Unazad par godina s oduševljenjem se govori o crno-bijelim fotografijama koje je fotograf i kamerman Miroslav Zadro snimio u prvoj polovici osamdesetih i koje već neko vrijeme objavljuje putem društvenih mreža. Riječ je o fotografijama snimljenim najčešće u slavnom „trokutu“ koji je obuhvaćao Kavkaz, Zvečku i Blato, ali i u klubovima poput Lapidarija i Kulušića. „Išao sam za idejom da napravim, jednostavno rečeno, OK fotku, dovoljno interesantnu, a opet da ulovim neki štih prostora i vremena“, otkrio nam je autor fotografija Miroslav Zadro, koji je u to vrijeme radio za utjecajni omladinski tjednik Polet. Unazad tridesetak godina radi na HRT-u kao kamerman i ne fotografira toliko često kao nekada, ali je i te kako pobudio emocije brojnih aktera svojih fotografija koji su u to vrijeme proživljavali formativne godine. I dok jednog dana ne objavi foto-monografiju s odabranim radovima, Zadro ih je u međuvremenu odlučio predstaviti putem društvenih mreža, o čemu je govorio u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Kako to da ste svoje fotografije iz osamdesetih odlučili podijeliti na društvenim mrežama, a ne, naprimjer, kroz neku prigodnu monografiju ili izložbu odabranih radova?

Pa nova su vremena – moderna, kažu – pa sam odlučio i tako pokazati fotke. Nisam fan društvenih mreža, no danas je tako pa sam se odlučio ‘pokazati’ jer sam zaključio kako zbilja nema smisla da sve te fotke ‘spavaju’ doma na negativima i kompjutorskim hard diskovima.

NACIONAL: Planirate li u skorije vrijeme izložbu ili monografiju kako biste i tako predstavili svoju bogatu zbirku fotografija?

Ne bih išao na izložbu, više me privlači ideja monografije, a možda kao dio projekta oko toga „izložba“, no imam neke planove oko moderne realizacije te ideje, možda ipak ne klasična izložba.

NACIONAL: U to vrijeme, početkom osamdesetih, radili ste kao fotograf u Poletu. Koliko su vaše fotografije bile napravljene po zadatku, a koliko ste zapravo samo bilježili što se događalo oko vas i na potezu Kavkaz – Zvečka – Blato?

Bilo je fotki rađenih kao „tema“ u suradnji s novinarima kao što su Mladen Vukmir, Bojan Krstić, Dejan Kršić itd. Bilo je isto tako i dosta toga snimljenog naprosto po datom zadatku grafičkog urednika, u smislu „‘ajde mi napravi nešto u nekom stilu“ ili bih grafičkom uredniku naprosto ponudio neke već snimljene fotke, onako, nastale usput, za potrebe nadolazećeg broja.

NACIONAL: Vidi se da ste često boravili i u popularnom klupskom prostoru Lapidariju. Kako biste opisali klupski život i općenito zabavu osamdesetih u odnosu na današnje vrijeme?

Onda nije bilo toliko mjesta za izlaske, odnosno, u igri su za nas bili uglavnom Lapidarij, Jabuka, kasnije Kulušić i Saloon u koji smo znali otići poslije Jabuke, i to nedjeljom jer se Jabuka zatvarala u ponoć, a mi smo htjeli još ostati vani. Onako usput, spuštajući se po Tuškancu cipelcugom prema gradu, naletjeli bismo na Saloon pa ‘ajmo onda tamo. Što se tiče lokala, naravno, Veliki Kavkaz, Mali Kavkaz po potrebi, nezaobilazna Zvečka za beskrajno „dudanje“, odnosno prijavak na redovno svakodnevno dežurstvo, često dvaput dnevno. Puno „dežuranja“ na cesti, pa poneki tulum, druženje uz pivicu, Blato, Tigl-tangl, Tkalča je bila također mjesto za izlazak, ali ne kao danas. Odlazak redovito u Lap petkom. Trajalo je tako nekoliko godina. Nedjeljom obično navečer samo kavica u Kavkazu. Danas je puno življe, koliko vidim i čujem, ne izlazim baš više kao tada. Puno šarenije i puno veća ponuda, no ne znam jesu li i provodi danas kvalitetniji.

NACIONAL: Jesu li vam stariji kolege – poput Vesovića, Zelmanovića, Posavca, Vukova Colića – bili svojevrsni uzori od kojih ste učili ili ste pokušali u samom startu predstaviti neki vlastiti vizualni potpis?

Apsolutno uzori i veliki dečki od kojih se dalo puno toga naučiti. Uz navedene „fotiće“ spomenuo bih, naravno, Dražena Kalenića, velika faca i sjajan fotograf. Naravno, tu su Strikoman, Krpan i legenda svih legendi Goran Pavelić-Pipo. Damil Kalogjera koji je žario i palio malo kasnije po Startu sa Zelmom, Krpanom itd. Što se tiče stila, teško mi je to reći, išlo se i išao sam za idejom da napravim, jednostavno rečeno, OK fotku, dovoljno interesantnu, a opet da ulovim neki štih prostora i vremena te da sam objekt koji snimam bude karakterističan barem u tom trenutku. Stalno sam vukao fotoaparat sa sobom pa nije bilo teško, po nekom unutarnjem osjećaju naprosto bih ga usmjerio u nekog ili nešto, onako kako i što sam vidio i osjećao.

Lude osamdesete: nastup grupe Haustor u Kulušiću: Dejan Kršić dila Polet, a asistira mu Nina Badrić i Suzana Banović 1982.; Bora Čorba u maloj dvorani Doma sportova 1982.; Koja iz grupe Disciplina kičme u RANS-u Zagreb 1982. godine. FOTO: Miroslav Zadro

NACIONAL: Niz djevojaka i mladića s vaših fotografija u međuvremenu je ostvario respektabilne karijere i poznati su po svom radu i uspjehu. Jesu li vam u to vrijeme izgledali kao mladi i perspektivni simpatični mladi ljudi?

Oni su svi bili mladi i perspektivni. Poštovali su se svi i uvažavali.

NACIONAL: Biste li izdvojili nekoga tko se posebno isticao?

Matija Vuica, Ozren Kanceljak – Kanca koji je postao, kako se kaže, alfa i omega muzičke DJ scene i još puno toga. Tek trebaju doći na red fotografije Alana Hranitelja i Massima. Mnogi od njih kasnije su ostvarili sjajne karijere u raznim zanimanjima.

‘Bilo bi lijepo da imamo razvijenu scenu za crno-bijelu fotografiju, no nemamo. A ne manjka nam autora. Naravno, ekonomski moment bio je i bit će prisutan kao i u svemu kod nas’

NACIONAL: Postoje li neke fotografije koje su vam posebno drage i zašto?

Ma, to je teško pitanje, naravno da su mi drage sve fotke i ljudi na njima. Spomenuo bih fotografije na kojima je, nažalost, dosta ljudi kojih više nema među nama i drago mi je da ih na neki način putem objave tih fotografija „vraćam“ među nas. Za mene oni nisu nikada ni „otišli“. Neke od posebno dragih su mi neke fotografije snimljene na Kvatriću, djevojka na prozoru ŠPU-a, Milan Trenc kod Kavkaza jednog dosadnog popodneva, Sandra Jurak u Maksimiru, Jasmina Buntić itd. Drage su mi te fotografije zbog atmosfere i tih samih ljudi. Imam još krasnih cura, no to tek dolazi na red za pokazivanje, nešto reportaža, muzičkih zbivanja. Sigurno ću još godinu dana objavljivati putem društvenih mreža.

NACIONAL: Svojim fotografijama definitivno ste ispisali kroniku jednog vremena, no nekako se stječe dojam da se danas, unatoč neospornoj kvaliteti, na fotografije iz tog vremena ne gleda kroz umjetničku prizmu, već više kao na neku vintage, retro priču. Kako to komentirate?

Jednostavno je, neka te fotke gledaju i nazivaju kako god tko želi i neka ljudi misle o njima što žele. Ja na to ne mogu utjecati, no ako netko vidi i nešto više u tim radovima, a ja iskreno mislim da bi se i našlo neke „dubine“, bit će mi drago. Priča jest „vintage“, no to je ionako karakteristika svih vremena koja su prošla.

Nastup grupe Laibach u RANS-u Zagreb 1982.; Dejan Kršić i Mladen Vukmir dilaju Polet u Jurišićevoj 1982.; Laibach i 23 Skidoo RANS Biennale 1983. godine. FOTO: Miroslav Zadro

NACIONAL: Koliko su, po vašem mišljenju, digitalna tehnologija i suvremena fotografska oprema, kao i fotoaparati na svakom boljem mobitelu, uništili fotografiju kao umjetničko djelo?

Meni je zapravo drago što se situacija po pitanju snimanja drastično popravila s dolaskom digitalije te je sada fotografiranje i snimanje zbilja pristupačno svima, no postoji jedan veliki „ali“. Mislim da, nažalost, digitalija nije u mnogim slučajevima dala neku „dubinu“ koja bi se očekivala od autora i nazovi autora, jer na kraju konca je čovjek taj koji stišće okidač na temelju viđenog, važnog trenutka ili aranžiranog kadra osvijetljenog na sebi svojstven način. Digitalija to sve neće nikoga naučiti ili „natočiti“ u nekog. Da karikiram, nekada su svi kupovali elektronske kamere i preko noći postajali snimatelji, a danas, što je još gore, kupovinom boljeg telefona svi su i snimatelji i fotografi.

NACIONAL: Zašto se fotografija, a naročito kvalitetna crno-bijela fotografija, danas u Hrvatskoj tako malo cijeni, dok se širom svijeta kvalitetne fotografe smatra vrhunskim umjetnicima, a njihovi se radovi plaćaju tisućama dolara?

Iz jednostavnog razloga što je sve kod nas banalizirano i uredno zgaženo do temelja, pa i dublje. Zato što smo u glavi tamo gdje jesmo, odnosno mnogi nisu nigdje i na pameti im je samo u se, na se, poda se. Da ne krenem elaborirati na tu temu, mislim da je to srž. Naravno, bilo bi lijepo da imamo razvijenu „scenu“ za crno-bijelu fotografiju, no nemamo. A ne manjka nam autora. Naravno, kao i uvijek, ekonomski moment bio je i bit će prisutan kao i u svemu kod nas. Tko zna kakve nas tek jesen i zima čekaju.

NACIONAL: Fotografija u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, prisutna je još od 19. stoljeća, paralelno s proizvodnjom prvih fotoaparata, ali svejedno ni u Hrvatskoj ni u Zagrebu ne postoji muzej fotografije. Što mislite, koliko bi takav muzej mogao popraviti percepciju umjetničke, ali i kvalitetne novinarske fotografije među domaćom publikom?

Bilo bi lijepo da postoji tako nešto, no koliko bi to popravilo situaciju, po meni je vrlo upitno. Dokle god se ne popravi društvena klima – odnosi među ljudima, edukacija, tolerancija, snošljivost itd. – ništa od toga.

NACIONAL: Vratimo se na vašu arhivu iz osamdesetih. Da možete birati, kako biste najradije predstavili svoje odabrane radove?

Naravno, kroz neku knjigu fotografija ili monografiju, a uz to i jedan pošteni tulum za uzvanike i dobronamjerne prolaznike koji su uvijek dobrodošli.