Točno na pola puta autoceste A1 u Bosni i Hercegovini, na dionici kod Kaknja, u blizini termoelektrane Čatići, lociran je restoran Kameni dvorac. Osim što je ugostiteljski objekt, restoran je ujedno i sjedište tvrtke Bioorganika d.o.o. Kakanj.
Prije desetak godina ova je tvrtka namjenski pokrenuta zbog izgradnje tvornice koja će, kako je to tada navedeno u svim dokumentima, obavljati toplinsku preradu životinjskih nusproizvoda.
Kako su bosanskohercegovačkom portalu Valter objasnili mještani, tvornica bi se gradila nedaleko od mjesta Bilješevo, gdje se nalazi Repovački potok i ulijeva u rijeku Bosnu. Ono što je suštinski problem i što kod mještana izaziva ogroman strah, jest činjenica da bi tako životinjski otpad dospijevao u rijeku Bosnu, a što bi imalo nesagledive posljedice po zdravlje ljudi i životinja duž cijelog toga rijeke.
Mještani protiv gradnje tvornice
Inače su mještani šireg područja Kaknja već desetljećima izloženi udisanju zagađenog zraka koji uzrokuju obližnja termoelektrana i okolna tvornica, jer nemaju propisane CO2 standarde. To za posljedicu ima, naročito zimi, stvaranje opasnih čestica koje su uzročnici teških bolesti, astme i raznih srčanih i malignih bolesti.
Uzme li se u obzir činjenica da bi iz buduće tvornice i plin bio ispuštan u zrak, jasno je da bi uvjeti za život na ovom području postali gotovo nesnošljivi.
Iza namjeravane gradnje tvornice kod Kaknja stoji Agroproteinka
Ono što je u cijeloj priči posebno interesantno je to što, prema saznanjima Valtera, iza ovog “biznisa” stoji investitor Agroproteinka iz Zagreba, koja je u većinskom vlasništvu obitelji hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana.
Još 2017. mediji su otkrili da su najbogatiji ministar Andreja Plenkovića, Gordan Grlić Radman, njegov brat Ivan Grlić Radman i sestra Irena Bubalo, većinski vlasnici tvrtke Agroproteinka, koja je s tvrtkom Unija Nova tada od Grada Zagreba dobila posao zbrinjavanja glomaznog otpada.
Nacional je o Agroproteinki u više navrata pisao.
U kompaniji Agroproteinka, iz obitelji Ante Grlića Radmana, koji je nakon privatizacije postao većinski vlasnik (61 posto), sin Ivica je na poziciji direktora, kćer Irena je članica Nadzornog odbora, a sin Gordan Grlić Radman (današnji ministar vanjskih poslova Hrvatske) nikada nije operativno sudjelovao u poslovanju kompanije, ali je godinama bio član Nadzornog odbora te je, prema navodima hrvatskih medija, sve do 2022. godine od obiteljske kompanije zarađivao ogroman novac.
Također, ministrova supruga Marijana radi u odjelu izvoza Agroproteinke, a unuka u marketingu.
Tajne veze Grlića Radmana s tvrtkom koja je dobila posao s glomaznim otpadom u Zagrebu
Inače, protiv hrvatskog šefa diplomacije je u Hrvatskoj bio otvoren i postupak pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa jer je, prema pisanju hrvatskih medija, on od obiteljske kompanije tijekom nekoliko godina zaradio kroz dividende oko 2,11 milijuna eura, a da ih nije prijavio u imovinsku karticu.
Dakle, u razdoblju u kojem je stigao zahtjev za gradnju tvornice kod Kaknja, Radmanovi su imali više od 60 posto udjela u kompaniji (a imaju i danas). Agroproteinka danas ima četiri veća i 23 manja dioničara.
Najveći pojedinačni dioničar je Branko Ivković (25,50 posto), no ministrov brat Ivica ima 20,57 posto, ministar Gordan Grlić Radman 20,56 posto, a jednak postotak ima i sestra Irena Bubalo, inače članica Nadzornog odbora.
Uspješno surađivali s načelnikom iz redova SDA
U vrijeme ugovaranja velikog posla u BiH, tadašnji načelnik Općine Kakanj Nermin Mandra (SDA) sve je pravdao riječima kako je izgradnja tvornice rezultat “povoljnog poslovnog ambijenta kojeg je kreirala Općina Kakanj i brojnih pogodnosti koje su osigurane za investitore“.
Je li se promijenio stav same općinske uprave i kakav je stav novog načelnika Kaknja Mirnesa Bajtarevića (također SDA), Valter nije uspio saznati, jer iz općine do zaključenja teksta nisu odgovorili na pitanja.
Indikativno je da je u srpnju 2014. godine tadašnji ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Zeničko-dobojske županije i tadašnji član Narodne stranke Radom za boljitak, a danas Naše stranke, Bojan Bošnjak (koji je nedavno uhićen zbog pokušaja legaliziranja nezakonitih urbanističkih projekata na Bjelašnici) primio Ivicu Grlića, koji ga je izvijestio da je ova tvrtka investirala u kupnju zemljišta za izgradnju tvornice na području Općine Kakanj te da je s tim ciljem osnovano i bosansko trgovačko društvo Bioorganika d.o.o. Kakanj.
No, javnost ni tada, a ni narednih godina, nije pretpostavila i povezala da je Ivica Grlić brat Gordana Grlića Radmana (današnjeg hrvatskog šefa diplomacije) i da je riječ o njihovoj obiteljskoj kompaniji.
Grlić je tada istakao da je urađena projektna dokumentacija te da je “zahvaljujući načelniku Mandri uspješno završena javna rasprava i izrađene studije o procjeni utjecaja na okoliš, te da će Bioorganika Kakanj uskoro početi s izgradnjom tvornice“.
Gradnja ‘zapela’ u prvoj fazi
Pripremni radovi počeli su još prije devet godina, u proljeće 2015., kada su uklonjeni trošni objekti i nisko raslinje, čak je izmještena niskonaponska mreža, a planirano je i izmještanje potoka. To je bila prva od tri faze zacrtane projektom izgradnje. I tu se stalo.
Posljednji put okolišna dozvola obnovljena je 2019. godine, da bi je investitor ponovno od Federalnog ministarstva okoliša i turizma zatražio u srpnju ove godine.
Nevladine organizacije traže da se poštuje zakonska procedura
Prije tridesetak dana na adrese nevladinih organizacija koje su registrirane u Kaknju općinski načelnik Mirnes Bajtarević, a samo dva dana prije određenog roka za očitovanje (18. listopada), proslijedio je dopis Federalnog ministarstva okoliša i turizma kojim se traži mišljenje o ponovnom izdavanju okolišne dozvole za izgradnju ove tvornice.
Neka od udruženja promptno su reagirala i uputila žalbu općinskim vlastima u Kaknju i federalnoj ministrici za okoliš i turizam Nasihi Pozder. Tražili su da se proces obnove okolišne dozvole za Bioorganiku provede u potpunosti u skladu sa zakonima.
Valter se pitanjima obratio i Federalnom ministarstvu okoliša i turizma iz kojeg pojašnjavaju da su 12. rujna ove godine “zainteresiranim stranama“ dali rok od 30 dana za primjedbe i sugestije na novi objavljeni zahtjev za izdavanje okolišne dozvole. Nadalje, navode, između ostalog, da su ih iz same Općine Kakanj 18. listopada obavijestili kako općina ima “negativan stav“ na novi zahtjev i kako traže “potpunu reviziju svih izdanih rješenja – od vodnih suglasnosti, preko urbanističke, građevinske dozvole, do okolišne suglasnosti“.
“Također napominjemo da je Općina Kakanj zatražila produženje roka za javni uvid u Zahtjev za izdavanje obnovljene okolišne dozvole te je Federalno ministarstvo okoliša i turizma produžilo rok za javni uvid za 60 dana, koji teče od 25. listopada 2024. godine“, navode iz FMOiT.
Na pitanje hoće li podržati zahtjeve eko aktivista da se s cijelim postupkom upozna javnost i uključi struka zbog opasnosti za zdravlje ljudi i životinja, iz FMOiT odgovaraju kako su 4. prosinca zakazali održavanje javnog uvida u zahtjev za izdavanje obnovljene okolišne dozvole te da je javni uvid moguće izvršiti i mimo zakazanog termina, do 25. prosinca ove godine“.
“Sve zaprimljene primjedbe i sugestije će biti upućene obrađivaču zahtjeva, odnosno investitoru na očitovanje, što podrazumijeva stručne odgovore i rezultati učešća javnosti će se uzeti u obzir pri donošenju rješenja“, naveli su, između ostalog, iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma.
Maksuma Topalović, predsjednica Udruženja građana Alternative Kakanj, i Saida Schröder, predsjednica Udruženja građana za zaštitu životinja Skitnica Kakanj, u svojoj žalbi su istakle da, prije svega, rokovi nisu u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, koji jasno propisuje obavezu njihova poštivanja, budući da udruženja nisu bila informirana na vrijeme.
One su najprije tražile produženje roka za sudjelovanje javnosti u vezi obnove okolišne dozvole, a zbog “proceduralnih propusta i nepoštovanja zakonskih rokova”.
‘Nepotpuna lista potencijalnih utjecaja na okoliš’
Ekipa Valtera, koja je boravila u Kaknju i na lokaciji gradnje buduće tvornice, razgovarala je i s Maksumom Topalović, čije se udruženje, kao i gotovo svi aktivisti s ovog područja, ali i većina mještana, odlučno protive gradnji ove tvornice.
“Najprije zahtijevamo da se provede proces neposrednog učešća javnosti u odlučivanju u vezi obnove okolišne dozvole za Bioorganika d.o.o. i usklađivanje sa Statutom Općine Kakanj. U priloženoj dokumentaciji je lista potencijalnih utjecaja na okoliš, međutim, ona ne sadrži sveobuhvatnu procjenu utjecaja na zrak, vodu, tlo, biodiverzitet i zdravlje ljudi, što je ključno u zaštiti okoliša. Potom, nedostaje dubinska procjena dugoročnih rizika po okoliš i zdravlje, no isto tako predložene mjere za ublažavanje utjecaja nisu dovoljno detaljne i razvijene kako bi efikasno adresirale navedene utjecaje. Ovi nedostaci čine analizu nekompletnom“, kazala je Topalović u razgovoru sa suradnikom Valtera.
‘Nedostaje i plan upravljanja otpadom’
Osim ovoga, u priloženoj dokumentaciji nije dostavljen ni detaljan plan upravljanja otpadom. Naime, Zakon o upravljanju otpadom zahtijeva da kompanije koji proizvode ili tretiraju otpad moraju imati plan njegova upravljanja, uključujući plan za opasni otpad.
Ono što je također značajno za cijeli postupak je činjenica da u dostavljenoj dokumentaciji nedostaje i prvobitna okolišna dozvola koja je izdata za kompaniju Bioorganika d.o.o. Kakanj.
‘Kako je kompanija uopće dobila prvobitnu dozvolu?’
S obzirom na sve navedene propuste, postavlja se opravdano pitanje kako je ova kompanija uopće dobila prvobitnu dozvolu, je li dozvola dobivena pod političkim utjecajem i uz posredovanje dva najstarija politička partnera u Federaciji (SDA i HDZ), s obzirom na to tko stoji iza investicije, ali se također postavlja i pitanje (ne)transparentnosti cijelog procesa.
Uz sve ove činjenice, indikativno je i da mještani Bilješeva, u kojem je planirana izgradnje tvornice Bioogranika d.o.o., ni 2014. godine, kada je prvi put investitor dobio okolišnu dozvolu, nisu bili suglasni za početak gradnje tvornice. Tadašnja javna rasprava održana je u Općini Kakanj koja je kilometrima udaljena od mjesta izgradnje, i o njoj javnost je znala malo ili nimalo.
Prema pisanim tragovima, fokus priče je tada usmjeren na zapošljavanje 25 ljudi “s plaćama od 2000 konvertibilnih maraka“, a o posljedicama po zdravlje tisuća i desetina tisuća ljudi u širem području Kaknja i sliva rijeke Bosne, naravno, nije bilo riječi.
Gledajući na samog investitora i umiješanost u afere u Hrvatskoj samog ministra vanjskih poslova, čija obiteljska kompanija stoji iza bosanskohercegovačke “investicije”, postavlja se pitanje kakav tek može imati odnos prema BiH i malom industrijskom gradu u kojem tek tako mogu proći nevaljane okolišne dozvole, sa zahtjevima koji nisu temeljito pripremljeni i uz teške zablude građana koji nisu svjesni kakva ih budućnost čeka, zaključuje Valter.
Komentari