Nacional je u prošlom broju pisao o studiji koju je izradio Rudarsko-geološko-naftni fakulteta u Zagrebu o problemu klizišta na širem području Sisačko-moslavačke županije. Riječ je o studiji koja je rađena u vrijeme kad su nastala klizište u Kostajnici i jedno opasno klizište na području grada Petrinje, u mjestu Prnjavor Čuntićki. Uslijed potresa ta su se klizišta ponovo aktivirala, a najkritičnije je klizište upravo u Prnjavoru Čuntićkom jer ono direktno ugrožava sedam kuća u kojima živi sedamnaest ljudi.

Klizište u Prnjavoru Čuntićkom aktiviralo se u ožujku 2018. Uslijed natopljenosti tla topljenjem velike količine snijega došlo do njegova pucanja i klizanja. Stanovnicima u podnožju brda koje se pretvorilo u klizište, a radi se o udaljenosti od nekoliko stotina metara, savjetovano je da ne ostanu u svojim kućama jer postoji opasnost od daljnjeg pomicanja tla.

“Mi problem nismo riješili i ne bi bilo korektno prema ljudima da im kažemo mirno spavajte. Oni ne mogu mirno spavati u svojim kućama. Ja im preporučujem ono što su rekli i stručnjaci s Fakulteta, koji su dali do znanja da ljudima treba reći kako ovdje nije sigurno. To je procjena projekcije stanja u kojem smo sada napravili nešto što je hitno i interventno. Ovo nije dostatno. Moramo čekati da se vrijeme promjeni, odnosno stabilizira i da možemo napraviti geološka i ostala stručna ispitivanja tla i onog što se događa pod zemljom. To može krenuti za jednu minutu, za dan, deset dana, mjesec, godinu ili 100 godina, u tu procjenu se politika ne bi trebala miješati”, rekao je tada petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović.

Od pojave klizišta 2018. stručnjaci s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta redovito obilaze i promatraju stanje klizišta i upozoravaju na potencijalnu opasnost za mještane. No za njih se ništa nije promijenilo. Iako žive u stalnoj opasnosti da se na njih obruše tone natopljene zemlje, zamjenski smještaj nisu dobili. Osim toga, sve su ugrožene kuće građene ili sanirane u poslijeratnoj obnovi i zbog nekvalitetne gradnje u potresu su pretrpjele znatna oštećenja.

Vlado Marjanović, čija je kuća nalazi 200 metara ispod klizišta, kaže da su se prvi problemi pojavili već 2014., a kada se 2018. brdo pokrenulo na kući i cesti ispred kuće pojavile su se pukotine. “Od tada mirno ne živimo jer su stručnjaci s Geološkog fakulteta rekli, i mnogo puta nakon toga ponovili, da postoji velika opasnost da budemo zatrpani. Iako smo ishodili sve potrebne papire za iseljenje, zamjenski smještaj do danas nismo dobili. Sada, nakon potresa, Civilna zaštita i policija redovno nas obilaze i upozoravaju da ne smijemo boraviti u kućama. Dođemo preko dana samo na kratko, na vlastitu odgovornost, obići gospodarske objekte i stoku a boravimo i spavamo u društvenom domu. U selu živi pedesetak, većinom starijih ljudi, mladi su otišli. No imamo i dvije mlade obitelji s bebama, baš tu preko puta nas, njihove su kuće točno ispod klizišta. I golim okom se vidi da klizište nakon potresa i ovih kiša ponovo radi, cesta je još više popucala, zemlje se miče, tlo je na više mjesta propalo.”

Nakon potresa dvije kuće dobile su narančastu naljepnicu, a ostalih pet zelenu naljepnicu. “Ništa nam ne vrijedi zelena etiketa jer nama je klizište veći problem od potresa. Od potresa se može sakriti i pobjeći a od klizišta, ako se pokrene, u sekundi propadamo i mi i kuća. Struka kaže da se moramo trajno iseliti, da je opasno i nije za život, no ne može nam struka naći rješenje za smještaj. Ne znam što će s nama biti, sada ima puno postradalih ljudi u potresu kojima treba smještaj”, kaže Ružica Marjanović.

Kata Radošević ima 75 godina i kaže kako nakon svakog potresa voda na izvoru prekoputa njene kuće pobijeli, pojavi se bijela pjena i sva se zamuti. Voda s izvora teče betoniranim kanalom prema cesti. “Kažu nam da moramo odmah bježati ako voda prestane teći ili ako krene jače teći. Dobila sam zelenu naljepnicu da mogu u kući živjeti, a policija je došla sinoć i rekla bjež’te iz kuće. Policajac me držao za ruku da mi pomogne da izađem i ja sad spavam u domu. Bili su tu stručnjaci i rekli da će postaviti senzore da se vidi je li se klizište pokreće. Čekamo da vidimo što će s tim biti, ja bih ostala živjeti u svojoj kući ako mogu. Nas je sve strefilo, i korona i potres i klizište. Stradao mi je krov, rogovi i grede, dobili smo nešto crijepa, jedan dimnjak ne funkcionira, a na drugi mogu ložiti. Zidovi su mi počeli pucati 2018., a sada su još jače popucali.”

Većina kuća u selu sanirane su ili ponovo izgrađene u poslijeratnoj obnovi, no mještani sada sumnjaju u kvalitetu te gradnje. Osim što su stradala krovišta i dimnjaci, u većini kuća su popucali zidovi, posebno na gornjem katu. Vlado Marjanović kaže: “Te kuće što su obnovljenje su peta kategorija. Dao bih se kladiti da tu nema armature. Susjed na drugom kraju sela sam je gradio kuću, njegova kuća ima više armature nego što je ima u cijeloj našoj ulici. Ja ću naći sve papire od obnove. Zašto su otišli dimnjaci? Oni su na dimnjake bez ‘špric morta’ samo navukli ‘glat’ i zato je to sve popucalo. Zna se što znači ‘špiric mort’, on sve drži. To vam je sve građeno bože sačuvaj. Sve to na ljude djeluje i psihički – potresi stalno drmaju, dođu ti ljudi s fakulteta, iz Civilne zaštite, dođe policija, dođe vojska – svatko ti dođe pred noć i veli nemoj tu biti. Ne znaš više ni sam što uraditi, kuda da ideš, svega ti je dosta.” S Vladom Marjanovićem slaže se i Kata Radošević. Ona kaže: “Ovo je najlošija gradnja, tu nema armature. Slab je materijal, slab je temelj, slaba je cigla, građa i grede nikakve.”

Mijo Radošević jedan je od sedamnaestero stanovnika prnjavora čuntićkog čijih je sedam kuća direktno na udaru najkritičnijeg klizišta na Banovini. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO