Doći do intervjua s Ivom Pogorelićem, jednim od najboljih, najkontroverznijijh i najjedinstvenijih pijanista današnjice, majstorom medijskog spektakla i umjetnikom neponovljive osobnosti, jednako je nemogućoj misiji. Naime, taj karizmatični glazbenik rijetko daje intervjue potkrepljujući time famu nedodirljive zvijezde, a nije rijetkost da otkaže intervju koji je dogovaran godinama. Ponekad traži i pitanja u pisanom obliku.

Postoje i teme o kojima ne govori rado, a jedna od njih je njegov mlađi brat Lovro Pogorelić, također pijanist međunarodne reputacije. Prati ga glas zlopamtila pa ako mu se zamjere neke novine, teško će im dati intervju. Tako je prije tri godine kada je prvi put nakon duže stanke nastupao u Zagrebu, također u dvorani Vatroslava Lisinskog, preko svog zagrebačkog PR-a Gustija Faulenda, odbio Nacional s obrazloženjem da je tekst o njemu bio neprimjeren. A taj tekst je objavljen prije nekih sedam godina i otkrivao je Pogorelićevu novu vezu s njemačkom poslovnom ženom i dobrotvorkom Utom Schneider. To se velikom umjetniku, poznatom po skrivanju svog privatnog života od očiju javnosti, očito nije svidjelo, unatoč tome što tekst nije plasirao laž. Ni ove godine nismo bili bolje sreće, kao ni ostali koji su se nadali susretu s pijanistom. Maestro Pogorelić nije bio komunikativan i odmah je nestao u svoju osamu.

KAKO SE IPAK MOŽE DOBITI intervju od pijanističke zvijezde razotkrio je Branimir Pofuk, kritičar i komentator Jutarnjeg lista, opisavši u tekstu svoj dugogodišnji lov na intervju. Kad ga je upoznao prije desetak godina, zapodjeo je s njim razgovor o muzici, no Pogorelić mu je odvratio nešto o vremenu i – nestao. Zatim je godinama odlazio na njegove koncerte diljem Europe i ostavljao mu svoje kritike po hotelima, no sve je bilo bezuspješno. Jednom mu je čak dao autogram. Tada mu se Pofuk ponovno predstavio i rekao mu da želi intervju, a Pogorelić mu je odgovorio “Znam!” – i opet nestao. A onda mu je nakon nekoliko godina neočekivano dao intervju s obrazloženjem: “Sada ste to zaslužili!” Nagradio je Pofukovu upornost i čak je inzistirao da objavi tu rečenicu.

ZA ZAGREBAČKI KONCERT Ive Pogorelića vladalo je nezapamćeno zanimanje publike i medija, a on nikoga nije ostavio ravnodušnim. U prekrcanoj dvorani Vatroslava Lisinskog doživio je ovacije i četiri puta izlazio na bis, a mediji su njegovu superiornuizvedbu Chopinova Drugog koncerta za klavir i orkestar u f-molu počastili najvišim superlativima. No Pogorelić ne izaziva pozornost samo zbog jedinstvene interpretacije Chopina, Rahmanjinova ili Čajkovskog nego i zbog svoje pojave i ponašanja, kojima ruši sve građanske norme. Naime, Ivo Pogorelić odavno živi i svira po vlastitim pravilima. U ‘80- ima je bio svjetska muzička ikona, njegovi albumi snimljeni za Deutsche Grammophon bili su bestseleri, a o njemu su se širile priče o luksuzu i skupim odijelima. Navodno je po koncetu zarađivao 50 tisuća dolara. Danas je izvan svih kategorija. Prati ga glas teškog, ekscentričnog, kapricioznog i nepristupačnog čovjeka, koji je u komunikaciji hladan, a ponekad i odbojan, pa ga neki zovu ludim genijem.

DIJELI AUTOGRAME desecima obožavatelja kao rock zvijezda. Kritičari ga vole ili mrze, a njihove recenzije su ili panegirici ili pokude. Skuplja naočale čudnovatih okvira, navodno dobro kuha, a na probama, ponekad i koncertima, pojavljuje se neobično odjeven. Prije zagrebačkog koncerta, dok je publika ulazila u dvoranu, uvježbavao se za klavirom zakamufliran vunenom kapom na glavi, a slične “performanse” već je ponovio nebrojeno puta odjenuvši tako u Münchenu nešto što je nalikovalo na pidžamu, a u Tokiju je došao odjeven kao za skijanje – s kapom s preklopcima za uši. Nakon smrti svoje prve supruge Alize Kezeradze, pijanistice i njegove učiteljice, koja je bila 12 godina starija od njega i kojoj se beskrajno divio, Pogorelić se 1996. povukao iz javnog života i nestao s koncertnih podija. Njegova šutnja trajala je punih 10 godina, a u javnosti se pojavljivao samo u iznimnim prilikama. Zatim je u kolovozu 2006. godine dao intervju njemačkom Die Weltu u kojem je objasnio razloge svoje šutnje. “Umrla mi je supruga, osjećao sam se loše i želio sam se vratiti svojim korijenima”, rekao je Pogorelić. “Moja supruga ušla je u moj život kada sam imao 17 godina i sada nakon njezine smrti morao sam sebe ponovno stvoriti. Bilo mi je jako Müncheteško; ona je bila jedinstvena osoba i unosila je sebe u cijelosti u umjetnost, a imala je sve – obrazovanje, ljepotu, talent i emocije. Imala je rak jetre i kad je umrla jetra joj je eksplodirala tako da me je pošpricala tamnom krvlju. Nisam se htio obrisati, kao što Jackie Kennedy nije htjela presvući haljinu po kojoj je nakon atentata na njezina supruga bio prosut njegov mozak. Dugo nisam mogao dotaknuti klavirske tipke jer bi me odmah preplavile uspomene, poput Niagarinih slapova. Trebalo mi je vremena za sebe.”

POGORELIĆ JE OTKRIO da je u to vrijeme počeo slušati španjolsku muziku, a zatim i učiti španjolski jezik. Promijenio je tehniku, a njegovi interesi više su se fokusirali na Beethovena i Rahmanjinova, te je počeo dizajnirati nakit. Na pitanje što misli kad čuje da ga smatraju ekscentričnim, arogantnim i teškim, Pogorelić je odgovorio da je to njegov imidž. “To je cijena uspjeha koju sam morao platiti stvarajući karijeru i zarađujući novac”, odgovorio je Pogorelić dodajući da je njegov međunarodni uspjeh počeo sa skandalom, koji ga je lansirao u vrh medijske pozornosti, a kasnije se to nekako spontano nastavilo. Naime, nakon urnebesne interpretacije Chopina na Međunarodnom Chopinovom natjecanju u Varšavi 1980. godine, Pogorelića su eliminirali u trećem krugu. Nakon toga je velika pijanistica Marta Argerich iz protesta napustila žiri nazvavši ga genijem.

KAD SU GA MNOGO kasnije pitali je li bio pogođen tom odlukom žirija, Pogorelić je izjavio da je komunistička partija mjesecima unaprijed odlučila dati prvu nagradu vijetnamskom pijanistu Dang Thaiu, dakle, sve se znalo pa nije bio toliko pogođen. “Stvaranje imidža nikad mi nije bio životni cilj, no mediji su pratili svaki moj korak, a ljudi lakše prihvaćaju ekscentričnu osobu”, izjavio je tom prigodom. “To im omogućuje da im oproste uspjeh.” No kad je vidio što sve pišu o njemu, istinito i lažno, pomislio je: “Kako užasan imidž imam!” Kasnije je zaključio da je to dobro za njegov privatni život o kojem rijetko govori u javnosti. To je očito bio jedan od razloga zašto je u tajnosti držao svoj drugi brak sa spomenutom Utom Schneider, podrijetlom iz Istočne Njemačke, bivšom šampionkom u plivanju delfinovim stilom te suvlasnicom tvrtke koja se bavi prodajom uređaja za ultrazvučnu dijagnostiku, te pomaže djeci sa srčanim manama omogućujući im liječenje. Kako je ispričala hrvatskom časopisu “Libra”, koji izlazi u Švicarskoj, tadašnji bosanskohercegovački predsjednik Alija Izetbegović pozvao ju je u Sarajevo na Pogorelićev koncert. “To je za mene bio poseban doživljaj”, izjavila je dodavši da se s Pogorelićem formalno upoznala kada je predavala uređaj za ultrazvučnu dijagnostiku sarajevskoj bolnici, a nakon toga su organizirali još 12 humanitarnih koncerata u Švicarskoj i Kanadi za Sarajevo Charitable Foundation. Zatim je Pogorelić prodao stan u Londonu gdje je živio s prvom suprugom Alizom Kezeradze, kao i onaj u New Yorku, jer ga je tamo sve podsjećalo na nju, i preselio se u miran Bremgarten u Švicarskoj. Po riječima Ute Schneider, Pogoreliću se tu jako jako sviđalo, “jer ga tu nitko nije uznemiravao”.

POGORELIĆ JE POZNAT i po otkazivanju koncerata, čak i nakon odrađenog pokusa, što je svojedobno napravio Herbertu von Karajanu i Bečkoj filharmoniji. Još je prije desetak godina otkazao nastup u čuvenom Carnegie Hallu u New Yorku što je trebao biti vrhunac njegove američke turneje, a otkazao je i koncert na uglednom Ljetnom festivalu u Salzburgu samo 24 sata prije nastupa na kojem je trebao svirati Chopina. Zbog toga su organizatori doslovno preko noći morali pronaći i angažirati pijanista njegova kalibra. Pronašli su ga u japanskoj pijanistici Yu Kazuse, koji je mogla dostojno odsvirati Chopinov Drugi koncert za klavir i orkestar. Zbog tih otkazivanja o njegovom karakteru i psihičkoj stabilnosti kruže razne neumjesne priče. No kad se situacija sagleda iz njegove perspektive česti otkazi nisu toliko neprimjereni. Naime, Pogorelić smatra da publici uvijek treba pružiti najbolje i najviše, a uz to je, kako tvrde upućeni, vrlo senzibilan i fanatik zdravlja, pa je stoga logično da u slučaju indisponiranosti otkazuje koncerte. Pijanist je u djetinjstvu prebolio reumatsku groznicu, a kasnije hepatitis, tako da nakon toga ekstremno pazi na svoje zdravlje: prakticira posebne biodinamičke vježbe koje su osmišljene za ruske plesače još u ‘20-im godinama prošlog stoljeća, odlazi u duge šetnje, navodno ide spavati kad padne mrak, a ustaje u 5,30 sati. Godinama je radio s fitness trenerom Miroslavom Dodikom, koji mu je pomogao da se oslobodi nekih metaboličkih smetnji. Unatoč tim otkazivanjima, uvijek ga ponovno pozivaju u sve velike svjetske glazbene centre, a on pak ponekad namjerno bira male gradiće, crkve, sveučilišta i škole.

POGORELIĆ DANAS ŽIVI U vili na prekrasnoj lokaciji iznad Lugana, također u Švicarskoj, u kojoj navodno ima studio, salu za vježbanje i koncertnu dvoranu. Tu u Luganu osnovao je i Festival mladih muzičkih talenata gdje obrabruje mlade glazbenike da idu svojim putem i da se otrgnu od ustaljenih pravila tradicionalnog pijanizma. S njim je uvijek Miljenka Stanić, umirovljena medicinska sestra iz Rijeke, koju predstavlja kao “službenu pratilju”. Tu šarmantnu crnku upoznao je u Opatiji nakon požara u hotelu Ambasador. Mediji su otkrili da ju smatra iznimnom ženom, koja mu pomaže da se pripremi za sve poslovne sastanke, no još nije progovorio o prirodi njihovog odnosa. Oni koji su ga upoznali tvrde da je privatno sasvim drukčiji od medijske slike koju pothranjuje – nimalo egoističan, blistave inteligencije, dobar kuhar.