Misal kneza Novaka“ iz 1368. godine jedna je od najvrjednijih hrvatskih rukopisnih knjiga i predstavlja najvišu razinu glagoljaškog umijeća. Vlastoručno ga je ispisao knez Novak Disislavić, kao zavjetni dar crkvi u kojoj će biti pokopan. O tome koliko su tu knjigu njezini suvremenici smatrali lijepom i dragocjenom, najbolje svjedoči činjenica da je poslužila kao jedan od predložaka za prvu hrvatsku tiskanu knjigu „Misal po zakonu rimskoga dvora“ iz 1483. godine. Izvornik „Misala“ nalazi se u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču, kamo je dospio kao dio negdašnje bečke Dvorske knjižnice. Tamo je, pak, dospio 1820. nakon što je u Trstu otkupljen od poznatog antikvara G.B. Hattingera. Kako bi se današnjim čitateljima približila jedna od najvažnijih knjiga u povijesti Hrvatske, u suradnji Katedre Čakavskoga sabora Roč, Staroslavenskog instituta i Mozaika knjiga pripremljeno je ovo izdanje, pa je tako nakon više od 650 godina „Misal kneza Novaka“ prvi put tiskan i dostupan široj hrvatskoj javnosti. Vida Vukoja, ravnateljica Staroslavenskog instituta, dala je kraći intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto je „Misal kneza Novaka“ tako vrijedno izdanje?

Posebna je vrijednost u tome što je riječ o faksimilu, izdanju koje teži najvjernije moguće reproducirati svojstva izvornog djela. Jedino takva izdanja mogu posebnosti glagoljskoga pisma i rukopisne tradicije barem do neke mjere približiti suvremenom čovjeku.

NACIONAL: Što znamo o tom rukopisu i zašto je on značajan?

Za razliku od brojnih starih kodeksa čije autore, mjesto i vrijeme nastanka ne znamo, za ovaj misal znamo da ga je, po svoj prilici, napisao sam hrvatski knez Novak Disislavić, znamo da je nastao 1368. godine, da ga je knez namijenio crkvi u kojoj će biti pokopan. Također znamo da su ga potomci kneza Novaka bili prisiljeni prodati i da je „Misal“ tako dospio na područje sjeverne Istre, u okolicu Roča, pa potom u sam Roč. Također znamo da je „Misal“ doista bio u upotrebi, a da nije samo čuvan kao dragocjenost. „Misal“ je važan i stoga što je jedan od svega desetak cjelovito sačuvanih hrvatskih glagoljskih misala. Zbog svojeg već tada velikog ugleda služio je kao jedan od, a možda i najvažniji predložak za prvu hrvatsku tiskanu knjigu, hrvatskoglagoljski misal objavljen 22. veljače 1483. Ima neuobičajeno veliki broj ilustrativnih elemenata za čije je ukrašavanje korištena nemala količina zlata.

NACIONAL: Bit će mnogo ilustracija iz samog rukopisa koje će biti detaljnije pojašnjene, što o njima znamo?

„Misal“ sadrži gotovo 500 slikovnih elemenata. Među njima je 480 inicijala, posebno lijepo izrađenih slova kojima počinju pojedini odjeljci teksta. Pored inicijala, tu je i šest minijatura od kojih dvije daleko nadmašuju uobičajeni format i zauzimaju po cijelu stranicu. Jedna od tih dviju slika prikazuje motiv ranjenoga Krista s trnovom krunom, Imago pietatis, i posebno je minuciozno izrađena s vrlo velikom pozlaćenom površinom.

NACIONAL: Kako je moguće da je prvi put tiskano, kako ste se za to odlučili?

Izdanja poput ovog vrlo su složeni pothvati koji se mogu ostvariti samo ako istovremeno postoje snažni pojedinci koji će projekt pokrenuti, niz stručnjaka koji ga mogu provesti i izdavač koji je spreman upustiti se u rizik takvog zahtjevnog posla. Relativno su rijetki trenuci kada se sva tri čimbenika ostvare u vezi s istim naslovom.

Tako je i ovaj misal prije dosta godina trebao biti izdan, već su napravljeni i probni faksimilni otisci, no nažalost je projekt morao stati zbog niza razloga koji su imali vrlo malo veze sa strukom i filologijom, a mnogo više s tadašnjom kulturnom politikom.

NACIONAL: Postoji li neka priča, anegdota, koja se može ispričati oko ovog rukopisa?

Ovisno o interesima čitatelja, različite bi stvari mogle biti zanimljive. Za sklonije zabavnim pojedinostima, vjerojatno će biti zanimljivo čuti da je za izradu „Misala“ bilo potrebno čak 67 ovčjih koža, tj. nešto više od jednog i pol stada po četrdeset ovaca – ogromna vrijednost u to doba.

Onima koji se pitaju jesu li Hrvati toga vremena samo više-manje vjerno prenosili tekstove iz drugih europskih jezika, bit će zanimljivo čuti da je knez Novak u svoj kodeks uvrstio prijevod poznate latinske pjesme Dies irae iako taj tekst još nije bio dio latinskih liturgijskih kodeksa, što znači da su Hrvati toga doba imali suveren odnos prema stvaranju svoje kulture.

Povjesničare će zanimati zapisi koji su u kodeks kasnije uneseni. Tako je Šimun Greblo 1512. zapisao da je kuga harala ročkim krajem, a nepoznati pisar ostavio je radostan zapis kojim se najavljuje skori izlazak ranije spomenutog hrvatskog prvotiska, a koji počinje s „Vita, vita, naša štampa gori gre“ ili u slobodnom prijevodu: „Živio, živio, naš tisak napreduje!“

NACIONAL: Koji je bio najvažniji cilj tog izdanja, kome je namijenjeno?

Kao prvi cilj izdvaja se potreba da se pred oči nas, kao i europske i svjetske javnosti, iznese mali djelić bogatstva posve izuzetne i krajnje nedovoljno poznate hrvatske kulturne povijesti i kulturnog identiteta. Izdanje će biti predmet zanimanja svima koji se bave hrvatskom kulturom i identitetom i zasigurno postati jedno od općih mjesta u izložbenim i drugim prikazima bogatstva i vrhunaca hrvatske kulture kroz povijest. Naravno, kolekcionari i drugi ljubitelji lijepe knjige bit će među prvima koji će je prigrliti.

NACIONAL: Što „Misal kneza Novaka“ može naučiti suvremenog Hrvata i uopće današnjega čovjeka?

Iz perspektive naše prečeste malodušnosti u pogledu vrijednosti naše kulture i njezine povijesti, ovaj je misal snažan dokaz da je hrvatska kultura još u XIV. stoljeću bila na visokoj razini.

Iz perspektive suvremene sve veće težnje uniformiranosti, Misal nas podsjeća da su Hrvati još u to davno doba znali biti samosvojni. Naime, od XII. stoljeća glagoljicu koriste samo Hrvati i činjenica da su naši preci bez krzmanja ulagali ogromna sredstva u njegovanje svoje glagoljske pismenosti svjedoči o njihovoj opravdanoj sigurnosti u vrijednost svoga identiteta i kulture bez obzira na okolnosti koje su mnogo puta bile krajnje nepovoljne.