Mišo Hrnjak, basist nekoć iznimno popularne grupe Azra, nedavno je objavio autobiografiju “Srce od zlata (priče, ali ne baš za djecu)”, u kojoj je opisao svoj život dok je bio u tom bendu, ali i što se sve događalo u njegovom životu prije i poslije toga. Ako je ijedna grupa s ovih prostora ostavila neizbrisiv trag na rock sceni, onda je to bez svake sumnje Azra, koju su još činili pjevač i gitarist Branimir Johnny Štulić i bubnjar Boris Leiner. Upravo zbog toga će autobiografija basista Azre izazvati interes javnosti, iako je samo četvrtina knjige posvećena tom bendu, ili kako kaže Hrnjak “ova knjiga nije o Azri, iako je Azra njen važan segment”. Nije Hrnjak zaobišao ni seks, drogu i rock ‘n’ roll, a u intervjuu za Nacional osvrnuo se i na svoje vjerske nadzore i vjeru u Boga, govori o dugogodišnjim putovanjima po Europi, značaju novog vala i o odnosu sa Štulićem.

NACIONAL: Zbog čega ste napisali autobiografiju?

Prije pet, šest godina, kada sam s vratio na rock scenu, sreo sam puno starih prijatelja i upoznao mnogo novih. Počeli smo svirati, krenulo nam je i proputovali smo, kako se to znalo reći, od Vardara pa do Triglava. Imali smo puno koncerata s bendom Pozdrav Azri, dečki iz benda su me pozvali da budem gost pa sam na kraju ostao s njima. Trebalo mi je neko vrijeme da razgibam prste jer 20 godina nisam svirao bas gitaru. Bavio sam se glazbom, ali nisam svirao bas i nisam nastupao na pozornici. Kada bismo bili na putu, mlađi članovi benda su stalno propitkivali “a kako je bilo onda kada ste vi…”. Onda bih se sjetio brojnih anegdota, pa bi se i Leiner prisjetio nekih događaja. Ja volim pričati priče, pa je brzo uslijedio i prijedlog da to zapišem, da napišem knjigu. Tako su mi stavili bubu u uho. Ta ideja je sazrijevala nekoliko godina, dok se nisam stvarno primio posla.

NACIONAL: Koliko je bilo teško zaroniti u vlastitu prošlost i prisjetiti se mnogih anegdota?

Nije bilo teško, samo je potrajalo. Kada bih sa ženom i djecom bio na moru, oni bi otišli na plažu, a ja bih ostao sa psom kod kuće na terasi i na pisaćoj mašini, s dva prsta malo po malo kuckao. Možda je i zato bilo malo sporije i teže.

NACIONAL: Kažete da 20 godina niste svirali bas gitaru i da niste živjeli u Hrvatskoj. Gdje ste bili sve te godine i što ste radili?

Bilo mi je 27 godina kada sam odlutao odavde. Nakon toga sam se skitao po Europi, sve do danas. Bavio sam se s mnogim drugim stvarima. Ova knjiga nije o Azri, iako je Azra jedan njen važan segment. Sve priče u knjizi govore o mom odrastanju, o ulasku u rock ‘n’ roll i u Azru i o svemu što se događalo nakon tog perioda. Sve do onog trenutka koji nazivam drugim životom.

NACIONAL: Kako to da ste se odlučili s 27 godina otisnuti u svijet, i to nakon uspjeha koji ste ostvarili kao član Azre?

Do tog trenutka više nisam ni bio u Azri. Bend sam napustio 1982. godine. Zapravo, tako se dogodilo jer smo Boris i ja morali ići u vojsku i bend se raspao. Njih dvojica su otišli u Nizozemsku. Ja nisam htio ići s njima i nekoliko godina sam svašta radio.

NACIONAL: Kako su izgledale te prve godine kada ste krenuli na put po Europi?

Prvih godina sam baš jako puno putovao. Kamo god bih otišao, uvijek sam se iz nekog razloga vraćao u Mađarsku. Krenem na put pa se nekako vratim baš u Mađarsku.

NACIONAL: Zašto baš u Mađarsku?

Stjecajem okolnosti i zbog božjeg proviđenja. U Mađarskoj sam upoznao mnogo divnih mladih ljudi, a pogotovo žena. Jedna od njih mi je postala i supruga.

NACIONAL: Koliko je vaše odrastanje u Azri bilo sretno, koliko tužno, a koliko važno?

Bilo je sve to zajedno. Bio je to osobito intenzivan period. To su bile samo tri i pol godine, od mojih 55, koliko imam sada. Ali taj intenzivan period obilježio me je do kraja života.

NACIONAL: Kakvi su bili vaši međusobni odnosi u Azri?

Štulić je jedan genijalan autor, pjesnik, gitarist i glazbenik koji je ostavio dubok pečat u rock ‘n’ rollu na Balkanu.

NACIONAL: A kakav je kao čovjek?

Johnny je jako kompliciran. Šetao je po amplitudama, od plusa do minusa. Bio je i vrlo radišan. Radili smo satima. U prosjeku smo imali koncert svaki treći dan, a između toga smo imali probe od pet do sedam sati dnevno. I to kad nismo bili na putu. Ostatak vremena smo snimali albume. U tom periodu smo snimili pet albuma. Prvi album, pa dvostruki “Sunčana strana ulice”, trostruki “Ravno do dna”, “Filigranske pločnike” te još jedan dvostruki i singlove. Ukupno deset vinila. Tempo je bio vrlo žestok, ali smo bili mladi pa nam nije bilo teško.

NACIONAL: Sjećate li se kako je izgledao vaš početak s Azrom?

Azra je postojala prije nego što sam ja došao. To je već više puta i napisano, zna se da je Johnny raspustio tu prvu Azru koja je postala grupa Film. Našao je Borisa Leinera, ali nije mogao naći basistu. U potrazi za njim jednom je pitao i mene hoću li doći s gitarom na probu. Ja sam sa svojim bendom svirao kao predgrupa staroj Azri u KSET-u. Kasnije smo se češće susretali. Često samo u prolazu, na nekoj usputnoj svirci u Lapu ili negdje drugdje. Kako smo obojica iz Novog Zagreba, često smo se sretali u zadnjem noćnom busu. U onom poznatom zadnjem autobusu 101 s “Gumice” koji je kružio kroz Novi Zagreb. Kad bi zakasnio na njega, morao si ići pješice. U tom busu bismo često pričali, pa smo se tako i upoznali. To je bilo površno, ali smo se poznavali.

NACIONAL: Jeste li ostali u kontaktu sa Štulićem?

Ne. Zadnji put sam ga vidio 1985. u Nizozemskoj, u Utrechtu.

NACIONAL: I od tada se niste vidjeli?

Od tada se nismo ni čuli ni vidjeli.

NACIONAL: Postoji li razlog za to?

Ne. On je jednostavno otišao, odlutao je svojim putem. Nije se javljao nikome.

NACIONAL: Poznat je Štulićev sukob s Jugotonom, odnosno s Croatia Recordsom, zbog toga što nikada nije dobio, kako on tvrdi, niti kune od prava za pjesme. Zbog toga je tužio tu izdavačku kuću za vrlo veliki iznos. Kako ste vi to među sobom riješili? Dobivate li vi i Leiner novac od prodaje albuma i od emitiranja pjesama?

Ne.

NACIONAL: Kako objašnjavate to da je jedan od najpoznatijih bendova novog vala tako zakinut?

U to vrijeme su se potpisivali neki čudni ugovori. Izvođački honorari su umrli nakon pet godina. Njegovi autorski honorari postoje, ali gdje je taj novac, kako se to radi, kod koga je i podiže li ga on, to morate pitati njega. Što se našeg djela tiče, to je zamrlo prije tridesetak godina.

NACIONAL: To znači da nemate izvođačkih prava?

Pet godina nakon snimanja albuma izvođački honorari su zamrli. Tada je to bilo tako. Mi smo u međuvremenu sklopili novi ugovor s Croatia Recordsom. Obnovili smo izvođački ugovor i od svih tih Azrinih pjesama nama kapne nekoliko lipa.

NACIONAL: Kako je moguće da je Štulić, unatoč ugovorima i svom statusu, morao tužiti bivšu diskografsku kuću?

To ćete morati njega pitati. Napravio je nekoliko odluka koje u to vrijeme nisu bile mudre i koje ga prate do danas, a na neki način i nas. Detalje ne mogu niti želim ispričati jer ono što znam čuo sam iz druge ruke, pa ne bi bilo u redu da ja pričam o tome.

NACIONAL: Je li vam bilo teško tijekom 20 godina kad niste svirali bas gitaru, pogotovo nakon tako intenzivnog perioda s Azrom?

Kao priučeni basist, nakon Johnnyja i Borisa, zapitao sam se s kim bih trebao svirati. Svi bendovi koji su nešto značili imali su basistu. To ne bi bila degradacija, ali nisam znao s kim bih svirao nakon njih dvojice. Nisam imao dovoljno snage da tako mlad stvorim vlastiti bend. Ja nisam autor. Bilo bi to opet nešto podrumski, iz garaže.

NACIONAL: U autobiografiji pišete i o razdoblju prije i poslije sviranja u Azri.

Krenuo sam od svog djetinjstva i opisao nekoliko priča iz svog života za koje mislim da su zanimljive. Zatim govorim o razdoblju koje sam proveo s mladim bendovima, onda o životu s Azrom te na kraju o svemu nakon nje. Prošao sam kroz dobar dio svog života. Sve što mi se događalo nekako je povezano s glazbom, ali ima i događaja druge prirode.

NACIONAL: Jeste li nakon Azre svirali putujući po Europi?

Radio sam dosta s djecom i tinejdžerima, sa svojom suprugom i kolegama. U raznim prilikama sam svirao gitaru. Imali smo i kazališnu skupinu. Moja supruga i kolege maskirali bi se u klaunove, a ja bih ih pratio svirajući akustičnu gitaru. Često smo nastupali u bolnicama, sirotištima i dječjim vrtićima. Vodio sam i neke tinejdžerske grupe.

NACIONAL: Je li točno da ste se u jednom trenutku okrenuli vjeri?

Da. Ne znam jesam li se okrenuo, uvijek sam vjerovao da postoji nešto više od ovog našeg trodimenzionalnog ili četverodimenzionalnog svijeta. No nisam znao je li to Bog ili energija iz univerzuma. U jednom intenzivnom trenutku u mom životu sam shvatio da ima Boga i da me on voli. Da je Isus njegov sin i da je bio hipi kao i ja, dok sam bio mlad i u sandalama, čupav i bradat. Volio je popiti, zabavljati se i družiti se s normalnim, malim ljudima. Bio je odlična faca. Ljudi samo trebaju odlučiti hoće li vjerovati u to je li on bio Božji sin i da je uskrsnuo treći dan.

NACIONAL: Jedan od ključnih momenata u vašem povratku na scenu bilo je pojavljivanje u filmu Igora Mirkovića “Sretno dijete”. Nakon tog dokumentarca počela je euforija oko novog vala. Je li vam bilo teško sudjelovati u tom filmu nakon dugo godina izbivanja?

Nije mi uopće bilo teško. Ja sam dolazio u Hrvatsku sa ženom i djecom. Odlazili bismo kod moje majke na more i uvijek sam vozio kroz Zagreb, iako se nikome nisam javljao. On je nekako došao do mog broja telefona u Mađarskoj i nazvao da me pita hoću li pristati na intervju. Došao je s ekipom u moju kuću i to smo snimili. Naknadno mu je trebalo još nekoliko kadrova pa smo se našli u Zagrebu. Susreli smo se na Gornjem gradu i oni su me pitali bih li se volio vidjeti s Borisom Leinerom.

NACIONAL: S njim također niste bili u kontaktu sve te godine?

Ne. Pristao sam da se nađem s njim, a susreli smo se baš pored njegovog atelijera. Nakon toga smo ostali u kontaktu, do trenutka dok mi nije predložio da kao gost sviram u grupu Pozdrav Azri.

NACIONAL: Kako objašnjavate euforiju oko novog vala?

Na koncerte nam dolazi već treća generacija, djeca onih koji su bili mali dok smo mi svirali, nose naše majice, znaju naše pjesme… Nisu nikada imali prilike vidjeti Azru uživo, zbog čega je Pozdrav Azri bio dobar trenutak da im odsviramo pjesme koje su čuli samo na pločama. Možda je novi val bio jedan od zadnjih momenata kada se radila kvalitetna autorska glazba i kada je bilo mjesta gdje se moglo svirati. Nakon toga sam prestao pratiti što se zbiva na našoj sceni.

NACIONAL: U opisu vaše autobiografije piše da je riječ o domaćoj verziji seksa, droge i rock ‘n’ rolla. Rock ‘n’ rolla je bilo, a je li doista bilo puno seksa i droge?

Bilo je i toga. U knjizi ima nekoliko sočnih detalja. Zato sam napisao da priče nisu baš za djecu.

NACIONAL: Zašto ste nakon odlaska iz Azre prestali svirati bas gitaru?

To što nisam svirao bas gitaru ne znači da nisam svirao, nego sam se prebacio na akustičnu gitaru, na country&western i fingerpicking. To mi je išlo dobro do trenutka kad sam izgubio vrh prsta na lijevoj ruci. Sam sebi sam razbio prst. I dan danas se ljutim na sebe zbog toga. Mislio sam da nikad više u životu neću uzeti gitaru u ruke jer je dvije godine nisam uopće ni taknuo, ni nju ni bilo koji drugi instrument. U međuvremenu sam dobio i djecu, pa je glazba pala u drugi plan. Trebalo je početi zarađivati. Ali svih tih godina sam se bavio glazbom, ali ne profesionalno i s mladim ljudima.

NACIONAL: Gdje sada živite?

Živim u Mađarskoj. Žena mi je Mađarica i djeca su s njom. Najstariji sin studira u Danskoj. Ja dolazim u Zagreb kada imam dobar razlog za neku bauštelu.

NACIONAL: S Leinerom ste prije nekoliko godina snimili album “Viša sila” koji je iz nekog razloga zabljesnuo samo kada je objavljen i onda je ubrzo zaboravljen. Zbog čega?

Ovo digitalno doba je žestoko oštetilo mnoge diskografe i glazbenike. Snimiš album, a možeš ga skinuti s interneta. Rijetki odlaze u dućan da bi kupili CD. Možda je to razlog. Ali nije skroz nestao, prisutan je još uvijek. Leiner i ja smo osnovali bend koji je ponovo aktivan.

NACIONAL: Pripremate li novi album?

Ne baš album, ali pripremamo pjesmu po pjesmu.

NACIONAL: Hoćete li s grupom Leiner & Hrnjak pratiti promociju vaše autobiografije?

Bit će to promocija knjige i benda. Planiramo napraviti turneju.

NACIONAL: Želite li vi i Leiner nastaviti tamo gdje je stala Azra ili ćete ići drugim smjerom?

Ne, mi se već više godina pokušavamo distancirati od Azre, što nam nije lako jer nas je ipak obilježila. Gdje god dođemo, očekuje se od nas da sviramo te hitove kojih je mnogo. Nije nam teško, ali nam je Johnny počeo raditi probleme zbog benda Pozdrav Azri. Sviramo te pjesme, pa je to jedan od razloga zašto smo i napravili vlastiti bend Leiner & Hrnjak. Mi smo ritam sekcija i surađujemo s mlađim i starijim glazbenicima, radimo autorsku glazbu s našim dobrim prijateljima koji pišu dobre pjesme s dobrim aranžmanima.

NACIONAL: Kakve vam Johnny radi probleme zbog sviranja u grupi Pozdrav Azri?

Boris i ja smo bili prisutni satima, danima i godinama dok su se stvarale te pjesme. Pod Johnnyjevim budnim okom, naravno. Sada mi sviramo te pjesme, poput stotinu drugih “cover” bendova, a njemu se od svake izvedbe plaćaju honorari. Iz samo njemu poznatih razloga se ljuti na nas ako sviramo bilo što od Azre. Zaprijetio nam je preko odvjetnika da će nas tužiti zbog duga, a to je tužno i neugodno. Bavimo se glazbom, kao i svi profesionalni glazbenici.

NACIONAL: Hoćete li unatoč tim problemima nastaviti svirati u grupi Pozdrav Azri, s obzirom na to da su vaši nastupi vrlo posjećeni?

Grupu Pozdrav Azri smo raspustili prije dvije godine, a kao bend Leiner & Hrnjak sviramo pjesme s albuma “Viša sila” i mnoge nove stvari. Okupili smo vrsne glazbenike na veliko zadovoljstvo i rokerski gušt. Sviramo ponešto od Erica Claptona, Led Zeppelina, Deep Purplea, Boba Marleyja, a Willie Nelson je moj stariji brat, iako se još nismo susreli. Oni se ne ljute na nas. Ali ne sviramo baš njihove pjesme nego nešto slično tome.