U povodu odlaska dugogodišnjeg ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt Miroslava Gašparovića u mirovinu, 6. listopada 2023. u Palači Gvozdanović održat će se i posljednja donacija umjetnina Muzeju za umjetnost i obrt u njegovom mandatu, a radi se o donaciji akademika Zlatana Vrkljana.

Po obrazovanju profesor povijesti umjetnosti i filozofije, Miroslav Gašparović na mjestu ravnatelja MUO-a naslijedio je 2003. godine Vladimira Malekovića. Od 1995. u MUO-u je bio viši kustos i voditelj zbirke slikarstva i grafike. Prije toga, od 1983. do 1994. vodio je zbirku talijanskih majstora Strossmayerove Galerije starih majstora HAZU. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih članaka, kritičarskih osvrta i eseja o likovnoj umjetnosti, a od 2000. do 2003. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od zagrebačkog potresa on i njegov tim bili su maksimalno angažirani oko spašavanja vrijednih eksponata i pokretanja obnove, čiji završetak, nažalost, Gašparović neće dočekati na mjestu ravnatelja. Inače, prošloga tjedna za predstavnike medija organizirano je razgledavanje završetka prve faze konstrukcijske obnove zgrade Muzeja za umjetnost i obrt, kojem su nazočili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević. Oboje su s puno poštovanja ispratili Gašparovićev odlazak u mirovnu istaknuvši njegovu stručnost i posvećenost poslu koji je uspješno obavljao sve ove godine, dok je gradonačelnik istaknuo da je obnova Muzeja kruna bogate karijere Miroslava Gašparovića.

Radovi prve faze konstrukcijske obnove zgrade Muzeja za umjetnost i obrt financirani su bespovratnim sredstvima iz Fonda solidarnosti Europske unije (FSEU), a započeli su u prosincu 2022. godine.Zgrada je teško stradala u potresu, a prije početka radova bilo je nužno potpuno iseliti fundus koji broji preko 130 tisuća umjetnina neprocjenjive vrijednosti, biblioteku od preko sto tisuća knjiga i bogatu arhivu, koji predstavljaju hrvatsku kulturnu baštinu.

Smješten u reprezentativnoj zgradi koju je namjenski za Muzej projektirao Herman Bollé, MUO je osnovan 1880. godine, u zlatno doba Austrougarske Monarhije, kao jedna od prvih institucija te vrste, a na inicijativu Izidora Kršnjavog i Društva umjetnosti. Prema bogatstvu koje je pohranjeno u njegovu fundusu, MUO bi se mogao definirati kao hrvatski Victoria & Albert Museum. Čuva brojne zbirke slika, skulptura, fotografija, namještaja, porculana, metala, tekstila, mode i dizajna, a nedavnom reorganizacijom oformljena je i grafička zbirka, koja je po veličini i značenju postala treća u državi. Uoči napuštanja dužnosti kojoj je bio predan do posljednjeg dana, Miroslav Gašparović dao je intervju Nacionalu.

‘MUO je zatvoren prošle godine, a na svojim projektima imao je 60 tisuća posjetitelja. Mislim da to dovoljno govori koliko radimo. Muzej će ostati aktivan i prisutan’

NACIONAL: Kako ste zadovoljni prvom fazom konstrukcijske obnove, jeste li se nadali da će ići brže s obzirom na to da ste među prvima aplicirali za sredstva iz Europskog fonda solidarnosti?

Ne samo što smo prvi aplicirali, već mogu reći i da smo negdje među prvima obavili tu prvu fazu. Naravno da uvijek postoji razlika između želja i realnosti. Što se mene tiče, ta je prva faza mogla biti gotova još 2021., ali što je tu je. Objektivno, moram biti zadovoljan jer ova faza koja je krenula u 12. mjesecu prošle godine završena je prije mjesec dana. Što je nevjerojatno brzo za tako ogroman objekt i tako kompleksan zahvat.

NACIONAL: Što točno znači prva faza konstrukcijske obnove?

To je, što bi se reklo, „predrohbau“. Dakle, bukvalno, tek goli zidovi, nema ni struje ni instalacija. Ali sada su ti goli zidovi učvršćeni tako da sljedeći potres, a koji će se nesumnjivo dogoditi jednoga dana, ne bi smio naštetiti zgradi ni njenoj statici kao što je naštetio ovaj posljednji.

NACIONAL: Zagrebački potres je bio u 6.30, a vi i vaš tim bili ste u MUO-u već prije osam i počeli spašavati što se spasiti dalo…

Da, bili smo tamo u manje od sat vremena, tim MUO-a je sjajan. Jer da nije, ne bismo bili tu gdje jesmo. Napominjem da je to gotovo kompletno ženski tim i ja sam potpuno slučajno kao muškarac postao ravnatelj. Vjerujem da će se i moj nasljednik – dosadašnji ravnatelj Arheološkog muzeja Sanjin Mihelić, također dobro snaći u ženskom kolektivu. Inače, radi se o vrlo iskusnom i kvalitetnom muzealcu, iza kojeg su dva mandata vođenja vrlo ozbiljnog nacionalnog muzeja. MUO, doduše, jest kompleksniji i utoliko izazovniji, posebno u ovoj situaciji obnove. Ja mu zato držim palčeve da u tome uspije, kao i cijelom sjajnom ženskom timu s kojim sam radio posljednjih 20 godina.

NACIONAL: U svojim mandatima, pa čak i nakon potresa, dobili ste brojne vrijedne donacije. Posljednja stiže 6. listopada. Čime to tumačite? 

Da, doista, to je posljednja donacija koju ću potpisati na svoj posljednji radni dan. Radi se o značajnoj donaciji akademika Zlatana Vrkljana MUO-u, koja se sastoji od 10 slika, dva kompleksna vitraja i još nekoliko objekata koji su bili izlagani na nekima od najznačajnijih hrvatskih izložbi. Tumačim to kao znak poštovanja i povjerenja u instituciju koju sam vodio dva desetljeća i zbog toga sam izuzetno ponosan.

‘Ako sve bude prema planu, cjelovita obnova MUO-a trebala bi završiti do 2026. godine’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Osim što ste bili ravnatelj, bili ste i kustos, a bavili ste se i izdavačkom djelatnošću.

Prvenstveno sam kustos zbirke slikarstva, to je moja temeljna vokacija, kao što sam i likovni kritičar. S time se, zapravo, nakon odlaska u mirovinu mislim ozbiljnije baviti. Dakle, za promjenu, bavit ću se svojom temeljnom profesijom i strukom, koja posljednjih godina baš i nije dovoljno dolazila do izražaja.

NACIONAL: Kao što je rečeno na početku, prema bogatstvu koje je pohranjeno u njegovu fundusu, MUO bi se mogao definirati kao hrvatski Victoria & Albert Museum. Koliko zbirki posjeduje? 

Ukupno 22 zbirke. To su zbirke od kojih neke broje i preko dvadesetak tisuća predmeta – od slika, kiparstva, preko fotografija, namještaja, metala do keramike, porculana, stakla, peći, tekstila. Radi se o kompletnom kreativnom rasponu ljudske umjetnosti i kulture. Komparacije radi, neki muzeji ukupno imaju oko pet tisuća eksponata. U nekoj drugoj zemlji MUO bi vjerojatno nosio naziv nacionalni ili narodni muzej. Jedino što nemamo jest arheologija. A sve od srednjeg vijeka do danas pohranjeno je u zbirkama MUO-a.

NACIONAL; Samo da podsjetimo, tu reprezentativnu zgradu namjenski je za Muzej, jednu od prvih institucija takve vrste osnovanu 1880., projektirao i izgradio Herman Bollé 1888. godine. Tehnike gradnje tada su bile bitno drugačije. Što je sve trebalo mijenjati, a da se zadrži autentičnost? 

Treba podsjetiti i da je zgrada bila završena u nepune dvije godine i ispod budžeta, iako je i tada bilo dosta prijepora. Zgrada je građena za Muzej, školu i internat i kao što znate, i danas dijelimo zgradu sa Školom primijenjene umjetnosti. Da budem iskren, zgrada je zapravo sjajno podnijela potres. To se najbolje vidjelo sada kada smo iz nje sve maknuli. Ono što je ozbiljno naštetilo zgradi bile su naknadne intervencije, koje su poremetile statiku. Prije svega, tih šest, sedam groznih dimnjaka koji su građeni četrdesetih ili pedesetih godina prošlog stoljeća, a i na glavnom stubištu, tamo negdje šezdesetih, napravljena je jedna intervencija. Nakon udara posljednjeg potresa na tim su mjestima nastale i najveće štete. Naravno da je bilo i drugih manjih šteta po zgradi – pukla je žbuka i slično, što nije baš lijepo izgledalo. Ali moje kolegice i kolege koji smo tamo došli odmah nakon potresa, u ovih nekoliko godina postali smo priučeni statičari i znali smo prepoznati što je ozbiljno, a što nije.

NACIONAL: Problem je bio i u nemogućnosti usuglašavanja zajedničkog projekta obnove sa ŠPUD-om. Vi ste imali svoj projekt, oni neki drugi i nikako se niste uspjeli dogovoriti. Zašto? 

Taj problem je ostao i na moju veliku žalost, to se vidi i danas, kada je dio naše zajedničke zgrade – dakle, MUO – već ozbiljno napredovao u obnovi, a škola nije. S obnovom škole počelo se u jednom drugom vremenu, neposredno nakon potresa i onda se naglo stalo. Koliko sam ja shvatio, problem je bio u projektu, koji nije bio dobar, javne nabave koje su trajale beskrajno i nisu prolazile. U više navrata predlagao sam da se krene sa zajedničkim projektom, da vidimo koje su nam dodirne točke, gdje se preklapamo, ali za to, nažalost, nije bilo sluha i do toga nije došlo. Zašto – to me nemojte pitati jer zaista ne znam. Mislim da smo propustili povijesnu priliku i još 2021. ozbiljno promisliti o problemu sigurnosti đaka, koji još uvijek nije riješen.

NACIONAL: Sjećam se kako ste bili sretni kada se konačno počelo popravljati krovište, a onda je nekoliko dana kasnije pala skela, s dijelovima fasade, na Klaićevu, stradali su parkirani automobili, no srećom, ljudskih žrtava nije bilo. Cijeli slučaj izazvao je veliku medijsku pozornost. Kako ste se tada osjećali? Jeste li izgubili nadu?

Da je taj nesretni slučaj bio ugodan, naravno da nije. Najveći problem bio je u tome što se sve to srušilo na Klaićevu. Da se srušilo s dvorišne strane, šteta bi svakako bila daleko manja. To se dogodilo jednom susjednom gradilištu i tome nitko nije posvećivao previše pozornosti i gotovo da nitko o tome nije znao. Ovo je, naravno, ispao veliki skandal, Klaićeva je bila zatvorena, danima se o tome izvještavalo. Međutim, tolike sam godine u ovom poslu da me više ništa ne može iznenaditi. Naravno da je to bila vrlo neugodna situacija, osobito još dok nisam imao sve informacije. No, na kraju, sve je prošlo dobro. I u krajnjoj liniji, ono što smo mjesecima tražili, a to je da se zabrani parkiranje i prolaz pješaka, kao i da se makne tramvajska stanica, za što mjesecima nismo dobivali odobrenje, nakon ovog incidenta odjednom je postalo moguće. A onda je to konačno olakšalo i onako vrlo teške radove.

NACIONAL: Ali ni tu problemima nije bio kraj. Mjesecima ste vi i vaš tim pakirali vrijedne eksponate da biste ih smjestili u improvizirane depoe na Velesajmu. A onda ih je ugrozila poplava.

Da, tako nam je, nažalost, grah pao. Ali to nije bila poplava, nego vodopad. Voda se slijevala odozgo. Tu moram ponoviti da osim MSU-a, nijedan zagrebački umjetnički muzej nema riješeno pitanje depoa i čuvanja fundusa. Ni MUO nije imao prave depoe, već improvizirana spremišta. Međutim, mi smo nakon potresa doista dobili vrlo pristojan prostor na Zagrebačkom velesajmu, koji je čak i klimatiziran. Moram priznati da sam tada bio više nego zadovoljan, jer to je značilo da u nekim rubnim situacijama koliko toliko možemo prilagoditi temperaturu prostora za čuvanje eksponata, iako je to daleko ispod standarda koji je potreban. Od vode odozdo branili smo se tako što smo sve podignuli 30-ak centimetara od poda, ali od vode s krova nismo se mogli braniti jer to nismo ni predvidjeli. Bilo je dosta dramatično, ali mogu utješiti javnost i reći da zapravo ništa od najvrjednijih eksponata nije stradalo. Šteta je na kraju bila relativno mala zato što su djelatnice i djelatnici MUO-a sjajno odradili svoj posao. Možda sam ja tada malo previše dramio, ali doista sam želio poslati poruku o nasušnoj potrebi izgradnje muzejskih depoa i čuvanja baštine. To je urgentan problem koji se ne može beskonačno odlagati.

NACIONAL: Jesu li ministrica kulture i gradonačelnik toga svjesni?

Mislim da jesu. U razgovoru s gradonačelnikom saznao sam da je u pripremi odluka o rješavanju tog problema. Ne preostaje mi drugo nego u to vjerovati. U ovom sam poslu preko 40 godina i doista se nadam da će se tome konačno ozbiljno pristupiti. Doduše, sjećam se i kako je 2005., na 125. obljetnici Muzeja, bivši gradonačelnik Bandić obećao izgraditi depoe u dvije godine, pa se do dana današnjeg ništa nije dogodilo.

NACIONAL: Odlazite s dužnosti ravnatelja nakon dva desetljeća. Prošli ste četvero ministara kulture, dvojicu gradonačelnika, nekoliko pročelnika Ureda za kulturu, potres, rušenja, selidbe… S kakvim emocijama napuštate dužnost i kako je bilo surađivati sa spomenutim dužnosnicima?

Konkretno, s pokojnim gradonačelnikom Bandićem bilo je različitih faza. U početku je s njim bilo jako dobro surađivati. Kad sam ga upoznao ranih 2000-tih, bio sam impresioniran. On je tada bio relativno mlad i u raznim teškim situacijama znao je donositi brze i efikasne političke odluke. Imao je taj politički nerv. Ja sam se cijelo vrijeme vrlo strogo držao struke i izvan politike, no sve se promijenilo nakon njegove kandidature za predsjednika Republike i odlaska iz SDP-a. Tada je došlo do naglog zamrzavanja odnosa, potpune promjene atmosfere i sve je postalo problem. Što se mene tiče, to su bila dosta teška vremena. A što se tiče novog gradonačelnika Tomaševića, na mene je ostavio sjajan dojam. Nekoliko puta smo razgovarali, uključivši i ovaj posljednji susret prilikom predstavljanja završetka prve faze konstrukcijske obnove, primijetio sam da dobro reagira, da razumije problematiku i donosi dobre zaključke. Ali politika mijenja ljude i iskreno se nadam da neće dalje krenuti Bandićevim smjerom. Problem je u tome što smo u najkritičnijem razdoblju za MUO – dakle, potres, drugi potres, početak obnove – prolazili kroz terminalnu fazu Bandićeve vladavine i formiranje nove gradske vlasti. To je bitno otežalo početak cjelovite obnove.

NACIONAL: „MUO u Slavoniji“ jedna je od izložbi kojima ste najavili gostovanje skrivenih dijelova fundusa po prijateljskim institucijama u zemlji i inozemstvu. Kakvi su planovi?

„MUO u Slavoniji“ vrlo je posjećena izložba i ide jako dobro. Za izložbu postoji interes i u Novoj Gradiški. Bilo je planova da do kraja godine bude postavljena još jedna izložba u Narodnoj galeriji u Ljubljani, ali zbog nekih njihovih razloga pomaknuta je na sljedeću godinu. Tako da će Muzej ostati aktivan i prisutan. Evo i jednog zanimljivog podatka – MUO je prošle godine zatvoren, a na svojim projektima imao je 60 tisuća posjetitelja. Mislim da to dovoljno govori koliko radimo.

NACIONAL: Kada će i kojim novcem biti završena cjelovita obnova? 

Ako sve bude prema planu, hipotetski bi trebalo sve biti gotovo do 2026. godine. Sredstva za to predviđena su u NPO-u, Nacionalnom programu otpornosti i obnove, gdje se tih dodatnih 36 milijuna eura treba pronaći. Glavni projekt bit će završen ovih dana, a onda ostaje pitanje javne nabave, koja, kao što sam rekao, kod nas beskrajno traje.