Objavljeno u Nacionalu br. 750, 2010-03-30

NEKADAŠNJI TELEVIZIJSKI NOVINAR i urednik priprema biografiju prepunu nepoznatih anegdota iz svoje 40-godišnje karijere, a za Nacional opisuje zašto je, nakon što je na televiziji objavio vijest o Titovoj smrti, morao ići piti, te otkriva u čemu je čar rezanja kravata

Nakon što je narodima i narodnostima Jugoslavije prije punih 30 godina objavio da je umro drug Tito, Miroslav Lilić nazvao je svog prijatelja Dragu Vukušića da otvori birtiju odnosno svoj restoran Kod Drageca kako bi prvi put nakon tri mjeseca mogao okusiti alkohol. Budući da je unaprijed bio određen da upravo on pročita vijest o Titovoj smrti, a Tito nikako da umre, Miroslav Lilić bio je tri mjeseca na prisilnoj korizmi kako bi u svakom trenutku mogao biti spreman da objavi veliku vijest.

Taj događaj po kojem ga se još uvijek pamti, bit će samo jedna od crtica iz bogatog života koji će biti opisan u biografiji nekadašnjeg televizijskog novinara i urednika Miroslava Lilića. On za sebe kaže da je sretan što je bio, ne samo svjedok jednog vremena, već i sudionik mnogih događaja važnih kako za televiziju tako i za povijest Hrvatske. No, Lilićeva biografija, koja bi prije ljeta trebala izići u izdanju Profila, bit će posebno zanimljiva jer se on u svom životu osim onom ”Red, rad i disciplina” vodio i onom ”Samo jednom se živi” pa ni nakon 15 sati u redakciji nije bio preumoran da, ako treba, i pleše do jutra na stolu.

Da noć traje dulje nego dan, vjerojatno bi veći staž imao u restoranu kod svog prijatelja Drage Vukušića, nego na televiziji. Kad smo tijekom intervjua gledali fotografije iz njegova života, na kojima se nalaze i mnogi njegovi kolege koji su kao i on postali televizijske legende, sa žaljenjem je konstatirao: „Kad gledam ove slike, pola ljudi više nema. I onda me pitaju: „Zašto piješ? Pa kako neću piti!“

NACIONAL: Jeste li smislili naziv biografije?

– Ne još, ali sam siguran da će izići prije ljeta. Na knjizi sa mnom radi novinar Boris Rašeta. Kao poklon uz knjigu izdat ćemo i DVD od šest sati s mojim najzanimljivijim nastupima, od tamo neke 1968., ‘ 69. kad sam bio reporter, do nastupa u Dnevniku, reportaža, emisija. Prikazat ćemo i inserte iz tri humoristična Dnevnika kad smo na zadnji dan u godini sva zbivanja koja su bila tijekom te godine prezentirali na humorističan način poput puštanja cvrkuta ptica preko sjednica Centralnog komiteta ili lažne vijesti o velikom otkriću nafte uz najavu da će se zbog toga dinar vinuti u nebo.

NACIONAL: S 40 godina staža na televiziji, poznate su vam mnoge tajne s Prisavlja. Ima li razloga da se neki boje vaše knjige?

– Rašeta me nagovara da opišem situacije gdje sam ušao u sukob s određenim ljudima. Neću reći sukob, ali imali smo različite stavove. No, smatram da ako to dosad nisam u intervjuima iznosio, da ne bih trebao ni sada u svojoj 66. godini. Išao sam jedanput, dvaput u životu u neke polemike i pokajao sam se zbog toga. Kad se osvrnem, imao sam dvadeset, trideset svađa, a znao sam se derati i vikati na sto tisuća ljudi. Ali mene to brzo prođe, planem i gotovo da nema čovjeka s kojim ne razgovaram.

NACIONAL: Najveće zanimanje vjerojatno će izazvati vaše brojne dogodovštine.

– Kao što se zna cijela moja životna filozofija je svedena na prijateljstvo koje je za mene svetinja. Najveće blago, uz suprugu i kćer, su mi prijatelji. Najveće razočaranje za mene bi bilo da izdam prijatelja. Makar on napravio i nešto krivo u životu, dužnost mi je ostati uz njega. Tih 40 godina druženja, izlaženja s ljudima iz redakcije, ostavilo je buran pečat. I tu ima puno dogodovština koje ću opisati. Kako sam volio pisati i ljubavna pisma, nije bitno koliko i kojim ženama, imam ideju da se ta pisma provlače kroz cijelu knjigu.

NACIONAL: Jeste li ih i slali ili samo pisali?

– Uvijek poslao. Imao sam sreću da od svih žena kojima sam poslao pisma nikada nijedna nije negdje nešto objavila ili nešto rekla jer sam se mogao naći u neugodnoj situaciji.

NACIONAL: Kako je vaša supruga gledala na ta pisma?

– A ne, pa ovo, pa ona… To ćemo još vidjeti što će pripasti ovoj supruzi, što će pripasti onoj. A neke stvari ćemo preskočiti…

NACIONAL: Prije no što ste postali novinar, radili ste u rudniku jer ste nakon 2. razreda gimnazije napustili školu, a onda vas je otac preko veze zaposlio na televiziji. Kada ste shvatili da želite biti novinar?

– S 15, 16 godina pisao sam za Plavi vjesnik kao dopisnik iz Drniša i Šibenika i dobio sam dva puta, što se može provjeriti u arhivi, nagradu Zlatno pero kad je urednik bio jedan od najboljih hrvatskih novinara Pero Zlatar. Za Radio Sarajevo sam kao dijete slao viceve koje sam slušao u društvu i zapisivao. No, u jednom času me novinarstvo više nije zanimalo već sam htio ići u glumce. Onda je moj otac, inače tehničko lice, poludio, i ipak pristao da mi pomogne da postanem novinar. U to vrijeme sam zarađivao enormne honorare, odlično se živjelo, nisam mogao sve potrošiti.

NACIONAL: Voditelj vijesti i urednik jugoslavenske razmjene postali ste 1971. Koliko ste otvoreno smjeli izvještavati o Hrvatskom proljeću?

– Sjećam se kad su napali tadašnjeg direktora Tomislava Golubovića zbog toga što objavljujemo telegrame podrške Savki i Tripalu. Rekao je: „Ja osobno odgovorno vodim tu akciju i prema tome objavit ćemo svaki telegram podrške koji stigne, kao i one koji dođu za njihovu smjenu.“ Na neki način svi smo bili oduševljeni politikom Tripala i Savke. Ali taj prilog je napravljen istinito i točno. Svi novinari televizije bili su tada složni i na partijskim sastancima koji su se danonoćno održavali punih pet mjeseci odlučni da ne prihvate kolektivno kažnjavanje i sječu novinara i urednika, kakva se dogodila u 90 posto medija. I to se bogami tako i ostvarilo. Onda je došao Branko Puharić koji je de facto smijenjene kadrove rasporedio na druga značajna mjesta. Normalno da je u vrijeme komunizma postojao neki CK i da je bilo teško raditi, ali je bilo pitanje i kakvi su bili urednici. Ja sam imao sreće da sam radio za vrijeme direktora Branka Puharića koji je zahtijevao da se radi profesionalno, a on sam je ratovao, izborio se da televizija ima samostalan status. Još je sredinom 60-ih, nakon Šibla, Ivo Bojanić kao generalni direktor podigao Televiziju Zagreb na nivo jake, moćne, europske televizije, gdje se tehnički i tehnološki radilo po uzoru na BBC. Normalno da je bilo nekih normi. Što se zbiva 90. godine? Nema Partije, postoje stranke, ali pogledajte što je bilo na televiziji i uopće u sredstvima informiranja. Pa prvi tada počinju protiv Tuđmana, kojeg ja bez obzira na sve cijenim jer je uspio ostvariti nezavisnost Hrvatske, pisati privatne novine Nacional, Globus. Ne uspoređujem ja komunizam kao sistem i sistem koji je bio 90-ih, nego poluge vlasti. Novinari se žale da danas politiku ne određuje samo vlasnik nego i oglašivači. Ja o komunizmu nemam razloga bilo što dobro reći, poštujem taj sistem jer sam u njemu živio i radio, kao što poštujem i ovaj. Ja sam civilizirani čovjek koji ne žali post festum sebi graditi spomenik i govoriti kako sam bio pametan i mrzio komunizam ili Tuđmana.

NACIONAL: Na koji način se u praksi provodila cenzura?

– Više bih to nazvao autocenzurom. Bio sam u dosta situacija gdje bih pozvao urednika Dnevnika i rekao mu: „Daj, nemoj to sad objaviti, preskoči ovo, s pet, šest stvari idemo, ali ovu sedmu nemoj.“ Jednostavno je bila procjena da to može iziritirati nekoga u rukovodstvu. Meni je važno da nismo objavili niti jednu laž, da nismo ništa falsificirali i da ni jednu relevantnu ni važnu informaciju nismo preskočili ili sakrili, nikada. Jedna od najmučnijih situacija u mojih 40 godina karijere bila je sa Sinišom Glavaševićem u Vukovaru, noćni razgovor koji smo s njim vodili Marčinko, Vukov i ja. On je inzistirao da ide uživo, a već je bio napao i optužio sve u Saboru, a tri dana ranije radio je već počeo cenzurirati izvještaje iz Vukovara. Mi smo rekli: „Pa Siniša, već si jučer napao Tuđmana, vidi, popizdit će, tebe u Vukovaru nitko ne može doći uhapsiti, a mene ovdje mogu sjebati.“ Na kraju je išao uživo i opet napao Tuđmana, ali na drugačiji način. Riječ je o tome da kao urednik odgovaraš i odlučuješ o tome koje informacije ćeš objaviti. Pritom moraš biti svjestan kakav će one izazvati efekt. Ako je i negativan, jedno je dati kratku vijest, a drugo je razvlačiti to do neba. Može li mi netko reći koji je efekt objavljivanja fotografija navodnog pornića Blanke Vlašić tri dana prije no što ona skače za svjetski rekord u Dohi? Šta je tu motiv, lova? Treba li tu cenzura, moral, poštenje?

NACIONAL: Imate sreće da ste radili u vrijeme kad nije bilo takvog žutila.

– Imali smo i mi, uvjetno rečeno, žutila, ali je bilo i morala i poštenja. Ne postoji ni jedna prestižna serija, od ”Gradića Peytona” do ”Dinastije” koja nije bila prikazivana. I mi smo se u JRT programu takmičili, nije to bio bogzna kakav prostor, ali biti jači u informativnom programu od Slovenaca koji su imali dobar Dnevnik, od Beograda, kasnije od Novog Sada i Sarajeva! Kao urednik Informativnog programa uveo sam da se svaki dan na 2. programu vrte dnevnici drugih televizija, kao i TV izbor, da ljudi mogu uspoređivati.

NACIONAL: Ali je tada ljude ipak više zanimala politika od crne kronike?

– Od čega narod živi? Od crne kronike ili od politike?! Politika odlučuje o cijenama, o statusu, politika odlučuje o svemu što se tiče mene i moje djece. Crna kronika ni o čemu. Ako se politika daje korektno, zanimljivo, analitički, ona može biti interesantna.

NACIONAL: Spomenuli ste da ne želite govoriti o svojem odnosu s novim predsjednikom Ivom Josipovićem.

– Imam standard da kad netko s kim sam dobar dođe na značajniju funkciju o njemu puno ne govorim. S Josipovićem sam se upoznao poslije 90-ih, surađivali smo dok sam bio u Croatia Recordsu, skupa smo bili i u Upravnom odboru Porina, a imali smo prilike i večerati zajedno. Osim što je pedantan i temeljit, on zna biti vrlo opušten i šarmantan.

NACIONAL: S političarima se niste baš privatno družili, koji je onda bio povod kad ste Tuđmana i Račana pozvali na onu čuvenu večeru 48 sati prije prvih višestranačkih izbora?

– Prvo, mislim da je to vrijeme izbora, zahvaljujući ekipi informativnog programa na čelu s Ines Šaškor, Lukom Mitrovićem i Branimirom Bilićem, odlično odrađeno. U zadnjoj emisiji bili su predsjednici stranaka Tuđman, Tripalo, Mažar i Račan. Doveli smo neovisnu komisiju koja je odlučivala koja će pitanja biti postavljena, nismo davali bolja pitanja Račanu ili Tuđmanu. I ja sam kao direktor programa odlučio nakon zadnje emisije pozvati sve kandidate na privatnu večeru. Tuđman je odmah prihvatio, došao je u nekom starom Peugeotu 304 i s njim sam se vozio do Drage Vukušića, u čijem je restoranu bila večera. Iako je na kraju došao, Račan je kukao da ga boli kuk, pa sam rekao Tuđmanu: „Vidite kak me jebu moji komunisti.“ Bila je to jedna izuzetno simpatična večera, puna zafrkancije, bili su tamo još i Ines Šaškor, Luka Mitrović i Vanja Sutlić. Tuđman je bio vrlo dobre volje i ispravno je prognozirao da će osvojiti oko 65 posto glasova. Da ne ponavljam da je Slobodni tjednik Marinka Božića sve snimio što se razgovaralo jer su konobari imali mikrofone. Onda je naišla Goranka Vrus koja je dala Tuđmanu pozivnicu za izložbu svog supruga Ede Murtića. A kaže Franjo: „Murtić je pogriješio, ušao je u krivu partiju, ja ti nudim da uđeš u HDZ.“ Na to sam ja rekao: „Ali gospodine Tuđman, ona je u mojoj Stranci noći i ljubavi.“ Odmah mi je ponudio koaliciju, a ja sam odgovorio: „Ne možete mi nuditi koaliciju, grezi ste, grubi ste, nemate intelektualaca.“ Moj stav o HDZ-u 48 sati prije izbora je bio da oni imaju nešto, ali mislim da su se ljudi bojali ući u HDZ. Pa Tuđman s onim svojim programom u Lisinskom, pitao sam se hoće li to biti uhapšeno, raspušteno, hoće li vojska doći, svakakvih priča je bilo. I skidam kapu svima koji su imali hrabrosti tada ući u HDZ. Lako je nakon pobjede priključivati se pobjednicima.

NACIONAL: Vi se poslije 1990. niste učlanili ni u jednu stranku?

– Nama novinarima je najbolje ostati izvan stranaka. Vidjeli ste šta je rekla naša Hloverkica, da nije bila pri sebi kad se učlanila u HDZ.

NACIONAL: A u onom sistemu nije bilo tako?

– Ono je bio jedan sistem, nije bilo pet partija. Moj stav je da nisam bio u Partiji, ne bih bio glavni urednik Informativnog programa, ne bih bio direktor programa, bio bi netko vjerojatno lošiji od mene, i ne bih napravio to što sam napravio, a svi koji me znaju znaju da nisam prepotentan. Ja sam anarhist i u mojoj knjizi će biti opisana i epizoda kad sam u Bileći bio izbačen iz Partije. Ali sam kasnije falsificirao dokumente u Visu jer me uopće bilo sram konstatirati da sam izbačen iz Partije.

NACIONAL: To je bila velika sramota u ono vrijeme. Jesu li vas onda vratili, ili…?

– Pa normalno da je bila sramota, koliko god to sad čudno izgledalo. Ali, nisu me oni vratili. Ja sam u Partiju ušao sa 17 godina, još prije vojske, a kad su me izbacili poderao sam dokumente o izbacivanju da se ne sazna. Ja sam čovjek koji kad nešto i napravi krivo, ne želim se toga odreći. Čovjek nekad napravi krive poteze, ali tada vam to tako ne izgleda. Meni je 99 posto prijatelja i stručnih ljudi tvrdilo da je suludo, idiotski, budalasto, nemoguće da ja i još jedna ekipa ostvarimo da se Nova TV uopće može početi emitirati. A danas kad gledam što se tiče financija, to je bio moj najbolji potez, bez konkurencije. Cijeli život nisam zaradio kao kad sam prodao dionice Nove TV. Jednostavno sam u to vjerovao. A moglo je to sve i krahirati. Ali donosio sam i krivih odluka na televiziji, i programskih i ljudskih. Privatno?! U prvom braku sam bio siguran da nema šanse da se rastanem. Ja sam konzervativac iz Dalmatinske zagore, kakva rastava. Dogodilo se, Bože moj.

NACIONAL: A jeste li, kad ste se zbog operacije suočili s liječnicima, požalili zbog svih tih noći lumpanja i vina koje ste u životu popili?

– Ne, meni je žao što nisam više popio. A inače sam velika kukavica kad su u pitanju doktori. Prvu operaciju prije tri godine morali su mi odgoditi jer mi je tlak skočio na 220. Unatoč divnim doktorima, imao sam takvu paniku, maltretirao sam ženu da mora ostajati sa mnom do jedan ujutro, nisam htio biti sam. Ja sam čovjek katastrofe, stalno mislim da ću umrijeti, da se više neću probuditi. Inače sam čovjek koji sve vidi crno i loše, a u životu sam veseljak, volim se zafrkavati, cijela moja životna filozofija je druženje. U ovoj knjizi ću opisati neke dogodovštine, kao kad me jedan taksist dok me vozio pitao: „Gospon Lilić, da li i večeras vodite Dnevnik? Žena i ja smo se kladili tko će više zamuckivati, vi, Zmazek ili Anzulović?“ Rekao sam mu: „Kladite se sa ženom da će večeras Zmazek i Anzulović mucati jako puno u Dnevniku.“ I kad je Zmazek vodio blok vanjske politike, ja sam uzeo šaku klamerica i svakih deset sekundi bacio prema njemu tako da se sav tresao i počeo mucati. Nakon toga isto sam radio Anzuloviću. Kad je došao red na mene, Anzulović se skinuo do gola i počeo plesati samo u gaćicama, s onim trbuhom. Od smijeha nisam mogao pročitati najavu. Onda, bila je jedna luda žena zaljubljena u Kosovca i stalno mu je nosila darove. Jednom je ostavila na porti radio, a kad je Zula to skužio, nazvao je sekretaricu Dunju Konflit i rekao da je taj radio zapravo bomba koja će za pola sata eksplodirati. Kaže meni Dunja: „Šefe, ja ću zvati policiju.“ Rekao sam joj neka ih ne zove. „Ali bomba“, kaže ona. „Ma pusti bomba“, govorim ja, ali ne mogu joj reći da ja znam da to Zula telefonira. Na kraju je došla policija, okružila televiziju… Ili, kad je Fučijašu pisala žena od 55 godina, a on je imao 35, bio je zgodan, markantan, a ona je imala neke pletenice oko glave, slala je svoje fotografije, onda smo mi umjesto njega odgovarali, on to naravno nije znao, i pisali: „Draga moja, dođi u Zagreb.“

NACIONAL: Jeste li kad dobili po nosu?

– A, nisam. Čujte, ljudi su ostali šokirani kad sam se pojavio na ekranu s mrkvom, koliko smo još gluposti pravili. Ali sve vam se oprosti ako radite kvalitetno. Kad su me neki rukovodioci napadali jer sam plesao po stolovima u birtijama, drugi bi im rekli, ali znate on radi 15 sati na dan. I stvarno sam radio i bio odgovoran. Kako smo mi voditelji na televiziji imali pravo na četiri odijela, a žene na kostime, ali smo to naravno nosili i privatno, jedanput nas je jedan visoki rukovodilac napao što televizija baca novac na voditelje. Odgovorio sam u intervju u Studiju: „Da li drug taj i taj misli da bi radi štednje Gordana Grbić trebala voditi Dnevnik samo u sakou, a dolje biti u gaćicama?“ Moglo se i zafrkavati. Ali i danas netko misli da nije primjereno lumpati, penjati se na stol, rezati kravate, iako to više ne radim…

NACIONAL: A koliko ste ih prerezali?

– Joooooj…. Stotine.

NACIONAL: Koja je čar u rezanju kravata?

– Pazite ovako. Pitanje je kako je došlo do prve. Na jednoj večeri gdje su svirali Zlatni dukati, bio sam malo ”bolje volje” i počeo potezati za kravatu profesora Mirka Đurašina, direktora Kliničkog bolničkog centra Rebro. I on je rekao: „Joj, nemoj mi tu kravatu, to sam kupio francusku kravatu u Japanu.“ Ja kažem: „Jesi ti normalan, koji idiot kupuje francuske kravate u Japanu?“ Tog časa mi je sinulo, ja ću ti tu kravatu prerezat. I uzeo sam nož i počeo rezati, ali nisam mogao prerezati. I dolazi Joža Ivanković, menadžer Dukata i vadi onu čakiju, onaj mali nož, i kaže: „Kume evo ti ovaj za kravatu.“ I tako je to krenulo, a onda kad krene…

NACIONAL: Ali zašto ste svoje rezali?

– Gledajte, svi su najprije bili zgroženi. Pa evo ga režu se kravate, pa on nije normalan, reže drugima, reže sebi. Kasnije je rulja nosila kravate da im se izrežu. Onako na večeri, kad bi malo popili, svi nose. Žara Čuljak, vlasnik NK Trnja, dolazio bi navečer s 40, 50 kravata koje bi okolo dao ljudima da se može rezati. Na otvaranju svog ateljea, Ivica Propadalo je dijelio škare da se kravate mogu rezati. Svi su kao moralni, a kad oni imaju pritisak, onda im se dopadne.

NACIONAL: Kakvu muziku volite?

– Imao sam razdoblje kad su me držale tambure. Ali volim romantičnu muziku, jedan opus Arsena Dedića od ”Kuće pored mora”, ”Moderato Cantabile”, to je za mene kultno.

NACIONAL: Zbog Arsena idete na stol?

– Ne, ali tambure, tambure…

NACIONAL: U seriji Antuna Vrdoljaka o Titu bio je prikazan i trenutak u kojem ste objavili da je umro drug Tito.

– Govorio sam o tome kako je to izgledalo prije Titove smrti, kako mi je rečeno da ću ja to čitati pa sam ta tri mjeseca prije smrti morao biti spreman da svaki dan pročitam i nisam smio ići u birtije, nisam smio kap alkohola popiti. Zamislite da me u 11 sati navečer zovu, a ja popio…

NACIONAL: I tako vam se Tito zamjerio?

– Nije, ali od 3. siječnja do 4. svibnja nisam smio popiti ni kap. I kad sam to pročitao, nazvao sam Dragu da otvori birtiju…

NACIONAL: A jeste li smjeli piti, ipak je umro drug Tito, svi su plakali…?

– Ja sam pio i na dan smrti Bakarića, koji je umro kao veliki autoritet. Bili smo u Tifanyju kod Miće Carića, a bio je tamo i Rade Šerbedžija. I Rade je u tri sata u noći na dan Bakarićeve smrti cijeli ”Moj obračun s njima” za nas šestoricu odrecitirao na stepenicama. To treba doživjeti. Treba doživjeti da Boris Dvornik, Fabijan Šovagović i Tomislav Ivčić kod Drage Vukušića u starom lokalu pjevaju i recitiraju. Treba doživjeti trenutak, poslije jednog koncerta u šibenskoj katedrali gdje je pjevala Ljiljana Molnar Talajić, kako se Ljuba Tadić, Boris Dvornik i ja lagano izvlačimo, a ona pjeva i gleda kako bježimo. Otišli smo u Tribunj i na terasi lijevali vino, Boris Dvornik uzeo je salvetu i onu demižanu i govorio: „Ti si mala bjonda, ja te primam u Savez pionira“ a tada su počele sijevati munje, i on je rekao: „Sveti Otac je doznao da smo bili u katedrali i sad nas s flešom slikaje.“ Ili kad smo Zmazek i ja Ranku Marinkoviću i Antunu Vrdoljaku recitirali ”Kiklopa”. Ranko Marinković, institucija, inače hladan. Ma kako ne! Što sam ja prošao… Ne možete to sad platiti sto tisuća eura i reći neka Talajićka sad ponovno pjeva ili neka Rade recitira. To se dogodi ili se ne dogodi. To što sam ja s društvom prošao je neponovljivo i vrijedi da sutra umrem.