Kada mladoj osobi koja ima književne aspiracije pozitivan komentar izrekne veliki pisac Mirko Kovač, onda mu misao na to pomaže kada se nalazi u stvaralačkoj krizi. Upravo to je bio slučaj s Mišelom Barovićem, rođenom 1980., Stonjaninom koji je studirao trubu, religijske znanosti i filozofiju. Danas živi u Zagrebu, a radi u Pitomači, gdje u glazbenoj školi predaje trubu. Mirku Kovaču poslao je jedanaestak stranica koje danas čine prvo poglavlje njegova debitantskog romana “Daleka brda bez boje”. Kovač mu je odgovorio u privatnoj prepisci da nema običaj komentirati rukopise koje mu ljudi šalju na uvid, ali da ga je u slučaju njegova pisanja osvojio stil. Barović je tada dobio dodatni motiv da ne odustane, a zahvaljujući stoičkom i samokritičnom sedmogodišnjem radu na rukopisu, danas ima knjigu koja za pojmove hrvatskog izdavaštva dobro kotira na tržištu.

Urednik knjige Josip Ivanović iz nakladničke kuće Edicije Božićević objasnio je da je prva naklada od petsto primjeraka rasprodana u dva tjedna: “Što se tiče hrvatskih prvijenaca, prosjek prodaje je između 150 i 300 primjeraka, prema podacima koje ja imam, tako da je ovo u svakom slučaju dosta velik uspjeh. Recimo, od svih prvijenaca koje smo mi objavili, ovo je uvjerljivo najprodavaniji”.

Barović je istaknuo da je sedam godina tražio ton i osnovne poluge romana: “Uvijek sve krene od sitnice, u ovom slučaju jedne rečenice i onda kada me nešto dovoljno zaokupi, gotovo opsjedne, mogu proći i godine dok to ne dovedem do zadovoljavajuće razine. Nikako nisam htio da roman zapadne u one probleme za koje kažu da su česta boljka debitantskih romana: previše autobiografskih elemenata ili nepostojanje homogenog stila koji prožima poglavlja. Prvenstveno sam želio pronaći svoju rečenicu, a tražio sam je dosta dugo. Napisao sam osamstotinjak stranica u šest godina, a onda, u jednom tjednu vrlo tjeskobne, mučne autocenzure, izbrisao gotovo sve, pa je od svog tog rada ostalo svega jedanaest stranica. Uobličio sam ih u nekoliko tjedana u jedno poglavlje i poslao Kovaču koji je imao reputaciju pisca za pisce. Nakon što sam napravio to veliko kraćenje, za mene vrlo oslobađajuće, otpustio sam kočnice i počeo pisati poprilično brzo. Dalje kao da je sve samo sebe nosilo.”

Odgovorio je na pitanje je li mu to što je bio glazbenik i kretao se u tim krugovima pomoglo da sam sebe promovira i je li to jedina plodonosna strategija u današnjim otužnim uvjetima: “Rekao sam da neću raditi reklamu samom sebi, uostalom iz razloga u koje sad neću ulaziti, prestao sam se profesionalno aktivno baviti glazbom prije 12 godina, imam nekolicinu ljudi s kojima se intenzivno družim i nemam širok krug prijatelja. Zazirao sam od toga da se vuče ljude za rukav ili da se promoviram preko društvenih mreža. Znao sam da će roman umrijeti prirodnom smrću ako ne bude imao vrijednost i da će zapeti na prvim filterima. Prvi filter bio je književni kritičar Božidar Alajbegović, s kojim sam se dogovorio da uredi rukopis ako mu se svidi i da ga preporuči renomiranoj izdavačkoj kući. Kada ga je pročitao, isti tjedan proslijedio ga je Edicijama Božičević, jer je smatrao da bi se roman mogao uklopiti u njihov katalog. Bila je to prva izdavačka kuća kojoj se obratio i oni su ga odlučili objaviti. Tako sam prošao prva dva filtera: oštrog kritičara i kuću koja ne bi pristala ni na što bezvezno ili komercijalno”.

‘Napisao sam oko 800 stranica u šest godina, a onda u jednom tjednu izbrisao gotovo sve pa je ostalo svega 11 stranica. Poslao sam ih Mirku Kovaču i jako mu se svidjelo’

S obzirom na to da smatra da su Edicije Božićević elitna izdavačka kuća, osjećao se kao da je pobijedio na nekom natječaju, osobito jer im je u tom razdoblju dospjelo preko tridesetak rukopisa domaćih autora. Knjigu su objavili unatoč tome što Ministarstvo kulture nije sudjelovalo u sufinanciranju.

Iako ga je zatekla činjenica da je prvo izdanje rasprodano, ponudio je svoje objašnjenje: “Stvorila se mala fama tjedan dana prije objave i tijekom i neposredno nakon promocije. Publika se pitala tko je taj anonimni autor da ga je izdala izdavačka kuća koja nema običaj često izdavati domaće autore. Nakon toga krenula je preporuka Alajbegovića na društvenim mrežama pa se oko njega stvorio šušur, a napisao je i tekst koji je na koricama knjige. On je kao kritičar sklon nagaziti autora, a ovaj roman nazvao je iznimnim debitantskim djelom. Promocija je bila izuzetno posjećena, kako su mi kasnije rekli, srušili smo rekord posjećenosti Knjižnice Bogdan Ogrizović. Također, reakcije kao da su dolazile iz baze, one čitatelja-potrošača koji su počeli gotovo hipnotički pisati o romanu na društvenim mrežama, a neki glazbenici u strukturi su pronalazili elemente kontrapunkta i fuge. Možda je prodaji pomalo pridonijela i sjajna naslovnica što ju je izradio Branimir Vorberger; sugestivna figura muškarca koja dominira prvom koricom, inače motiv sa slike umjetnika Veljka Vidaka koji mi ga je besplatno ustupio na korištenje nakon što je pročitao roman”.

Iako opisuje razbijen i samotan život individue, priča je zahtijevala i određeni način pripovijedanja, a nije se želio služiti trikovima kako bi pod svaku cijenu održao tenziju. Nastojao je izbjeći sve što bi na ikoji način privlačilo pozornost, iako je želio da priča ne bude bez dinamike. Ideja mu je bila da je ne postigne pretjeranim fabuliranjem ili korištenjem “popularnih” tema koje se neprestano nameću i provlače kroz medije. U jednom trenutku intenzivno ga je počelo zaokupljati pitanje vremena, a da ni sam ne zna zašto i kada se to dogodilo:

“To je bio osjećaj da nešto neprestano otkucava u pozadini mog života. S tim u vezi bio je i izrazito jasan osjećaj da prošlost ne postoji, kako je rekao William Faulkner. To su bile neke točke od kojih sam kretao, a istovremeno sam želio stvoriti uvjerljiv lik melankoličnog muškarca koji me godinama nadrasta za jedno desetljeće, a čija mi je psihologija sredovječnosti, da se tako izrazim, predstavljala izazov za pisanje. Iako čitatelj prateći radnju romana saznaje malo faktografskih činjenica o glavnom liku, želio sam postići da, nakon završetka čitanja, osjeća da je gotovo ni iz čega ulovio njegov život. Što se tiče naslova, razmišljao sam kako svatko na određenoj razini nešto osjeća kada se zatekne pred prizorom dalekih brda bez boje. Jer kada pogledate daleka brda tako se osjećate, ono ste što vidite. To je jednako apstraktno poput nekog platna u koje čovjek sam sebe projicira. Druga ideja bila je da svi mi imamo u životu nekakve točke ekstaze oko kojih kružimo i oko kojih organiziramo život ili ga pak uništavamo. Moj junak kruži oko tog prizora dalekih brda i vremenom postaje jedno melankolično biće, to je bila orijentacijska točka oko njegova lika”.

Kada ga nešto zaokupi, potpuno ga obuzme tako da je nakon završetka srednje škole počeo čitati sve što mu je došlo pod ruku, a da je bilo u skladu s njegovim književnim ukusom, od Tolstoja, Marcela Prousta, Dina Buzattija, Thomasa Manna do francuskog nobelovca Patricka Modiana, W.G. Sebalda i J.M.Coetzeeja. Kada se prije dvanaest godina prestao baviti glazbom, u njegovu životu nastala je praznina koju je u potpunosti ispunila književnost. Kako je glazba utjecala na njega i njegovu književnost?

“Kultni dubrovački profesor, danas pokojni Nino Obradović, jedan je od onih profesora koji su ti poput oca. Usadio mi je fanatično strpljenje u radu, emocionalni odmak i kontrolu prilikom izvođenja djela, kao i ideju da se razina ekspresije na instrumentu mora razviti do najvišeg mogućeg nivoa. Zahvaljujući njemu i glazbi postavio sam visoke standarde u svakoj umjetnosti i želju da u procesu stvaranja ganjam nedostižno, da riskiram do kraja pa što bude… Brzo mi iščezava sadržaj nekog romana, vrlo brzo sve zaboravljam pa mi romani ostanu više poput neke melodije upisani u svijest. Melodičnost koju su neki primijetili u mom romanu u velikoj mjeri vuče korijene iz moga bavljenja glazbom. Neki su ustvrdili da roman ima elemente fuge i kontrapunkta, što mi nije bila namjera, ali kada se dvadeset godina baviš samo glazbom, nesvjesno ti se glazbeni oblici valjda počnu ukazivati i u pisanju, pa na kraju to postane roman. Drago mi je kada roman zaživi u sferama koje nisam namjeravao postići: kada pisac želi previše kontrolirati, nužno upada u određeni vid izvještačenog pisanja, što uvijek dovodi do mrtvog teksta, a govorim to iz vlastitog iskustva. Kod pisanja valjda mora postojati nekakav paralelan nesvjesni proces: ja sam intuitivan, nisam racionalno znao objasniti svaki rukavac u koji me odvodio moj tekst, ali kada je urednik na kraju pomišljao skratiti roman za pet stranica, shvatio je da to ne može učiniti jer bi se čitava konstrukcija srušila”.

U kojoj mjeri roman počiva na autobiografiji?

“Iz ničega ništa ne nastaje, to je jasno, pa tako ni čitatelj ne može ništa doživjeti, a da mu na neki način to već nije poznato. Ipak, to ne mora nužno biti autobiografsko u užem smislu jer naše imaginativne sile su goleme. Meni je, na primjer, itekako poznato iz doba kad sam bio dijete, ona vrsta drame i ozbiljnosti kojom ti se svijet u toj dobi otvara. Tako da me između ostalog pomalo inspirirala i misao Brune Schulza da u književnom djelu treba nastojati ‘dozrijeti do djetinjstva’. Očito je da sam i ja bio i dijete i srednjoškolac i student pa su mi također poznati i melankolija i grijesi i krivnja odrasle dobi; ukratko svi motivi zastupljeni u romanu, ali oni nisu direktno autobiografski. Mislim da je ovo prvenstveno roman o vremenu, a ono živi u našem sjećanju, ali i tijelu koje pamti osobitom vrstom pamćenja. S tim u vezi opisi seksa nametnuli su se sami od sebe i imali su svoju funkciju o kojoj nisam mogao ne pisati, a nipošto nisu služili lakom ubiranju poena”.

Kako se osjeća nakon što je njegov roman opovrgnuo lošu statistiku kupnje domaćih autora?

“Nisu nam samo dani odbrojeni, nego i knjige koje ćemo pročitati, zato nastojim biti mudar kada ulazim u knjižnicu. Jer uvijek se postavlja to pitanje: zašto s police skinuti i kupiti Peru Perića kada ti se s police ispod smiješi Flannery O’Connor, Cees Nooteboom ili koje drugo veliko ime? Pa ipak, postoji jedna sitna prednost domaćeg autora, a ta je da ti se ponekad obrati tonom koji poznaješ bolje od ičega na svijetu, pričom koja ti je ponuđena na jeziku koji nije preveden. Mislio sam da ću biti drčniji nakon objave romana, ali moje samopouzdanje sada je na nuli. To je takva vrsta izlaganja, barem za mene, koja se možda može usporediti sa seksom. Ne možeš naprosto doći nakon svega i reći: ‘Znaš, ja sam ti inače puno bolji od ovog’. Što si napravio, napravio si, barem do sljedećeg puta. Tako da… ako čitatelj ne dobije impuls i preporuči roman i kaže nekom: ‘Ovo moraš pročitati!’ pisac se treba povući i napraviti mjesta drugima. To je minimum integriteta, da ne kažem dostojanstva koje čovjek treba imati”.

Autor koji je sav u čitanju i pisanju ima ideju za drugi roman, a u podlozi je činjenica da je 1996. njegov rodni Ston zahvatio veliki potres koji je do te mjere razrušio mjesto da se u njemu neko vrijeme nije moglo živjeti. Kako kaže, katastrofa nije bila tragična jer se kuće iz nekog razloga nisu urušavale unutra, nego prema vani, tako da nitko nije poginuo, iako se u mjestu više nije moglo živjeti.

“U jednom trenutku prijatelj i ja, tada šesnaestogodišnjaci, zaogrnuti u plahte, stajali smo na malenom stonskom trgu i pred sobom gledali netom razrušeni gradić. U našoj provincijskoj svijesti u kojoj izvan Stona tada nije bilo svijeta, činilo nam se da se dogodila apokalipsa. Pred tim prizorom prijatelj je u jednom trenutku izgovorio: ‘Sretan sam.’ A ja sam mu nakon nekoliko trenutka uzvratio: ‘I ja sretan’. Dugo mi je trebalo da odgonetnem značenje tih naših čudnih riječi. Stvar je u tome da su mještani nakon potresa zadobili osjećaj da je svijet konačno zadobio nekakav smjer i smisao. Osjećaj da će se ponovno graditi iz nule i kao da je zadobivena nekakva golema energija zbog činjenice da će se sve stvarati iz ruševina, od početka. To mi je donekle razjasnilo i prirodu utopija, kao i rata, ljudske žudnje za ratom, žudnje za apokalipsom. Nevjerojatno je da se najviše djece rodilo u te dvije godine nakon potresa, kada ljudi nisu imali gotovo ništa i živjeli su u kamp kućicama na nogometnom igralištu. Eto, želio bih da to bude jedna od poluga romana koju bih nastojao povezati s Faulknerovom mišlju da u svima skriven čuči jedan mali prorok. Iako sam sebi zvučim pomalo nadobudno zbog ovog plana, vidjet ćemo, neke se skice i pasusi već naziru. Junak koji sluti i žudi za apokalipsom, proriče skori smak svijeta, to je ono na čemu sada radim”.