove prikazati da prirodno skakuću i plešu po sobi, dvorištu ili plaži, a da to ne izgleda kao da je koreografirano, nego da dolazi od njih samih”, navodi Barberić koji je godinama radio u inozemstvu, a potom svoje bogato iskustvo prenio na hrvatsku pozornicu.

“Uvijek su me privlačili pozornica, nastupanje, pričanje priča, kreativnost i stvaranje. Većinu karijere bio sam glumac u mjuziklima i očekuje se da sam naučio puno i da poznajem žanr. Ali nije to jedino što me zanima, iako naravno jako volim raditi u tom fahu. Volim stvarati i ne bih se volio ograničavati u jednoj grani stvaralaštva”, kaže Barberić koji je, osim mjuzikala, koreografirao dječju predstavu “Kako je vilenjak spasio Božić”, a uskoro će početi raditi i komediju. Radi se o predstavi “Loptice” koju je napisao Igor Weidlich, s kojim je Barberić surađivao i na mjuziklu “Crna kuća”. Barberić je nagrađivan za svoja koreografska djela u Hrvatskoj i svijetu. U Hrvatskoj je zaslužan za povratak mjuzikla, pa pojašnjava kakvo je bilo to vrijeme prije 15-ak godina.

“I meni je tada bilo sve novo. Prvenstveno sam bio glumac koji je dobio priliku koreografirati prvi mjuzikl u HNK u Zagrebu. I nisam imao baš vremena i volje uspoređivati razlike u pristupu radu. Jedna je opća stvar u radu na mjuziklu u Hrvatskoj ta da imamo malo kadra koji je jednako treniran u svim vještinama koje su potrebne za njega, pa je onda u radu uvijek prisutna i blaga pedagogija. Praksom stvaramo vješt kadar”, kaže Barberić i dodaje da je žanr mjuzikla puno kompleksniji nego što ljudi misle. Vrlo često ljudi, kaže Barberić, kritiziraju taj žanr referirajući se na dva ili tri mjuzikla koja su čuli ili su ih pogledali na televiziji.

“MJUZIKLI KOJI SU NAJVIDLJIVIJI PONEKAD su baš oni koji su najšareniji, najzabavniji, laganiji. I onda je lako zaključiti da je to sve. Ima jako puno mjuzikala s težim i kompleksnijim temama, elaborativnim muzičkim skladbama u kojima nema lako prepoznatljivih melodija i u kojima se uopće ne pleše.

Takvi mjuzikli nisu globalno popularni i ne postaju filmovi, pa se onda čini da su mjuzikli samo ‘Pjevanje na kiši’ i ‘Briljantin’, s tim da ne kritiziram takve mjuzikle. Dapače, ljudi koji nastupaju u takvim produkcijama imaju zavidne vještine”, smatra redatelj i koreograf i kaže da Komediji zasad ide dobro. No smatra da će biti teško, a možda i nemoguće postići tako visoku tehničku razinu koju imaju zemlje u kojima su mjuzikli popularan žanr u kazalištu.

Kako kaže muzikologinja Irena Paulus, kazalište Komedija izuzetno se trudi producirati vrhunske izvedbe mjuzikala.

“To nije tako jednostavno jer je mjuzikl vrlo zahtjevna forma, i to ne samo glazbeno-scenski, zato što svi glumci moraju biti pjevači i plesači i obrnuto, nego i zbog financijskih razloga. Obično se radi o velikom ansamblu i raskošnoj produkciji koja ne trpi štednju ni u jednom segmentu. Zbog toga mi nemamo onoliko mjuzikala na pozornici koliko bismo ih mogli imati i koliko bismo ih mogli dati s obzirom na sposobnost naših izvođača. Druga je stvar što imamo vrlo malo vlastitih mjuzikala. Hrvatski mjuzikl je nešto što se rijetko viđa. No i opet, to ne znači da hrvatski mjuzikl ne postoji, da nema skladatelja koji bi ga znali komponirati. Dapače.

MEĐUTIM, TEŠKO JE PROBITI NAJPRIJE FINANCIJSKU BARIJERU, a zatim i onu našu poznatu da je sve strano bolje od domaćeg”, navodi Irena Paulus i dodaje da i mi imamo odlične skladatelje, ali da još nismo našli pravu žicu, ono nešto što bi doista oduševilo publiku. Možda ta ideja, kaže, s popularnim hitovima koji bi se okupili oko neke naknadno osmišljene priče, nije loša.