Zagrebački fotograf Luka Mjeda nedavno je objavio monografiju ‘Zagreb’ s ukupno 149 crno-bijelih fotografija od kojih je više od polovice snimio nakon potresa

Monografija „Zagreb“ cijenjenog fotografa Luke Mjede predstavljena je prošloga ponedjeljka u Zagrebu. Na 264 stranice nalazi se njegovih 149 fotografija, od kojih je više od polovice snimljeno prošle godine, nakon potresa i tijekom lockdowna zbog pandemije koronavirusa. Luka Mjeda pojašnjava:

„Tijekom lockdowna Zagreb je bio lijep. Bio je prazan, nije bilo terasi kafića, puno ljudi, parkiranih vozila, tendi. Već sam prije deset godina pokušao snimiti monografiju, pa prije pet godina, ali svaki put bih odustao jer bi mi uvijek nešto smetalo na tim fotografijama – ili neki kamion ili puno ljudi. A želio sam snimiti fotografije arhitekture zato što želim da se na mojim fotografijama ne vidi kad su snimljene, one su svevremenske. Kad na fotografiji imaš ‘fiću’, znaš koje je razdoblje ‘uhvaćeno’. Ili kad imaš ljude odjevene na neki način, onda se vidi kad su nastale. Na ovim mojim fotografijama to se ne vidi pa, primjerice, nema šanse da se ulaz u Oktogon, koji sam ‘ulovio’, tako snimi idućih deset godina.“

Za Luku Mjedu rad na ovoj monografiji bio je, kaže, terapija tijekom pandemije. Svakodnevna šetnja u trajanju od sat ili dva – a radio je tijekom proljeća i ljeta kad je bilo predivno vrijeme – bila je umirujuća. Mjeda kaže da je, što se tiče motiva, obuhvaćen cijeli grad. Krenuo je od Gornjega grada pa se spustio u Donji, preko Črnomerca na jednoj strani do Dubrave na drugoj strani, pa preko Save u Novi Zagreb:

„Na početku knjige nalazi se stari grb Zagreba koji je na crkvi Sv. Marka, jer želim pokazati da takav Zagreb želim zauvijek, želim da takav ostane zauvijek u pamćenju. Sve su fotografije crno-bijele jer manje je uvijek više. Ali postoje dva razloga što sam odabrao da te fotografije budu crno-bijele. Prvi je taj da kao dugogodišnji fotograf znam da većina ljudi povijest pamti u tonovima – nećemo se sjećati je li netko imao crvene hlače, već ćemo pamtiti dojam, a tu boje nisu važne jer smatram da tako najbolje pamtimo. Drugi razlog je taj, a nešto sam već  o tome rekao, što na mojim fotografijama Zagreba nema osoba jer izbjegavam bilo što prema čemu bi se moglo pogoditi vrijeme njihova nastanka.“

Luka Mjeda pojasnio je i zašto voli Zagreb te zašto mu je važno raditi – već drugu – monografiju. Prvu, „Crno-bijeli Zagreb“, napravio je 2002., nakon deset godina fotografiranja:

„Kad sam bio puno mlađi, uvijek mi se, kao većini ljudi, više sviđalo inozemstvo. Volio sam arhitekturu i bio sam zadivljen svim tim silnim gradovima koje sam posjetio, kao što su New York, Milano, L. A., Pariz, putovao sam po cijelom svijetu. Moje prvo fotografiranje arhitekture bilo je u Parizu i to me oduševilo pa sam počeo snimati takve fotografije i u Zagrebu. Dakle, najprije sam vani snimao te fotografije pa sam onda pomislio – zašto ne bih tako i Zagreb počeo raditi. I evo, prošle godine pružila mi se mogućnost snimiti Zagreb i na takav drugačiji način. To je moj grad, morao sam otići van i diviti se drugim gradovima da bih se mogao vratiti i diviti se Zagrebu. Monografija ‘Zagreb’ spoj je arhitekture kroz stoljeća, jer to je Zagreb, spoj starog i novog, jedan veliki ‘melting pot’.“

Monografija Luke Mjede ima i dodatak. Budući da ni digitalizacija ni svi ti novi mediji nisu ubili fotografiju, on je u dvodimenzionalnu knjigu koja je na papiru stavio kartu. Uz pomoć nove tehnologije mobitelom se očita QR kod i prikaže se plan Zagreba, s postavljenim lokacijama na svakoj fotografiji i opisom lokacije i zgrade koju prikazuje.